RIJEKA Nogometaši Rijeke su 24. svibnja 1978. godine osvojili svoj prvi nacionalni trofej – Kup Jugoslavije. Riječani su u beogradskom finalu svladali Trepču, a istoga dana, godinu dana kasnije, remijem bez golova protiv Partizana sačuvali su prednost s Kantride i druge godine zaredom ostvarili isti uspjeh. No taj prvi Kup zauvijek će ostati upamćen i po nečemu što je kasnije postala tradicija – dočeku igrača ispred hotela Bonavija. Riječka momčad se s trofejom vratila iz Beograda dan nakon utakmice, 25. svibnja, a ispred Bonavije su je dočekale mase navijača. Upravo tada rođen je svevremenski riječki navijački poklič: Važ je naš! Kapetan Zvjezdan Radin i njegov pomoćnik Srećko Juričić donijeli su pred navijače toliko željeni “važ” što je postala tradicija koja se održala do današnjih dana.

Kup osvojen prije tri godine jedini je koji nikada nije dočekan jer su igrači Rijeke nekoliko dana ranije osvojili naslov prvaka što je proslavljeno pred desecima tisuća navijača na Korzu

Od sedam riječkih kupova samo dva nisu dočekana ispred Bonavije. Prošle sezone igrači Rijeke su iz Pule stigli na Korzo, preciznije pred navijače su izašli s pokalom na balkonu Radio Rijeke. Kup osvojen prije tri godine jedini je koji nikada nije dočekan jer su igrači Rijeke nekoliko dana ranije osvojili naslov prvaka što je proslavljeno pred desecima tisuća navijača na Korzu.

Prerano preminuli riječki sportski kroničar Mišo Cvijanović-Cvijo o važu je često pisao u Novom listu. Prenosimo jednu od njegovih kolumni posvećnih upravo beogradskom finalu i riječkom dočeku. Kolumna je objavljena krajem travnja 2006. godine neposredno uoči uzvratna finala Kupa u Varaždinu gdje su igrači Rijeke unatoč porazu osvojili svoj četvrti kup, odnosno drugi uzastopni u Hrvatskoj.

Važ je naš!

Nogometaši riječkoga prvoligaša »Kvarnera« (koji će se 1954. prozvati »Rijekom«) prvu utakmicu u Kupu maršala Tita prije šezdeset godina odigrali su protiv čakovečkog »Jedinstva«, za kojega je igrao prvi slavni Benko (Aleksandar) našega nogometa, poslije nogometaš »Dinama«, A-reprezentativac i švicarski internacionalac, i pobijedili 4:0. Potom su porazili tršćansku »Ponzianu« (3:2), koja je tada bila jugoslavenski prvoligaš, jer o sudbini talijansko-slavenskog Trsta pobjednički saveznici nisu bili još odlučili. Na putu do osvajanja prvoga Kupa maršala Tita u Splitu se ispriječio prejaki »Mornar«, klub Ratne mornarice, kojega je trenirao i vrata mu čuvao legendarni Franjo Glaser, ubrzo poslije toga i trener »Kvarnera«. Titovi mornari pobijedili su »Kvarner« sa čak 4:0. Veliki srebreni pehar, rad Branka Šotre, iz ruku izaslanika maršala Tita na kraju je primio kapetan pobjedničkog »Partizana« Miroslav-Meho Brozović, uz gospona Milana Antolkovića i šjor Srđana Mrkušića najstariji živući hrvatski reprezentativac – sva trojica se vrte oko devedesete godine života.

U trideseti, jubilarni Kup Maršala Tita, tada zvan Jugoslavenski nogometni kup, u sezoni 1977/78. nogometaši »Rijeke« krenuli su baš pobjedom nad »Partizanom« (1:0) na Kantridi, u šesnaestini finala. Potom su kući pobijedili vinkovački »Dinamo«/alias »Cibaliju« (1:0), zatim u Splitu »Hajduka« (1:0), pogotkom Miodraga Kustudića iz jedanaesterca, koji je hrabrom kontrom zaradio Zoran Šestan. U polufinalu na Kantridi uvjerljivo je nadmašen »Velež« (3:1) pa se »Rijeka« prvi put u svojoj povijesti plasirala u finale Jugoslavenskog kupa

Čelična obrana

Sve do tog ulaska u finale nitko od toga trijumfalnog puta, na kojem je pobjede zapravo donosila prije čelična obrana nego ubojiti strijelci »Rijeke«, trener Dragutin Spasojević baš je tim poimanjem nogometa (»od sigurne obrane sve počinje«) i temeljio svoj trenerski credo – nitko od serijala uspjeha nije stvarao pompu. Ulaskom u finale u nogometaše, stručno vodstvo i upravu »Bijelih«, u navijače i simpatizere »Rijeke« ugnijezdio se dvojak osjećaj. Osjećaj ponosa, sreće i radosti spojio se nesvjesno s osjećajem nevjerice da je odlučujući korak tu, s osjećajem ne straha već zebnje da se baš sad ne poklekne, da ne pobijedi pegula. Iako smo svi mi zajedno, dakle i mi novinari, kroničari riječkog nogometa, glasno kliktali optimizmom. Tisuće Riječana su vlakom, autobusima, osobnim automobilima, avionom pohrlili u Beograd, želeći svjedočiti prvom državnom trofeju u povijesti riječkog nogometa, jer se time i u doba Austrije i za vladavine Italije i, do tada, za Titove Jugoslavije baš nijedan riječki nogometni klub nije okitio.

