Potrajalo je. Pretraživanje arhiva, novinskih članaka, stotinjak razgovora s onima koji su stvarali stoljetnu povijest riječke košarke. Ali isplatilo se. U HNK-u Ivana pl. Zajca održano je predstavljanje monografije »Stoljeće riječke košarke«. Odavno na jednom mjestu nije bilo toliko generacija košarkašica i košarkaša, svih onih kojima je igra ispod dva obruča dio života. Atmosfera je bila svečarska, jer konačno se na jednom mjestu, za sva vremena, našlo prvih sto godina svega što se događalo u riječkoj košarci. Nije se pisalo o titulama prvaka kao u Zadru, nije bilo ni europskih kruna kao u Splitu, ali trag je ipak ostao. Dubok trag. Ivica Šubat je bivši košarkaš i to je dodatni razlog zašto se upustio u ovo putovanje, u koje je uložio četiri godine života. Četiri godine za jedno stoljeće.

– Zadovoljan sam, naročito predstavljanjem knjige u kazalištu. Zaista nisam očekivao da će doći toliko bivših košarkaša i košarkašica. Na kraju je ispalo dobro. Uvijek ima stvari koje se mogu još dotjerati i istražiti, ali sto godina je golemo razdoblje. Reakcije ljudi su dobre, kažu da se konačno može na jednom mjestu naći sve o riječkoj košarci.

Foto Nikola Blagojević

BIBLIJA RIJEČKE KOŠARKE

Prvo izdanje tiskano je u 500 primjeraka. Mnogi su tog 11. travnja iz HNK-a Ivana pl. Zajca otišli kući s »biblijom riječke košarke«.

– Planirano je tiskanje tisuću knjiga, ali malo je zaštekalo s financijama. No, vjerujem da će se tiskati dodatno jer dosta ih je prodano.

Sve je krenulo zbog monografije povodom 50 godina Košarkaškog kluba Kraljevica, u kojem je Šubat i igrao.

– Stjecajem okolnosti igrao sam košarku, a bavim se izdavaštvom. Napravio sam prije desetak monografija. Monografija KK Kraljevica bila je pri kraju, a zbog nje sam često dolazio u Košarkaški savez PGŽ. Tajnik Zoran Pjevalica stalno mi je ponavljao da bi bilo dobro nešto napraviti povodom stote obljetnice riječke košarke. Govorio sam da to neće biti moguće jer nema ničega, pogotovo ne za starije razdoblje. Kada sam završio monografiju Kraljevice, dao mi je jedan sjajan tekst Ettorea Mazzierija od desetak stranica o povijesti riječke košarke do početka Drugog svjetskog rata. Osobno smatram da je Mazzieri čovjek koji je vjerodostojan, ozbiljan izvor kojeg možeš citirati. Zato je prvi dio, koji se odnosi na razdoblje pod Italijom, gotovo integralno Mazzierijev tekst.

Zadar i Zagreb se hvale 1929. kao godinom kada je odigrana prva utakmica na prostoru Hrvatske. Rijeka je bila malo brža.

– Teško je to ustanoviti. U Rijeci su 1926. igrali srednjoškolci. Gdje je odigrana prva utakmica teško je utvrditi. U Rijeci se igralo 1923. na tjelesnom odgoju, kada su se formirale ekipe, a 1926. se počeli igrati međusobno.

»Kopao« je Šubat po arhivskoj građi. Na predstavljanju je govorio o pedesetak odlazaka u prijestolnicu u Državni arhiv u Zagrebu, odlazaka u Državni arhiv u Rijeci bilo je tri puta više.

Foto Nikola Blagojević

– Kada već nisam ostavio trag kao igrač, barem sam ostavio pisani trag. Puno mi je pomoglo to što znam skoro sve te ljude. Igrao sam od kraja sedamdesetih, znam kamo što smjestiti. S te strane mi je bilo lakše. No, ne možeš sve bazirati samo na pričama, zato tu ima puno statistike. Imamo sve rezultate nositelja kvalitete, gotovo sve koševe od šezdesetih, sve ljestvice. Radim tako da imam nekakav dokument, a onda idem s pričom ljudi. Razlog je što ljudi zaboravljaju, nisu kritični i uvijek su oni najbolji… Čast izuzecima. To što sam igrao košarku mi je svakako pomoglo.

