Priča kao motivacija

Nina Topić cijeli život leti zrakom, a karijeru je stvorila u Kanadi: “Želim otvoriti školu padobranstva”

Jelena Milović

Bivša profesionalna padobranka karijeru je ostvarila u Kanadi kao padobranska kamermanka, trenerica, instruktorica...



Prvi skok, dobro se toga sjeća, Nina Topić imala je 9. siječnja davne 1989. godine u Puli, što se poklopilo s godišnjicom početka savezničkog bombardiranja Pule 1944. godine. Zanimljivost i simbolika ove podudarnosti je što su zrakoplovi, kojima se bombardirala Pula, bili tipa »Letećih tvrđava« – legendarnih zrakoplova iz kojih u današnje vrijeme skaču padobranci iz otvora za bacanje bombe.


Nina je bivša profesionalna padobranka koja je karijeru ostvarila u Kanadi kao padobranska kamermanka, trenerica, instruktorica, tandem instruktorica i trenerica u zračnom tunelu. Nositeljica je najviših padobranskih dozvola u Kanadi, SAD-u i Hrvatskoj i zasigurno pozvana da nam na temu padobranstva kaže puno toga.


Njezini počeci u skokovima vezuju je uz Pulu te je vrlo rado iznijela svoja padobranska iskustva i na nedavnom predavanju Aerokluba Istra, na kojem je kao predavačica predstavila ideju revitalizacije školskog padobranstva u Puli i Istri.




Nekad je padobranstvo bilo sastavni dio života Puležana i okolice, a padobranci su, pored ostalih aktivnosti na tadašnjem aerodromu Medulin, skakali na svim ljetnim feštama i donosili lopte za početak nogometnih utakmica. Međutim, padobranstvo je u međuvremenu u Puli gotovo u potpunosti nestalo.


– U Portorožu, koji je također dio istarskog poluotoka, padobranstvo se niti u jednom trenutku nije prekidalo. Vrlo su profesionalni i održali su tradiciju. Nekad se u Istri skakalo i u Vrsaru, a još uvijek se skače u Rijeci, veli Nina.


Nina Topić po dolasku u Kanadu radila je kao paker padobrana, a oko vrata joj je tipičan alat za tu namjenu 


Priča kao motivacija


Želja joj je da njezina priča bude motivacija. Padobranstvo ima puno mogućnosti, a naša sugovornica se ne libi reći kako je riječ o unosnoj profesiji.


– Istra je ostala u zapećku i ja jako dobro znam zašto, ali bih željela biti afirmativna i ne izvlačiti ništa što bi omelo perspektivu u padobranstvu. Želja mi je da se vidi širina koju malo zrakoplovstvo i padobranstvo donose. Primjerice, ja vjerujem da je bilo aktivnog aerokluba u Puli, zračna luka bila bi nam u puno boljem stanju.


Svugdje u svijetu aeroklubovi su temelj novih naraštaja profesionalaca, a iako bez njih nije nemoguće, u tom slučaju daleko je teže održati infrastrukturu. Kako ćete naći profesionalca za zračnu luku Pula, ako nemate gdje razviti ljubav prema zrakoplovstvu? U Puli postoje škole padobranstva, ali, koliko je njoj poznato, one se već godinama ne bave svojom osnovnom djelatnošću.


Letilište Medulin izgubilo je status aerodroma, što znači da služi isključivo za polijetanje i slijetanje. Namijenjeno je za nekomercijalne aktivnosti te kod nas trenutno nema aktivnog padobranstva, a može ga biti, smatra Nina.


Namjera joj je da se ovdje ponudi škola padobranstva, a na tu temu povela je razgovor i s padobranskim centrom u Poreču. Oni trenutno nisu u mogućnosti osposobljavati učenike, a ako nešto rade, rade u nekim izuzetnim okolnostima. Aktivne škole padobranstva u Istri nema, a Topić je napravila dogovor s kolegama u Rijeci koji su ih spremni prihvatiti.


– Kao što sam ja nekada putovala u Rijeku, tako se i sad mogu osposobljavati drugi. To nije nemoguće i održivo je. Čak i cijenom koja nije velika. Dovoljan broj zainteresiranih zalog je da priča »drži vodu«, a kad se delegiraju obaveze, koje ne počivaju samo na pojedincima, onda će se sve pokrenuti. Netko će obaviti razgovor s Gradom Pula, koji posjeduje jedan dio piste, a netko će se angažirati oko Općine Medulin.


S načelnikom Ivanom Kircem prije više od godine dana već sam i ja razgovarala. Prikupljam jednu opsežnu dokumentaciju i napisala sam plan i projekt. Osim toga, kontaktirala sam kolege u Zagrebu od kojih sam dobila kompletan plan i program škole padobranstva koji je odobren od Hrvatske civilne zrakoplovne agencije i sve je provjereno, opisuje nam Nina. Budući da kao organizacija nisu još uvijek odobreni, a nedavno su primljeni u Hrvatski zrakoplovni savez, predali su zahtjev za prijem u Savez sportova grada Pule i sve se administrativne stvari odvijaju u hodu. To su sve sastavni dijelovi sigurnosti, kako bi sve bilo pod nadzorom i kako bi se obavili svi potrebni koraci.