Noć prije sudbonosnog finala mi, riječki novinari, proveli smo na Skadarliji, s koje smo ruku pod ruku sa zorom krenuli pješice prema Hotelu »Park«, u kojem su se u krevetima, poput svojih »bijelih« suparnika u Hotelu »Šumadija« okretali igrači »Trepče«. Do soba smo stigli po suncu, a već u 10 sati na pomoćnom igralištu »Crvene zvezde« započeli smo susret s beogradskim kolegama i okončali ga rezultatom 4:4 (vodili smo 4:2), iako je naš vratar Gerc u jednom trenutku pao u nesvijest, a neki su, da prostite, i povraćali pored aut-linije. Nismo izgubili iako je za domaćine igrao i slavni Stanislav Karasi, koji nikada nije bio novinar, da »neke« Čakaliće, Đuroviće i Čikiće i ne spominjem. Ručali smo u »Avali« preko puta glavnog ulaza »Marakane«, neki su se prvi put uvjerili da je nešto što se zove »teleća glava u škembetu« – izvanredno, šalili smo se i pjevali.

Od Sušaka pa do lipe Boke…

Onda nam je za stol stigla tura pića, uz koju je konobar donio i poruku na papiriću, po prilici: »Dragi moji Riječani, zapevajte mi »Od Sušaka pa do lipe Boke«, Vaš…«. Bio je neki čika sa kraja sale, grijeh mi na dušu, zaboravio sam mu ime i prezime. Dobrodušnik je, naime, svojedobno nekoliko godina živio i radio na Sušaku. »Od Sušakaaaa…«

A potom na »Marakani« – mirakul! »Rijeka« je objektivno barem za klasu bila jača od »Trepče«, uostalom dva dana prije finala, u prvenstvenoj utakmici u gostima druga momčad »Rijeke« (!), u kojoj su od prvotimaca svih devedeset minuta odigrali samo Juričić i Radović, a poslije ušli još samo Makin i Durkalić – pobijedila je Kosovare (2:1). Od 35.000 gledatelja osim ono malo Kosovara svi su navijali za »Rijeku«, a pričalo se da je i sudac Radmilo Ristić, koji se tim finalom oprostio od aktivnog suđenja, da je zatrebalo bio spreman pomoći Riječanima. I? Usprkos prevlasti na igralištu od riječkih šansi i golova – ni Š ni G! Muke Tantalove… Tek u prvoj minuti prvog nastavka, u toj »bijeloj« povijesnoj 91. minuti Milan-Krlja Radović krenuo je sam u »Trepčin« šesnaesterac, u hipu je bio sam pred Mutibarićem, svi smo već na granici nervnog sloma vikali: »Pucaj! Gol! Gol!«, a sve je na terenu djelovalo kao magični slow-motion, sve je teklo tako bezdušno sporo, dok se napokon cijelo gledalište nije prolomilo od unisonog kliktaja radosti. Konačno je ostvarila naša žarka želja: »Važ je naš!«.

Svjedoci povijesti

… Sve ostalo odavna je povijest. I pobjednički govor kapetana Zvjezdana Radina. I nova besana, otkačena raspjevana noć u »Šumadiji« i na ulicama Beograda. I nezaboravni sutrašnji doček ispred Hotela »Bonavia« u Rijeci. I prezimena prvih slavodobitnika u povijesti stogodišnjeg riječkog nogometa, koja bismo mi, svjedoci te povijesti, i ovih dana, kad bi nas netko i iz duboka sna trgnuo, znali napamet: Avramović, Makin, Hrstić, Cukrov, Radin, Juričić, Durkalić, Radović (Šugar), Kustudić, Ružić i Desnica. Ta je »Rijeka« u jednoj generaciji imala najviše A-reprezentativaca (Avramović, Hrstić, Cukrov, Kustudić i Desnica – poslije će to postati i Ružić i tada rezervni vratar Ravnić, te naknadno pridošli Jerolimov), svi su poslije bili i nogometni internacionalci, Radović je postao prvi »bijeli« goleador Prve lige. Danas su mnogi od njih vrsni nogometni treneri, više od polovice radi u inozemstvu. Od onih uz njih predsjednik Kluba Ljubo Španjol, potpredsjednik Ive Jardas, kondicijski trener prof. Hamid Gačanin i liječnik dr. Žarko Tomljanović su hrvatski, a trener prof. Dragutin Spasojević crnogorski umirovljenik, pomoćni trener Marijan Brnčić je instruktor HNS-a, među živima nema legendarnog fizioterapeuta Vlade Vrcića.

I o tome razmišljam ovih radosnih dana, u kojima se spremamo na uzvratni, završni dio šestog finala »Rijeke«, u kojem, neka se ne naljute Varaždinci, iako je lopta okrugla, poslije riječkih 4:0 idem neusporedivo smirenije nego prije dvadeset i osam godina u Beograd. Pišući ovo smiješim se i u sebi zborim: »Važ je naš!«. Četvrti put! (Mišo CVIJANOVIĆ)