USPONI I PADOVI

S obzirom na to da sada sto i više godina ima u malom prstu, Šubat može dati i ocjenu riječke košarke kroz povijest.

– To je nevjerojatna priča o usponima i padovima. S jedne strane Kvarner u ligi bivše države nije nikad bio u prvih pet. S druge strane liga je bila takva da je to bilo teško ostvariti. Možda se moglo napraviti više kada je stasala zlatna generacija, koja je osvojila dvostruku titulu juniorskih prvaka. Olakšavajuća je okolnost bila da su se teško mogli mijenjati klubovi, a do 28. godine se nije moglo u inozemstvo. Priželjkivao sam ostanak na okupu nove generacije, koja je igrala ABA ligu – Baždarić, Kus, Mance, Štemberger, Štimac… Oni su odlazili kada bi im istekli ugovori. Možda se mogao napraviti rezultatski iskorak s nekim pojačanjem. Isto tako šteta je što se nije igrala ABA liga kad je to ponuđeno klubu. Na kraju je to imalo posljedicu pad u najniži rang. Kad ambicija splasne, onda se teško može održati klub na nekoj visokoj razini.

Zlatna generacija Kvarnera igrala je u punoj Dvorani mladosti. Bilo je to vrijeme kada je u grad stigao Nikola Plećaš. Sveti Nikola.

– Bilo je to neponovljivo vrijeme. Poklopilo se što je košarka bila apsolutni hit, odlična generacija i otvaranje Dvorane mladosti 1973. godine, prve dvorane koja je mogla primiti veći broj ljudi. Prije toga Kvarner je nekoliko sezona igrao kao domaćin u Zadru ili Karlovcu, a zatim se igralo i u dvorani škole Krnjevo. Svakoga tjedna dolazili su super kvalitetni europski igrači. Imalo se što vidjeti, stvorila se atmosfera. Mislim da je to bilo razdoblje koje se više neće ponoviti.

Bilo je puno talentiranih igrača, ali Rijeci je uvijek više nedostajalo pravo vodstvo.

– Neću reći da se radi o krizi rukovođenja, ali mislim da je uprava bila jaka kada su klub vodili Josip Lulić i Rade Marelić, koji su bili kadri dovesti jednog Plećaša. Tada je Kvarner bio najjači. Ne znam jesu li kasnije nedostajali znanje ili ambicija, ali te visine se nisu dostigle. Previše je bilo oscilacija. Mislim da je Rijeka i malo previše samozatajna, ne samo u košarci, već i u drugim sportovima. Uvijek je onaj drugi bolji. Možda je to i stvar mentaliteta.

NAČIN ŽIVOTA

Riječka košarka nije samo Kvarner. I na tome je inzistirao upravo Pjevalica kao jedan od pokretača cijele priče. Uostalom, Kvarner je potpuno pod teretom dugova. Nastao je Kvarner 2010, koji je kasnije vratio ime. U elitnom društvu hrvatske košarke igrala je i Kantrida, sudionik Final Foura Kupa Hrvatske 1995. godine, ali košarkaške fešte imala je i Kraljevica.

Foto Nikola Blagojević

– Igrao sam za Kraljevicu, koja je bila najjača kada je Kvarner bio najbolji. Jednim prirodnim putem stvorila se piramida. Oni koji nisu mogli igrati u prvoj momčadi Kvarnera, igrali su u Kraljevici, uz nas tri, četiri domaća, koji smo mogli igrati na toj razini kvalitete. Znači, Rosić, Bolf, Igor Radović, dok sam ja upao kao mlađi. Tada smo se u kupu dobro nosili sa Šibenkom, za koju je igrao Moka Slavnić, dok je Dražen Petrović ulazio u igru. Ključna stvar bila je odlična uprava i trener Milo Rapaić, koji me volio. Takvog trenera riječka košarka nije iznjedrila. Ljudi zaboravljaju da je on 15 godina igrao za Kvarner.