Aerodrom Medulin 1989./1990. pred neki od Nininih prvih skokova


Za sve dobne skupine


Topić vidi padobranstvo kao priliku za sve dobne skupine, a kao idealno mjesto za školsko padobranstvo vidi upravo aerodrom u Medulinu koji bi trebao vratiti svoj status.


– Stojim iza svoje analize da je medulinsko letjelište najbolja lokacija u cijeloj Hrvatskoj za obavljanje padobranstva i male avijacije tijekom cijele godine. Nema nijednog malog sportskog aerodroma koje je toliko blizu zračne luke, kao što je ovo. Ima pristup autocesti, blizu je plažama, turističkim sadržajima, a dovoljno daleko da nikome ne smeta. Na ovom aerodromu, ideja je, ne bi skakali samo padobranci iz Pule. Dolazili bi nam i drugi aeroklubovi, što nije uopće nemoguće.


Recimo, tandemi su visoko profitabilna aktivnost koja se trenutno u Hrvatskoj obavlja na kapaljku. Naime, postoji jedan tranzicijski trenutak koji je Slovenija već prošla. Kod njih je to preraslo iz klubova u firme, jer je tandem prvenstveno namijenjen za komercijalno bavljenje djelatnošću. Razlog je taj što postoji puno više ljudi koji žele skočiti jednom nego onih koji se time žele zauvijek baviti. Znam i računicu, a komercijalna isplativost je neupitna. Turistički potencijal također je očit. Padobranstvo privlači jako puno ljudi i jako puno pogleda u nebo te je nezamjenjiv dio društva, smatra Topić.


A odakle ona u padobranstvu i kako je razvila ljubav za ovaj sport, otkriva nam uz očigledno istovjetan ushit koji još uvijek gaji za ovaj sport.


– Neke ljude sudbina tako nosi. Odrasla sam u malom mjestu Dvor na Uni na Baniji. Imala sam 15 godina kad sam vidjela novinski članak o padobrancima u Prijedoru. Tko čita novine s 15 godina? Ali sudbina je tako htjela. Tad sam smuljala roditeljima da mi nešto treba i sjela na bicikl krenuvši prema Prijedoru koji je udaljen 35 kilometara. Došla sam i rečeno mi je da ne mogu skakati ako nemam 16 godina. Nakon toga odlučila sam da odem sa svojih 16 godina u vojnu školu u Rajlovac kod Sarajeva, jer sam svakako htjela biti u zrakoplovstvu.


Tad je tamo postojala i škola za padobrance u civilnoj službi. Međutim, kako se škola odvijala jednom godišnje, a ako propustite dolazak morate čekati narednu godinu, dočekala sam i preseljenje u Pulu, gdje sam se odmah i zaposlila. Nakon što sam se raspitala, otišla sam na pulski aerodrom doslovno pješke. Našla sam malobrojne dečke koji su bili članovi padobranskog kluba i tada sam bila jedina ženska, članica kluba. Godinu nakon toga napravila sam prvi skok, opisuje ukratko svoj sudbinski put u padobranstvo.


Nakon odvoja iz aviona iznad jezera Eari, blizu Niagarinih slapova


Adrenalin pod kontrolom


Unutarnji poriv ponekad je teško riječima objasniti.


– Možda nemam pravo govoriti uime padobranske zajednice, ali koliko je meni poznato, velik dio nje ne želi se složiti s onima koji padobranstvo vezuju uz adrenalin. Nas vuče ljepota tog sporta. Kao što ronioce vuče ljepota podmorja, speleologe ljepota spilja ili planinare planina, to je ono što mi doživljavamo. Adrenalin nam vjerojatno utječe na organizam, u određenom trenutku, ali mi ga moramo znati držati pod kontrolom, komentira ona.


Na opasku kako adrenalin vezujemo uz evidentnu hrabrost koju mora pokazati svatko tko skače padobranom, Topić se slaže da u tom smislu izlaska iz komfor-zone i adrenalin ulazi u jednadžbu.


– To je tehnički sport, što znači da, ukoliko ste tehnički sposobniji i vještiji, to više možete. Kao i u svemu drugom. Tek tad imate vremena uživati, ne samo u pogledu, koji je fascinantan, već je to cijela kombinacija aktivnosti; od letenja u avionu, zafrkancije s kolegama, pa do toga da svi pazimo jedni na druge i na sigurnost. Naravno, tu je i osjećaj slobode. Ako se držite svih pravila, stvarno ste u zraku i ne možete u ništa udariti. Imate vještinu vladanja svojim tijelom koje pada velikom brzinom u zraku, ali vam ta brzina daje slobodu kretanja, a simetrijom tijela vi se kroz zrak krećete po horizontali, opisuje nam slikovito.


Da bi se u Hrvatskoj stekla prva padobranska A dozvola mora se imati 30 skokova, pronalazimo taj podatak na stranicama Škole padobranstva.


