Aljošina kolumna

Aljo je opet razvalio: “Suđenje je daleko najgora komponenta hrvatskog nogometa…”

Portal Novi list

Aljoša Vojnović/Foto PIXSELL

Aljoša Vojnović/Foto PIXSELL

Prosječnom je navijaču zaista teško shvatiti blatantne pogreške sudaca i onda mu je najlakše okarakterizirati ih namjernima - napisao je Aljoša Vojnović u svojoj posljednjoj kolumni



RIJEKA Aljoša Vojnović bivši prvoligaški igrač niza klubova svoju posljednju kolumnu na portalu telesport.telegram.hr posvetio je sucima i suđenju. S obzirom na aktualni trenutak u HR-nogometu prenosimo je u cijelosti…


“Nećemo se lagat — znam da me velika većina domaćih sudaca dugi niz godina nije mogla smisliti na terenu.


Volio bih reći da takva ‘ljubav’ nije bila uzajamna i da sam bio “veći čovjek” od njih, ali doslovno za samo dva ili tri imena koje sam susretao tijekom 15-ak godina igranja u HNL-u mogu reći da mi je drago sresti ih i porazgovarati s njima. I to je zato što sam ih prije svega smatrao kvalitetnim sucima. Međutim, 100 posto sam uvjeren da sam i u nekim utakmicama koje su baš oni sudili ‘morao’ pobijediti ili izgubiti.




Ponekad se radilo o tome da su sudili kako bi prvenstveno “zaštitili sebe”, ponekad je baš sve što su na terenu radili ukazivalo na to da imaju neku agendu i da kroje utakmicu, a ponekad je bila riječ o 100-postotnoj nekompetenciji i neznanju


Što time želim reći?


Pa eto, bilo je i takvih situacija kad bih se na terenu pjenio i negodovao, a neki od tih dražih bi mi vrlo otvoreno rekao: “Aljo, ne divljaj. Danas nema smisla da se živciraš”. i tako shvatiš da si premali da bi išta napravio ili poduzeo ako ti nije… suđeno. S druge strane, bilo je utakmica u kojima baš osjetiš da imaš vjetar u leđa. Pa najdražem trenutku u mojoj karijeri prethodio je faul kojeg nije bilo. Penal na Antoniju Peroševiću u 80-i-nekoj minuti i prilika da se osigura ostanak u ligi; Špiro Peričić, koji je bio u duelu s Perom, bio je toliko iznerviran tom odlukom da mu je trebalo dvije ili tri minute samo da napusti teren.


Kako mi na uvrede nije smio uzvratiti nogom u glavu, onda je ispalio: “Pogledaj gdje ti igraš, a ja sudim Ligu prvaka”
Takvih i sličnih situacija bilo je na stotine. Ponekad se radilo o tome da su sudili kako bi prvenstveno “zaštitili sebe”, ponekad je baš sve što su na terenu radili ukazivalo na to da imaju neku agendu i da kroje utakmicu, a ponekad je bila riječ o 100-postotnoj nekompetenciji i neznanju.


Suđenje je daleko najgora komponenta hrvatskog nogometa. Stadioni će valjda nekako u budućnosti biti bolji kako bi navijačima pružili veći komfor i užitak praćenja utakmice. Sam nogomet je, čini mi se, iz sezone u sezonu sve bolji i ekipe imaju što za ponuditi. Navijača nema previše, ali za zemlju od četiri milijuna stanovnika i ne može se reći da je situacija baš toliko loša — dio problema je sigurno i taj što su neki klubovi iz većih gradova u totalnoj banani i nema ih godinama.


Možemo o tome nagađati, ali čak i kad bismo na trenutak pretpostavili da nikakve ‘kuhinje’ tu nema, onda je preočito da domaći suci generalno odrađuju iznimno loš posao. Dakle, ili su ‘kupljeni’ ili su naprosto samo jako loši u svom poslu, trećeg nema


Ali suđenje… Prosječnom je navijaču zaista teško shvatiti blatantne pogreške sudaca i onda mu je najlakše okarakterizirati ih namjernima. Možemo o tome nagađati, ali čak i kad bismo na trenutak pretpostavili da nikakve ‘kuhinje’ tu nema, onda je preočito da domaći suci generalno odrađuju iznimno loš posao. Dakle, ili su ‘kupljeni’ ili su naprosto samo jako loši u svom poslu, trećeg nema.


A iskreno govoreći, nisam siguran što je od tih dvaju stvari gore.


Nećemo se lagat — nije ni sa mnom bilo lako na terenu, daleko od toga da sam bio ‘cvijeće’. Ali bilo je i takvih sudaca koji po trash talku nisu nimalo zaostajali. Najbolje pamtim jedan upravo filmski one-liner, ali najprije moram objasniti kontekst.


Dakle, bila je to obična prvenstvena utakmica koja nije odlučivala ni o čemu bitnom. Pa opet, on je u takvoj ‘nebitnoj’ utakmici odlučio staviti sebe u prvi plan. Dobili smo jedan crveni, ubrzo nakon njega i drugi, a još uvijek se igralo prvo poluvrijeme. Svi u ekipi su rigali vatru, ali ja sam baš pregorio u glavi. Ono što sam tada izgovorio sucu — zapravo, izgovarao kakvih 15-ak minuta — nikad prije niti kasnije nisam.