Rijeka je imala i žensku ekipu u Prvoj ligi bivše države. Kasnije su prvoligašice bile igračice Rijeke, Mlake, Pletera, a danas je na vrhu FSV.- O riječkoj ženskoj košarci može se napisati još jedna posebna knjiga. Još na Nafti bile su državne juniorske prvakinje, dok su seniorke dvije, tri sezone bile seniorske prvakinje, kada ih je vodio Tino Silvani, kojeg smatraju ocem riječke košarke. To je bila prva generacija riječkih košarkašica, koje su imale dosta Talijanki u sastavu. Krajem osamdesetih Milan Ćuzela je na Kozali stvorio jednu ekipu, koje su kasnije igrale najjaču ligu ikad na prostoru bivše Jugoslavije. Tada su u Rijeci gostovale Danira Nakić, Razija Mujanović… Formula je uvijek ista, tri, četiri domaća igrača ili igračice, plus pojačanja.

Danas su košarkaška igrališta uglavnom prazna, dok nekad nisi mogao doći na red. Čuvene hakle igrale su se kod Tehničkog fakulteta, igralo se na Zametu, na Gornjoj Vežici, Bulevardu…

– Košarka je bila način života. Mislim da je to i putokaz za budućnost. Kada bi se vratila kvartovska košarka… Sedamdesetih je godina u gradu Rijeci lige igralo 14 klubova, praktički je svaki kvart imao svoj klub. I tko god je bio u košarci, bio je dobar sa svima iz drugih klubova. Danas su igrališta prazna. Mi smo bili samouki, doveli bismo se sami do neke razine, a klubovi su bili nadgradnja. Moj je dojam da danas dečki premalo vole košarku i premalo rade.

Za dosta toga krivicu nosi i reprezentativna košarka. Od posljednje medalje na velikim natjecanjima prošla je 31 godina.

– Po statusu u medijima i rezultatima rukomet je preskočio košarku. Mi nemamo ni neku mladu zvijezdu u lokalnoj košarci jer svi oni koji nešto vrijede odlaze mladi. U knjizi sam isključivo obrađivao doprinos riječkoj košarci, to je bio kriterij, a imamo jednog Ivu Nakića, Sinišu Kelečevića, koji nisu unutra. Ivo je kao kadet otišao u Cibonu, na kraju karijere odigrao je desetak utakmica za Kantridu. Ta djeca nemaju uzora kojeg bi mogli vidjeti. Koliko je samo naših igrača u nekim ligama koje su nam nekad bile bezvezne.

DEBELA, TEŠKA, SVEOBUHVATNA

Za potrebe knjige odrađeno je stotinjak intervjua, svaki je trajalo po nekoliko sati. Trebalo je vremena kasnije sve to obraditi. Ali zato je knjiga debela, teška i sveobuhvatna.

– Meni je to zaista bio gušt raditi. Razgovarao sam s legendama riječke košarke, koje smo gledali na parketu. Njihovo viđenje, doživljaji, priče s gostovanja, to je fascinantno. Od tih živućih najstariji je Željko Frnja Kosanović, koji je u isto vrijeme igrao rukomet i košarku. Da je želio igrati samo rukomet, mogao je igrati u bilo kojem klubu. U Rijeci je bio i Božo Grkinić, kojeg možda ne doživljavamo na pravi način. Grkinić je bio plivački reprezentativac i vaterpolist Viktorije, koji je bio među onima koji su pokrenuli košarku na Sušaku. S obzirom na to da je bio u vojsci, premješten je u Beograd. Srbija ima jako dobru košarkašku publicistiku. U jednoj fenomenalnoj knjizi koja se zove Džez basket, Nebojša Popović ga smatra najboljim tadašnjim beogradskim košarkašem. Navodi se da je bio prvi trener Partizana, a kasnije je otišao u Split i postao trener vaterpolo reprezentacije Jugoslavije, s kojom je osvojio dvije srebrne medalje na Olimpijskim igrama. Upravo je Kvarner osvojio prvo prvenstvo Jugoslavije 1946. godine, koje se igralo turnirski. No, Popović je znao da je Kvarner jak pa su ga stavili izvan konkurencije jer Rijeka nije bila statusno riješena.

