RIJEKA  »Taj dobar dečko, Juričić Srećko«, kao eho odzvanja uzvik s radiovalova najslavnijeg radijskog komentatora nogometnih utakmica Ive Tomića tijekom prijenosa neke od prvoligaških utakmica Rijeke, osvrćući se na poteze u igri ovog sjajnog dugogodišnjeg srednjeg braniča ili defenzivnog veznjaka Bijelih, dok nam u sjećanju, kao na filmu, munjevito protječu desetljeća. Tadašnji elegantni mladić kojeg su prijatelji nazvali Schnellinger po slavnom Milanovom njemačkom braniču, i danas je u klubu kao savjetnik predsjednika Damira Miškovića i bez sumnje je hodajuća povijest kluba, njezin aktivni sudionik kroz dugih gotovo šest desetljeća.

– Čovjek možda ne razmišlja mnogo o tome, ali kada pomisli na tolike godine u HNK Rijeka, to je skoro cijeli život – kaže Srećko Juričić, jedan iz tadašnje plejade nadarenih klinaca legendarnog trenera Tihomira Mrvoša Mrleta i njegove desne ruke Karla Kruljca, imena nogometno stasalih na Kantridi, koji su poletjeli u visine i postali zapaženi prvoligaški igrači. Pola je stoljeća prošlo otkad je Juričić službeno kao vrlo mladi nadareni igrač postao prvotimac Rijeke. – Počeo sam tu kao klinac, potom sam iz omladinskog pogona uvršten u seniorsku momčad. Ugovor sam potpisao 1972. godine.

Samo dvije godine kasnije sa starijim suigračima, koje su vodili Ive Šangulin i njegov prvi suradnik Vladimir Lukarić, pred ispunjenom Kantridom slavila se pobjeda nad Novim Sadom (4:1) i povratak među prvoligaše bivše države.

– Vratili smo se u Prvu ligu 1974. godine, feštali smo i mi i naši navijači. Rijeka se pokušavala vratiti među najbolje kroz traumatične kvalifikacije sa Crvenčanima i Osječanima. Nije uspjevala i onda smo mi uspjeli. Sustav je, naime, bio takav da su se prije toga morale igrati kvalifikacije, primjerice, kada si, kao naša Rijeka, osvojio prvo mjesto u svojoj Zapadnoj skupini, morao si igrati protiv prvaka neke druge skupine. Primjerice, igralo se s Borcem, Crvenkom, Osijekom. Mi smo, srećom, izravno ušli u Prvu ligu.

Poslije mučnih kvalifikacija Rijeci su svitali sve sretniji dani, a Rijeka je nakon samo četiri godine slavila osvajanje prvog, odmah potom i drugog Kupa maršala Tita.

– O osvajanju Kupa nisam niti razmišljao, jednostavno, jedino što sam radio je da sam igrao, ne razmišljajući što će i kako će biti. Išao sam iz utakmice u utakmicu, iz godine u godinu, želeći ostvariti ono najbolje.

Sa suigračima i trenerima uspijevao je u tome, čak toliko da se Rijeka vinula među elitnu četvorku jugoslavenskog nogometa, a šlag na tu slasticu su dva osvojena trofeja Kupa. Sve, naravno, na oduševljenje sve brojnije mase navijača.

Jaki i samouvjereni

– Bilo je itekako zahtjevno osvojiti te trofeje. Trebalo je nadmašiti Partizan, Crvenu zvezdu, Dinamo, Hajduk, i da ne nabrajam dalje, da bi se došlo do pehara.

Te 1978. i 1979. godine, kada je Rijeka igrala finale Kupa, »grad je bio na nogama«, a oba su finala uspješno okončana osvajanjem tog prestižnog trofeja nakon pobjede protiv Trepče, odnosno Partizana.

– Prilikom osvajanja prvog Kupa morali smo izbaciti Hajduk, i to u Splitu. U to vrijeme nam je ekipa već stasala i bila je jaka, bili smo već ravnopravni sa svim klubovima u bivšoj Jugoslaviji. Bili smo dobro organizirani kao klub s jakom ekipom. Slijedom toga smo dvije godine zaredom igrali u finalu i osvojili Kup. Uz to, tih smo godina uvijek bili u vrhu Prve lige, s ekipom dovoljno jakom da sa svima igra ravnopravno. U prvom finalu 1978. godine smo nadmašili Trepču, godinu dana kasnije Partizan. Zna se da nije nimalo lako dvije godine zaredom osvojiti trofej. Ali, bili smo tako jaki i samouvjereni da smo uspjeli.