– Koliko se padobranstvo tijekom vremena mijenjalo, činjenica je da se najviše toga vidi kroz opremu. Uz to mijenjala se i sigurnost u padobranstvu. Oprema se drastično promijenila. Padobrani s mojih početaka bili su okrugli, na jedan način sigurniji jer su bili sporiji, ali s druge strane nisu dopuštali brze reakcije u kritičnim trenucima.


Tad se više pažnje trebalo posvetiti dobroj procjeni i kalkulaciji mjesta doskoka. Sad se padobranstvo razvilo u više disciplina, a svaka od njih ima padobran određenih, tehničkih performansi. Postoje i automati za otvaranje rezervnog padobrana koji mjere vašu visinu tijela te brzinu propadanja i kad se vidi da je ona neadekvatna, da je osoba u opasnosti da udari u tlo, automat otvara padobran.


Kompjutorski podaci unutar automata analiziraju i grafičkim prikazom pokazuju putanju tijela te se može, ukoliko padobranac padne u nesvijest, iz tih podataka analizirati što se s njim dogodilo. Padobrani su strahovito napredovali, a postotak ozljeda i tragičnih slučajeva je neznatan. Upravo iz razloga jer je sigurnost na prvom mjestu, opisuje nam ova iskusna padobranka.


Bez ozljeda


I ona, kao i svaki drugi padobranac, neke od brojnih skokova najviše pamti. Prvi je po tom pitanju neusporediv s ostalim, a prisjeća ga se i ovom prilikom.


– Pamtim taj osjećaj da se nemam za što uhvatiti i na što stati u zraku, što je bilo pomalo i smiješno. Prvi je skok prošao jako dobro, pa je nakon tog skoka uslijedilo toliko puno narednih. Skakala sam kameru za tandem, a u avionu mora postojati raspored iskakanja padobranaca, ovisno o tome s kojim padobranom skaču i što rade u zraku, kako se ne bi poklopili na istoj visini i da dođe do nezgode. Iza tandema obično skaču wingsuiteri, osobe koje imaju posebna odjela koje je dizajnirao naš Robert Pečnik.


Oni ostaju u zraku duže. Dakle, radila sam kameru za tandem, sve sam »posnimila« i bila sam u zraku na nekih tisuću metara s otvorenim padobranom. Odjednom sam čula kako me netko doziva imenom. Gledam tko me zove i uočavam kolegu koji je letio u wingsuitu, koji je prošao na sigurnoj udaljenosti, ali dovoljno blizu da me dozove, i to je svakako događaj koji ću zauvijek pamtiti. Taj osjećaj u zraku, da čuješ svoje ime na toj visini, prepričava i danas s osmijehom Topić.


Bilo je kroz njeno iskustvo i nešto opasnijih situacija, ali, reći će ona – kao što to i inače biva u svemu u životu.


– Prošlo je sve bez ozljeda; bilo je i otvaranja rezervnih padobrana, kao i lošeg održavanja opreme za koju tada nisam snosila odgovornost, zbog čega je postojala potencijalna opasnost, prisjeća se uz odmak vremena.


Premda postoji uvriježeno mišljenje kako padobranac uvijek sam sebi slaže padobran, naša sugovornica veli da to nije nužno.


– Ja sam pristalica toga da padobranac zna složiti padobran. Međutim, prvenstveno je pitanje tko pakira padobran. Svugdje gdje se radi o profesionalnom padobranstvu, pakiraju ih osposobljene osobe. U Kanadi i SAD-u radi se na taj način da padobrane slažu timovi ljudi koji nužno ne skaču padobranom, ali osoba koja je stručna sve nadgleda. Recimo, moj je sin bio profesionalni paker i meni pakirao padobran, opisuje ona praksu s te strane svijeta.


Razlike u padobranstvu u ovim zemljama očituje su u mnogočemu, u odnosu na praksu kod nas.


– Prvenstveno zbog broja ljudi koji se time i mogu baviti zbog broja skokova. Broj skokova kod nas je nepravedno mali, kao i broj ljudi koji se time bave. S vremenom je na raznim mjestima iz više razloga to utihnulo i to je sad tako. Smatram da će se to promijeniti, jer sve ima svoje uspone i padove, sigurna je ona.


Nesumnjivo se brojem ljudi i skokova povećava iskustvo, sigurnost, uživanje, uglavnom, sve dobrobiti koje ovaj sport nudi. Topić nimalo ne dvoji da strast za padobranstvom nije nešto što je samo iza već i ispred nas. Ona u njemu i dalje istinski uživa.


– I u budućnosti moći ćete me vidjeti u zraku, to je sigurno, kaže na kraju.


Procedura

Kako je Topić istaknula važnost vraćanja statusa aerodroma medulinskom letjelištu, načelnik Medulina Ivan Kirac rekao je kako prepoznaje važnost valorizacije turističkog proizvoda.


– Potrebno je održati sastanak s nadležnim ministarstvima, budući da to podliježe ministarstvu graditeljstva. Zemljište je državno, pa prvi koraci moraju biti u suradnji s njima. Također, treba se konzultirati s osobama koje trenutno koriste to letjelište, uvidjeti pa postaviti zajedničke ciljeve te krenuti u realizaciju prema dogovoru koji postignemo, kaže Kirac.