RIJEKA Preminuo je Mile Tomljenović, legendarni, popularni, diljem Kvarnera omiljeni Poklapa. U idilično nedjeljno jutro ta je vijest neugodno odjeknula kao pucanj na koncertu ozbiljne glazbe. Na tezulji vage stoje brojni biografski podaci o njemu, ali je vodio tako intenzivan i zanimljiv život da je, kao u poruci Olivera Dragojevića “sve lipo što je bilo u jednu pismu stane”, tako dovoljno kazati Mile Tomljenović da spomen tog imena u brojnim nogometašima i trenera izazove pravu bujicu emocija i uspomena, sve redom itekako pozitivnih. Činjenice pak govore kako taj čovjek koji je ostavio nezaboravni trag u riječkom, u biti hrvatskom nogometu, nije dočekao Praznik rada kao ni skorašnji lipanj u kojem je želio proslaviti 88. rođendan.

Rođen je naime one predratne 1935. godine u mjestu Željava na granici s BiH, a vihor rata mu je već 1941. godine odnio oca, “ubijenog jer je Hrvat”, znao je prepričavati Mile. Ličanin se nakon rata našao u obližnjem Bihaću, uočen je kao talent i uskoro je zaigrao za tamošnjeg uglednog drugoligaša Jedinstvo. Počela je velika sportska avantura, čije je drugo poglavlje bilo prelazak u banjalučkog prvoligaša Borca. U Banja Luci je ta spojka, pravi znalac, stjecao sve veći ugled i na koncu postao kapetan Borca došavši u priliku da se prije utakmice na centru rukuje s najvećim legendama, onom Hajdukovom Bernardom “Bajdom” Vukasov i Zvezdinom, s Dragoslavom “Šekijem” Šekularcem. Za vrsnog su se znalca zainteresirali velikani Dinamo i Hajduk, ali se odlučio za Rijeku. Pod stijene stare dobre Kantride stigao je 1963. godine jer je osim s loptom bio umjetnik s platnom i kistom, a u Rijeci je mogao upisati Pedagošku akademiju, studirati slikarstvo. U nogometu je pak postalo članom onog slavnog sastava Rijeke: Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Gulin, Naumović i Vukoje.

Mile Tomljenović i Bajdo Vukas uoči utakmice Borca i Hajduka

V. KARUZA

Mile Tomljenović u dresu Rijeke

Završivši dugu i uspješnu epizodu s “bijelima” otišao je preko Atlantika, postao je Teksašanin, igrao je u dalekom Houstonu. Bilo je tako do 1969. godine kada se vratio omiljenom gradu i klubu. U Rijeci je počeo raditi s raznim generacijama klinaca dok je istovremenlo u Osnovnoj školi Kozala predavao likovni odgoj. Bio je i trener Kraljevici, tu je uočio legendarnu kasniju “desetku” Rijeke Milana “Mintu” Ružića. Na Kantridi je pak kasnije, osim što je bio pomoćnik trenerima prve ekipe kalibra Ilijasa Pašića i Ćire Blaževića bio prvo tehnički direktor, a klasnije i direktor Rijeke u kojoj je kao prvotimac zaigrao mu i sin, nadareni Vlado Tomljenović. Mile je uza sve to bio među osnivačima današnje Prve hrvatske lige dok su se ovim prostorima sve snažnije osjećali vjetrovi rata.

Okončavši nezaboravnu nogometni karijeru godinama je živio u svom domu u Trinajstićevoj. Primao je rado tolike prijatelje na čašicu ćakule, razgledavao je i bogati album fotografija i uspomena koje svjedoče o njegovom putovanju s loptom. To je potrajalo do noći iz subote na nedjelju. Plućna emobolija pa sepsa okončale su njegov život.