Jedini nobelovac među rock glazbenicima, Bob Dylan, ovog je proljeća, u svojoj 79. godini, objavio 39. studijski album koji je još jednom potvrda njegove genijalnosti i vrijednosti, ali i neumitnosti prolaznosti vremena. »Rough and Rowdy Ways« nije bolji album od prije osam godina objavljenog njegovog zadnjeg albuma s vlastitim pjesmama, remek-djela »Tempest«, ali su neusporedivo kvalitetnije od svega što je nakon toga radio bespotrebno reciklirajući povijest pop šlagera četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, ponajprije pjesmama Franka Sinatre (»Shadows in the Night«, 2015., »Fallen Angels«, 2016. te trostruki »Triplicate« iz 2017.).

Teško prohodne i opasne ceste – kako bismo mogli prevesti naslov – album je o Dylanu i vremenu u kojem je živio, a realiziran je na njegov prepoznatljiv način što znači da je niz sjajnih tekstova (zbog poezije je i dobio Nobela!) obogaćen glazbom u kojoj se na različite načine spajaju folk i rock, blues i country, jazz i dodiri tex mex zvuka, soul…

Tematski je deset novih Dylanovih pjesama relativno lako odrediti. Nježna i melodiozna (ujedno i najslušljivija na albumu) »I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You« jednostavna je i dobra ljubavna pjesma, a sve ostale Dylanov su osobni pogled na vlastiti život, odnosno svijet (ponajprije Ameriku) od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas.

Kraj jedne civilizacije

Za taj pristup stihovima nema boljeg primjera od najduže (16,45) pjesme albuma – »Murder Most Foul« koja je i najduža ikad napisana i snimljena Dylanova pjesma, a dobila je i tu čast da sama zauzima cijeli drugi CD ovog dvostrukog albuma.

Kako je to ubojstvo uprljalo i obeščastilo američku povijest, Dylan govori prisjećajući se 1963. i dana kad je u Dallasu ubijen američki predsjednik John F. Kennedy. Nakon direktnog i vrlo realističnog opisa trenutka kad je 22. studenoga 1963.

Kennedy u predsjedničkoj limuzini ubijen hicem iz snajpera, Dylan kreće u iznošenje svog viđenja povijesti SAD-a nižući prije svega reminescencije na pop i rock glazbu, film i književnost tog doba, odnosno događaje koji su obilježili to doba i po svom značaju prešli granice SAD-a.

Više recitirajući no pjevajući Dylan praćen glazbom kasnonoćnog jazzy jaming ozračja prelazi desetljeće za desetljećem pretvarajući ovu rock poemu na kraju pomalo i u priču o kraju jedne civilizacije jer će po njemu – jasno je iz njegovog posljednjeg intervjua za New York Times – nakon pandemije COVID-19, jednostavno morati početi stvaranje nove civilizacije.

Osobna stajališta

Naravno, govoreći o svijetu koji ga okružuje Dylan polazi ponajprije sa svog osobnog stajališta pri čemu će kroz mračnu »Black Rider« uz melankoličnu pratnju latino gitara progovoriti o crnom jahaču, odnosno smrti koja je tu negdje i u njegovoj se 79. godini stalno šulja oko njega.

»Mother of Muses« himnična je posveta muzama koje su ga inspirirale i davale mu nadahnuće, a još jednu zahvalu prošlosti Dylan je iznio kroz nepretenciozno tex-mex ozračje s tihim i nježnim gitarama.

No, vrhunac ovih pretežno osobnih osvrta na prošlost svakako je bluesom impregnirana »False Prophet« u kojoj je već naslov (lažni prorok) ironična poveznica s vlastitom karijerom i ulogom koju su mu davali, a stihovima poput »Another day of anger, bitterness and doubt« (još jedan dan gnjeva, gorčine i sumnje) iznova sjajno opisuje današnjicu potvrđujući vječnu Dylanovu sposobnost uočavanja i kritiziranja društvenih negativnosti, odnosno ulogu iskrenog i uspješnog pjevača protestnih pjesama po čemu je i postao slavan još davnih šezdesetih.

Američka povijest

U toj je skladbi Dylan iskoristio glazbu 66 godina stare pjesmi »If Lovin’ Is Believin’« koju je izvodio Billy »The Kid« Emerson, a u temi »Goodbye Jimmy Reed« kroz pravi sočni blues ojačan boogie rock »cijepanjem« po uzoru na, nećete vjerovati, Status Quo, oprašta se od američkog blues glazbenika Jamesa Reeda.

U uvodnoj »I Contain Multitudes« naslov je preuzet iz poeme »Song of Myself« Walta Whitmana, a uz pratnju španjolskih gitara i ritam sekcije klasičnog jazz banda, Dylan nam još jednom priča o nizu stvari koje je on sam, odnosno svijet u kojem je živio, obilježilo posljednjih nekoliko desetljeća.

»I’m a man of contradictions, I’m man of many moods« recitira i pjeva Dylan iznova spominjući svu silu likova, ličnosti i grupa (Edgar Allan Poe, William Blake, Anna Frank, Indiana Jones, Rolling Stones…)

Spoj osobnih i kolektivnih iskustava vezanih uz život suvremene zapadne civilizacije uočlljiv je i u još jednoj blues pjesmi s primjesama country gitara što »Crossing the Rubycn« svakako jest, a itekako se osjeti i u komornoj te po ozračju i temi horroru okrenutoj »My Own Version of You« u kojoj slušamo priču o liku koji obilazi samostane i groblja te prikuplja dijelove ženskih tijela kako bi »uskrsnuo« svoju »Frankenstein nevjestu«.

Suprotnost ovom traženju sreće »buđenjem mrtvih« (jer je u živih nema!) je gotovo deset minuta duga čisto dilanovska (harmoničice, gitare, spoj soula i country zvuka, malo jazzy ozračja…) serenada Floridi u temi »Key West (Philosopher Pirate)« u kojoj Dylan još jednom na originalan način progovora o američkoj povijesti stavljajući u središte pažnje gradić koji je u SAD-u poznat istodobno i kao srce piratskog svijeta nekad, odnosno danas umirovljenika koji u sve većem broju odlaze tamo proživjeti završne godine svog života.

Ispovjedni album

Dodamo li svemu rečenom i na početku spomenutu ljubavnu »I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You«, prekrasan nježni soul valcer o potpunoj predaji voljenoj osobi, onda na kraju dolazimo do kraja sedamdeset i pol minuta dugog novog studijskog albuma Boba Dylana, albuma koji je nemoguće – i nepotrebno – uspoređivati s njegovim veličanstvenim albumima šezdesetih i sedamdesetih.

»Rough and Rowdy Ways« nisu, poigramo li se Dylanovim stihovima, ni »hard rains« ni »slow trains« (stihovi njegovih velikih pjesama iz ‘60-ih i ‘70-ih), ali su iskren, dojmljiv i po mnogočemu prekrasan album starog majstora koji je u 79. uspio još jednom opjevati svoj i naš život.

Naravno, s obzirom na dob u kojoj je stvoren, ovaj je ispovjedni album o samom sebi i svijetu koji ga okružuje prepun sjete zbog prolaznosti pa je možda i osvrt na njega najbolje završiti jednim od divnih stihova o neumitnosti prolaznosti vremena, početnim stihovima prve pjesme albuma »I Contain Multituides« koji u prijevodu glase: »Danas, i sutra i jučer također, cvijeće umire poput svega drugog.« Ili u originalu: Today, and tomorrow, and yesterday too, The flowers are dyin’ like all things do.