ZAGREB Svečanom dodjelom Državnih nagrada za sport Franjo Bučar ovog je petka u Nacionalne sveučilišne knjižnice simbolično zaokružena sportska 2020. godina. Nagrade za životno djelo dodijeljene su Anti Kosteliću, Petru Skansiju te posthumno Ivi Trumbiću, a godišnja priznanja dobili su Bruno Bošnjak, Slavko Cvitković, Matija Gubica, Rea Hraski, Željan Konsuo, Pero Kuterovac, Boris Milošević, Paulo Obradović, Neven Šavora, Stojko Vranković, Mimi Vurdelja te posthumno Slaven Zambata.

– Vi ste nas svojim postignućima puno puta učinili ponosnima. Iza svakog od vas stoji jedinstvena sportska priča, a vi ste dokaz da se pravi pobjednik stvara uz odricanje, upornost, predanost i osobito ljubav prema sportu – rekla je Nikolina Brnjac, ministrica turizma i sporta, koja je predala nagrade dobitnicima.

U njihovo ime obratio se Ante Kostelić.

– Posebna mi je čast što mogu osobno čestitati svim dobitnicima nagrade za životno djelo. Kada gledamo naše ljude koji su postigli i dalje postižu velike rezultate, moramo nastojati da hrvatski sport bude, isto kao Ivica i Janica, “made in Croatia”. To znači da im za velika priznanja ne trebaju NBA, Tottenham itd… Volio bih da priznanje postignemo u svojoj zemlji. Ja svoju ideju nisam slijedio zato što sam mislio da je to nešto posebno. Za mene je to bio najobičniji put – istaknuo je Ante Kostelić kada je u ime laureata dobio riječ.

Kasnije je objasnio na što je točno mislio.

– Samo sam htio reći da se moja ideja možda ne tiče države kao nekog domovinskog ustroja. Kada sami proizvodite avione, onda ih ne morate kupovati. Moja ideja je da mjerilo te sportske vrijednosti ostaje kod kuće – dodao je Gips.

Potom je sve objasnio na primjeru vlastite obitelji.

– Ivica, Janica i ja smo imali nekoliko prilika da odemo pod tuđu zastavu, s time da je jedna bila jako ozbiljna. Bili smo na razgovoru s ministricom sporta jedne zemlje i nuđeno nam je sve. Tada smo si jednim potezom mogli osigurati egzistenciju, ali za mene je bila besmislica. Ovo govorim iz svog viđenja i uopće me se ne tiče što netko misli o tome. Svojedobno sam mogao ostati igrač i trener rukometa u Francuskoj, ali to nisam htio – zaključio je Kostelić.