Foto Dean Miculinić

Košarkaška knjiga je zatvorena. Slijede novi izazovi.

– Već sada imam za napisati pet knjiga. Ne znam je li to trend ili su ljudi shvatili vrijednost publikacija. Na jednom mjestu imaš sve. Sada završavam knjigu o 70 godina rukometa u Crikvenici, bit će gotova najesen. Ona se piše već nekoliko godina. Crikvenica je inače grad rukometa. Godine 1955. igrale su se prve utakmice košarke i rukometa u Crikvenici. Bio je neki slet i igrale su se demonstracijske utakmice između Pule i Rijeke. Godinu dana kasnije gimnazijalci su osnovali rukometni klub, uredilo se igralište. Košarka je u Crikvenici osnovana tek 1975. godine, tek dva desetljeća nakon te utakmice. Radimo i knjigu o stogodišnjici Nogometnog kluba Kraljevica, tu su me emocionalno ucijenili jer sam bio član košarkaškog kluba Kraljevica i tamo sam igrao najbolju košarku kada sam bio u četvrtom razredu srednje škole. Poznajem puno ljudi u Kraljevici. Jedino je rok do kraja godine… Tu je još i pedesetak obljetnica KK Crikvenica. Mislim da je ta sportska publicistika jako zanemarena kod nas. Ne znam jesmo li mi stariji nostalgični, ali mislim da treba negdje nešto zabilježiti. Ali o tome se jako malo vodi računa. Naravno, sve to košta. Tiskara košta i kada podvučeš crtu… Ali svaki klub ili sport trebao bi imati neku svoju priču. Sada je lakše jer u košarci postoji jedna polazišna točka za sve klubove.

Foto Dean Miculinić

MILIČEVIĆ I MOREL

Moj najdraži riječki košarkaš je Milan Miličević, koji je bio spoj imaginacije i znanja. Tražili su ga, ali nije želio otići. Bilo je puno dobrih igrača, recimo Željko Morel, koji je bio kadetski prvak Europe, prvi centar u najboljoj petorci prvenstva. Bio je malo stariji od mene pa ga na parketu nisam doživio. Po pričanju suigrača, bio je specifična osoba. Nevjerojatan talent, ali dogodilo mu se da je zakasnio na ključnu utakmicu kvalifikacija za Prvu ligu – kaže Šubat.

IZAZOV

Od 1991. godine imam izdavačku tvrtku. Izdavao sam »Izazov« u partnerstvu s Novim listom, križaljke koje su se prodavale u više od 50 tisuća primjeraka u osam zemalja. No, odvojio sam se od Novog lista i zadržao redakciju. Pokrenuli smo lokalne Primorske novine. Od 1994. pratim sport i imam novinsku arhivu bolju od svih crikveničkih klubova. I tada je puno lakše raditi. Zadržao sam i vlastitu pripremu. Tako smo, kako smo završavali poglavlje ili godinu, kontinuirano prelamali stranice knjige – kaže Šubat.

Novi korak bio je i portal crikva.hr.

– Portal je pokrenut 2017. godine kao nastavak Primorskih novina. Radili smo koliko smo mogli. Dobio sam ponudu i prodao sam ga. Već sam bio i umoran pa sada radim isključivo samo monografije.

KLUPSKA ARHIVA MLAKASPORTA

Njegove košarkašice su također došle na predstavljanje knjige. Igračice Mlakasporta pokojnog trenera Dinka Mustapića, baš kao i njegovi igrači.

– Musa je legenda riječke košarke, bez obzira na rezultate. Takvih ljudi više nažalost nema. Dogodilo se da sam došao do kompletne njegove klupske arhive. U četiri kutije bilo je svega. Kada sam radio knjigu o Kraljevici, došao sam do te arhive, u kojoj je bilo svega. Od zapisnika do biltena. Trebalo mi je deset dana za sortiranje, ali sada imam bolju arhivu od županijskog saveza. Musa je bio čudo… – kaže Šubat.