Momčad i klub bili su na visokoj razini.

– Kao prvo i najvažnije, tu je bitna igračka kvaliteta. Klub je pak u to vrijeme bio tako organiziran i tako se razvio da smo živjeli profesionalno. Organizacija je bila takva da nam je davala samopouzdanje, bili smo jaki klub. Sve to zajedno, kvaliteta igrača, stabilnost i snaga kluba, doveli su do toga da možemo pobjeđivati u svim jakim utakmicama i osvajati Kupove. Pratila nas je brojna oduševljena publika. U to vrijeme bilo je više navijača na našim stadionima nego sada, bilo je normalno da nas puno ljudi bodri na našim utakmicama.

Nagrada igračima i navijačima bile su europske utakmice Rijeke s uglednim suparnicima.

– Bile su to sve velike utakmice, gušt za naše navijače. Uz to, bili smo tako organizirani kao klub da smo svakih tjedan, dva igrali s nekim inozemnim klubom.

Rijeka je toliko nabujala da je pod vodstvom trenera Joška Skoblara bila čak nadomak titule prvaka bivše države.

– Da smo tada pobijedili Crvenu zvezdu u Rijeci, vjerojatno bismo bili prvi, a na kraju smo završili kao četvrtoplasirani s istim brojem bodova kao i drugoplasirani.

U europskim duelima Juventus je bio prvo ime svjetskog sjaja kojem su se suprotstavili Bijeli vođeni tadašnjim trenerom Miroslavom Ćirom Blaževićem. Kakva uvertira za povijesnu pobjedu nad Real Madridom (3:1) na Kantridi. Španjolskim velikanima je trebala neviđena sudačka pomoć, izbacivanje čak trojice igrača Rijeke u uzvratu, da bi Real prošao momčad trenera Skoblara.

Trofejne staze

– Nakon ta dva Kupa Rijeka je počela imati svoje mjesto u Europi. Igrali smo tako s belgijskim klubovima, Beerschotom, Beverenom, priča za sebe su utakmice s Juventusom, kada smo bili među osam. To se nastavilo i 1984. godine kada smo igrali s Real Valladolidom pa s Real Madridom. Naši navijači su mogli uživati, pogotovo što se u igri s Realom uopće nije vidjela razlika u kvaliteti ekipa. U obje utakmice bili smo potpuno ravnopravni. U to doba nam je ekipa bila vrlo jaka te se nije vidjela razlika između najboljih europskih klubova i nas. To je dokaz da smo imali veliku kvalitetu.

Spominjani Joško Skoblar, prvo kao igrač, a onda i trener, zlatnim je slovima upisan u povijest Rijeke.

– Joško Skoblar nam je puno donio najprije kao igrač, a poslije pak kao trener, dao nam je samopouzdanje, vjeru u vlastite snage. To je bio njegov način rada i ponašanja, sve je to prenio na nas.

Na tragu onih spominjanih dana, sadašnja Rijeka kroči trofejnim stazama, osvaja Kupove, okitila se i titulom hrvatskoga prvaka.

– U ovih posljednjih desetak godina Rijeka je uz Dinamo na karti Europe prva sljedeća od hrvatskih klubova. Redovito igra u Europi, čak je četiri puta bila u grupnoj fazi. To su sve velike utakmice, svaki taj susret je značajan i stavlja nas u poziciju da smo već dosta poznati u međunarodnim razmjerima.

Rijeka sutra u Splitu u finalu Kupa s Hajdukom stavlja točku na »i« ove sezone, ide u goste momčadi koja ju je u prvenstvu nadmašila na Rujevici.

– Igra se jedna utakmica, a ishod ovisi o nizu stvari. Mislim da se sastaju dvije podjednake ekipe koje imaju podjednake šanse za osvajanje Kupa, a mi ćemo svoje šanse nastojati iskoristiti. Hajduk igra na domaćem terenu, mi već imamo iskustva igranja u Splitu. To će biti drukčija utakmica od one prošle, nije to prvenstvo.