PODHUM Alen Šestan, boćar riječkoga prvoligaša Vargona, iz poznate je podhumske sportske obitelji. Njegov otac Zoran ostavio je trag u nogometnom svijetu, bio je igrač, a kasnije trener u HNK Rijeka. Alenov mlađi brat Filip također je boćao neko vrijeme. No, danas je samo Alen u boćanju te zajedno sa suigračima iz Vargona čeka finalni turnir prvenstva Hrvatske, što se 8. i 9. svibnja igra u Komiži na Visu.

– Nadali smo se da ćemo ući u »play-off«, iako su četiri ekipe konkurirale za preostala dva mjesta, budući da su Istra, Poreč i Biston kao prvaci Sjevera i Juga ostvarili direktan plasman. Nekako smo se uspjeli provući. Ne mislim da smo loše igrali, nego su neki, primjerice Zrinjevac, kiksali više od nas. Igra realno nije bila na nekoj visokoj razini, ali smo se na kraju zasluženo našli među preostale dvije ekipe – smatra Alen Šestan.

Za plasman u finale riječki boćari moraju pobijediti Istru Poreč.

– Nama daju najmanje šanse za osvajanje naslova. Tu vidimo priliku jer nemamo nikakav imperativ, igramo opušteno i možda se baš zbog toga možemo nadati plasmanu u finale, a možda čak i naslovu – dodaje grobnički boćar.

Alenu Šestanu ovo je treća sezona u Vargonu, a na Podvežici je igrao i ranije u dresu Benčića. Trener Čedo Vukelić zbog njegova mu iskustva daje discipline koje igraju bolji i iskusniji igrači.

– I ranije sam igrao pojedinačno i krugove, ali sada ih igram malo više jer iskustvo čini svoje. Nisam baš uvijek bio zadovoljan svojom igrom, pogotovo protiv Metkovića u dvije utakmice četvrfinala doigravanja. Mislim da ćemo mi stariji igrači zahvaljujući svojem iskustvu neke partije na završnom turniru možda okrenuti u našu korist – mišljenja je Šestan, čiji je boćarski put počeo u Podhumu.

Priroda

– Nakon Podhuma sam na četiri, pet sezona otišao u »Mario Gennari«. Vratio sam se ponovo u Podhum, igrao dvije sezone pa sam prešao u »Benčić« gdje sam ostao do 2013. godine. Nakon toga sam proveo dvije godine u Zametu, kada smo bili na pragu ulaska u prvoligaško društvo. Nakon Zameta tri sam godine igrao u Marinićima i sada sam već treću sezonu u Vargonu.

Možda se jednom opet vratim u Podhum ili negdje na Grobnik. Još uvijek mogu igrati u Prvoj ligi, ali iskreno, nisam baš više toliko motiviran prvoligaškim boćanjem – otkriva Alen Šestan.

Budući da je njegov otac Zoran bio u nogometu, Alen se na početku svoje sportske karijere, razumljivo, našao na Kantridi.

– Igrao sam nogomet u Rijeci jer je i tata tada bio u Rijeci. Negdje sa 14 godina sam počeo igrati boće jer je u to vrijeme i tata počeo boćati. Sada se opet pratimo jer smo počeli kuglati, a priključio nam se i brat Filip. Tata je predsjednik novoosnovanog Kuglačkog kluba Rječina, igramo u najnižoj ligi. Nekako nam je sada kuglanje više u fokusu. Filip se razočarao u nekim stvarima u boćanju pa je počeo kuglati, no ako ga mi povučemo, možda opet krene s boćanjem. Tata više ne boća, ali je rekao da će biti najbolji ako se vrati. Kako se sada igra, mogli bi i on i brat bez problema igrati Treću ligu. On radi na automotodromu, zvali su ga da bude opet trener u nogometu, ali nema vremena, na pisti ima puno posla, posebno ljeti. Ako ulovi slobodnog vremena, onda kugla.

Alen Šestan je već sa 14 godina otkrio da je bolji boćar nego nogometaš, a sada se okušao u kuglanju, ali i u još jednom popularnom sportu.

– Sada sam već pomalo bolji kuglač nego boćar. Bavim se trčanjem u prirodi, po brdima, sudjelujem na trailovima. To mi je u zadnje vrijeme najveća sportska okupacija, najviše me opušta i svaki slobodan trenutak provodim trčeći. To me jako ispunjava, priroda, trailovi… a i Filip je u tome. Znam da nema neke poveznice s boćanjem, ali kod nas se na Grobniku posljednjih godina to jako proširilo među mladima, ali i starima. Idemo na natjecanja, ali mi smo na rekreacijskoj razini, no kako smo sportski tipovi, prirodno je da se želimo nadmetati.

Druženje na jogima

Alen Šestan još uvijek živi s roditeljima, ali priznaje da nekada sva trojica idu na živce mami, no još ih nije izbacila.

– Uglavnom se svi slažemo, super je sve što se tiče obiteljskog života. Istina, nekad je mami dosta sve trojice – kroz smijeh priča Šestan, koji se od brata ne odvaja ni u poslu.

Velika je razlika u popularnosti boćanja nekada i danas. Grobnički nogometaši mahom su se okrenuli boćanju, svojedobno je mladi reprezentativac u boćanju bio poznati veznjak Siniša Linić, a riječka špica Sandro Klić igra i danas u dresu Zagona. Klić je s Alenom Šestanom nastupao u paru na brojnim turnirima.

– Boćanje je jako palo, pogotovo u našim krajevima. Nekad je na juniorskom prvenstvu Grobnika bilo po 25-30 juniora, a danas na seniorsko prvenstvo dođu trojica. No, nije to samo na Grobniku, nego i u županiji i u Hrvatskoj. Mladih je sve manje, pogotovo sada otkad je pandemija, ali i ranije je već počelo opadati zanimanje mladih za boće. Ne znam kako će biti za nekoliko godina.

U našoj općini su tri muška kluba, Rječina, Zoretići i Podhum, te jedan ženski, Rječina. U Čavlima su se ugasila tri, četiri kluba u zadnjih pet, šest godina, u Rijeci isto se ugasilo nekoliko klubova. Svi drugi klubovi muku muče sa skupljanjem dovoljnog broja igrača za utakmicu. Ne znam kako ćemo naprijed, ali nešto će se morati promijeniti po tom pitanju. Općenito mi se čini da je interes za boćanje jako pao. Nekad nisu svi mogli dobiti priliku igrati, a danas bi svi malo gledali, nikome se ne da igrati.

Situacija je još lošija jer na utakmicama, zbog pandemije koronavirusa, nema gledatelja, nema više druženja i atmosfere koja je krasila boćarske dvoboje, posebno u nižim ligama.

– Boće se igraju i zbog publike, zbog ljudi. Sad ovo nema smisla, kad prije i poslije utakmice ne možeš sjesti i popričati s protivničkom ekipom, kad nema komentara i podrške iz publike. Nismo mi neki profesionalni klubovi, više je to na amaterskoj razini i druženje je sastavni dio priče. Sad ispada da je sve na silu, samo da se nešto odigra i ispuni neka forma, ali to nema smisla – zaključio je Alen Šestan.