Isprva mi je bilo svejedno hoće li me istjerati van ili ne, ali kako sam se počeo hladiti, pomislio sam kako nema teorije da nam isključi i trećeg igrača već u prvom poluvremenu. Krenuo sam provocirati. Doslovno sam na svaku njegovu odluku imao komentar. Nevjerojatno, ali to prigovaranje se pretvorilo u otvorenu svađu između nas dvojice; kako sam igrao veznog, cijelo vrijeme mi je bio u neposrednoj blizini i ta prepirka je trajala i trajala… Ne znam je li to smiješno ili tužno, ali crveni karton zaista nisam dobio, iako sam ga realno trebao dobiti. Trebao sam ga dobiti prvi put kad sam ga nazvao “prodanom dušom”, rekao da ga “može biti sram” i tako to, ali nisam.


Odlučio je, eto, da me neće isključiti, ali kako mi na uvrede nije smio uzvratiti nogom u glavu, onda je ispalio: “Pogledaj gdje ti igraš, a ja sudim Ligu prvaka”…


Što reći o sudačkoj organizaciji kad se predsjednik sudačke Komisije čudom čudi kako jedan sudac može suditi istoj ekipi tri utakmice zaredom?


Okej, znači, ja sam u njegovim očima bio mali braco koji igra seljački HNL, a on uspješni gospon sudac koji sudi u magnetičnoj Ligi prvaka. A zapravo bi on i njegovi kolege upravo tom HNL trebali do kraja života biti zahvalni. Zašto? Zato što u našoj ligi možete suditi i biti relevantni bez obzira na to imate li pojma o nogometu ili ne. Možete žariti, paliti, raspištoljiti se, iživljavati se i glumiti autoritet, a da zapravo uopće nemate pojma što radite. Možete uživati zaštitu svog šerifa i kluba i biti mirni, pa tako dogurati i do Europe.


Igor Pajač tijekom ogleda na Rujevici/Foto R. BRMALJ


Što reći o sudačkoj organizaciji kad se predsjednik sudačke Komisije čudom čudi kako jedan sudac može suditi istoj ekipi tri utakmice zaredom? Taj dio izgleda nema veze s opisom njegova posla. Što se arbitara tiče, oni najbolji među njima znaju usmjeriti utakmicu u željenom smjeru bez da aktere na terenu, trenere i navijače strefi kolektivni moždani udar. Oni to odrade fino, perfidno. Faul tu, faul tamo. Žuti tu, a tamo ne. Korner, ofsajd — dovoljno. Prvo zaštiti sebe. Ne moraš dati crveni karton i svirati penal da bi nekoga pokrao. Javnost će se kasnije fokusirati isključivo na jednu ili dvije sporne ključne odluke, ali ako si pametan, moći ćeš izbjeći donošenje takvih i proći ispod radara.


Činjenica je da izražena nekvaliteta suđenja u našoj ligi veći dugi niz godina čini sve klubove ogorčenima. Dobro, nećemo se lagat, možda ne baš sve. Ona im i daje za pravo da se osjećaju kao žrtve, ali kada i kako kome paše.


U nekom utopijskom društvu klubovi ne bi šurovali sa sucima niti bi se previše obazirali na njih, prihvaćajući da i oni, kao i svi mi, neizbježno katkad griješe dok obavljaju svoj posao. Pamtili bi kad je koji sudac donio poneku odluku na njihovu štetu i razumjeli da će isto tako, barem po takozvanom Zakonu velikih brojeva, neka druga negdje otići i na njihovu stranu. Ali to tako ne ide, naravno. Pamti se uglavnom samo ona zadnja utakmica i stav “pokrao nas je” ili “e, pa bio je red da konačno nešto da i nama”.


Kmečanje, kuka i motika na one koji su ‘protiv nas’ i zakidaju nas u ovim krajevima je generalno, ne samo u nogometu, dio folklora i gotovo nacionalni sport, ali ide samo u jednom smjeru.


A mi, igrači? U tom nekom utopijskom društvu baš mi bismo bili zadnji korektiv koji bi osiguravao da utakmica bude poštena, naprosto zato jer bismo se pošteno ponašali. Samo što ni to tako ne ide. Kmečanje, kuka i motika na one koji su ‘protiv nas’ i zakidaju nas u ovim krajevima je generalno, ne samo u nogometu, dio folklora i gotovo nacionalni sport, ali ide samo u jednom smjeru.


Igrao sam utakmicu u kojoj je trener na poluvremenu rekao jednu jedinu rečenicu i izjurio van iz svlačionice: “Pa koji vam je kurac, idioti? Sve što trebate napraviti je pasti u šesnaestercu, a vi ne možete ni doći do njega!”.


I sad, ako nam je tako stalo do poštenja u tom našem nogometu i ako nam je toliko teško što svako malo ispadnemo žrtve, zašto se onda mi igrači nismo u toj situaciji pobunili i odbili izaći na teren, jer bilo je jasno da sudac sudi za nas? Zašto se nismo pobunili kad vrlo dobro znamo kakav je osjećaj kad te netko potkrada?


Nismo zato jer, eto, krađa je sranje samo kad je na našu štetu — a kad je za nas, onda je OK. Zato što smo i mi licemjeri i konformisti u ovom društvu koje karakterizira sebičnost i selektivno pamćenje kad je u pitanju svaki oblik nemoralnog ponašanja, a ne bilo kakva osjetljivost na nepravdu.