Latinska riječ ‘severus’ označava nešto što je ozbiljno i strogo, a iz te riječi porijeklo vuče i ime Severina. Vlasnica tog imena, kaže gospodin Google, u Hrvatskoj nema puno, a jedna od predstavnica toga imena izuzetno je značajna za hrvatsku glazbu, kulturu i društvo uopće.

Dio je naše kolektivne memorije, pa je predstavljati i nije previše potrebno, ali bilo bi pristojno. Severina Vučković, kako joj i ime sugerira, stroga je i ozbiljna, ali i brižna i razigrana.

Ona je, poput Dedićeve Ines, i prostakuša i plemkinja, čas baca na Nastasju Filipovnu, čas na Sonju Marmeladovu.

Njena nas je glazba u stanju rasplakati i rasplesati, njezini javni istupi znaju sablazniti, ali i iluminirati, neprijatelja posjeduje puno, a prijatelja i obožavatelja još više. Sveprisutna je i od nje nemamo veće glazbene zvijezde.

Na zemlji je pedeset, a na našoj glazbenoj sceni trideset i tri ljeta. I kao što je Freud popularizirao psihologiju, tako ona popularizira sve čega se takne, bila to glazba, likovna umjetnost, teatar ili određena društvena problematika.

Dugo nije dala intervju za naš list, rekli bi Rusi – skólʹko let, skólʹko zim!; stoga je red da razgovor započnemo tako da je priupitamo – pa, gospođo Vučković, kako ste i što je novoga?

– “Jema puno lipi’ stvari, ma i’ ne smin kazat” (smijeh), rekao bi šjor Keko u “Velom mistu”. Ne smijem pričati o ovom, ne smijem o onom, slati poruke ugroženim (po)jedinkama, objavljivat dite…

Svašta mi brane (smijeh), kako oni ne daju – tako se ja ne dam. “Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živit?” moj omiljeni citat Meše Selimovića. Dobro sam, ima teških dana, naučila sam se s time nositi.

Ima i nezaboravno lijepih dana, u kojima se trudim uživati svakim atomom svoje duše, ako se duša sastoji od atoma. Jedan od takvih trenutaka je bio i cijeli put u Madrid na Stonse, put po inspiraciju.

Uz koncert, obilazili smo muzeje. Kako je svaka kreacija inspiracija, to me potaknulo da napravim promjene u svom koncertnom repertoaru. Tako baš nešto posebno spremam za Opatiju.

Prijatelji i neprijatelji

Kada se sagledava ono što mediji o vama prenose – moglo bi se kazati kako ste, u najmanju ruku, aktivistički nastrojena osoba, neki bi rekli i konfliktna. Često ulazite u, krležijanskim rječnikom rečeno, obračune s klerom, političarima, javnim dužnosnicima i tako dalje, a posebno do tih trenutaka dolazi kada se zalažete za prava određenih skupina ili prava svog djeteta. Opet, s druge strane, prijateljujete s nekim ljudima i po nekoliko desetljeća. Kako je to moguće?

– Svaka žena postaje ‘konfliktna’ ako se usudi braniti prava svoje dice i sebe od moćnika, a posebno od moćnih nasilnika. Svaku ženu je najlakše proglasiti konfliktnom, a time valjda i problematičnom.

Posebno je to u našim krajevima popularna disciplina moćnih mužjaka kojima nije problem potkupiti koga treba. Čiji ‘prijatelj’ će nazvati ovoga ili onoga.

Naravno da takvim tipovima treba slika konfliktne žene, a oni prosipaju šarm iznad, a lovu ispod stola. Kad nekoga ne mogu kupiti, onda mu prijete.

Ali ono stvarno, ne kako to rade izmučene majke jer su izložene višegodišnjim odbacivanjima institucija koje su tu da ih zaštite.

Baš nedavno sam čitala, ako je vjerovati medijima, da je jedna osoba krunski svjedok na sudu za kazneno djelo trgovine utjecajem, inače odgovorna osoba u javnoj instituciji, pa valjda time i osoba od “časti i ugleda”, promijenila iskaz i bez srama lagala na sudu!

I ostat će odgovorna osoba u javnoj instituciji. Laže, jer je to valjda jedini način da se obrani od sumnje da je u toj trgovini utjecaja u konačnici i podlegao, pa je zaključio da je bolje da se ta trgovina utjecajem ne dokaže.

Kako da se u ovom društvu izborimo protiv kriminala kada glavni svjedoci mijenjaju iskaze, a da to nikoga u pravosuđu previše ne zabrinjava.

U životu su, od neprijatelja, puno važniji prijatelji, zar ne? Pa da se vratimo malo na njih.

– Većina mojih pravih prijatelja uopće nisu instagramski tipovi. Oni su dio mog života i nisu javne osobe. Priznajem, dobro ste opazili da su i moja javna prijateljstva duga desetljećima, i prije Instagrama, kao i moje suradnje.

Pa Henry Radanović, Damir Šomen, Ivan Pešut, Ivo Popeskić i Alenka Milano sviraju sa mnom već gotovo dva desetljeća. Oni su mi obitelj, tu su, drže mi leđa.

S Alenkom sam išla još u srednju muzičku. Samo što je ona, za razliku od mene, magistrirala, i to više puta. I Tomica i ja smo zajedno više od 20 godina.

Takorekuć, poznajemo se iz vrtića. Mojih prijatelja ima svugdje, najviše u Splitu, ali i u Rijeci, Ljubljani, Skopju, Sarajevu, Beogradu. Naravno i Zagrebu.

Veliko je bogatstvo biti okružen pametnim i talentiranim ljudima. To mi se ostvarilo i živim svoj san. U sebi, mirna sa svojim djetetom. A život rješavam jer se rješavati mora.

Kada o vama razmišljam kao o javnoj osobi – izuzmimo, donekle, glazbu koja je vaša primarna djelatnost, pomalo zbunjuje vaš angažman u ‘pro-choice’ i ‘queer’ kampanjama i akcijama. Otpočetka svojeg javnog djelovanja pa do dana današnjeg otvoreno tvrdite kako ste praktična katolkinja. Načela za koja se javno borite tako se sukobljavaju s fundamentalnim načelima Katoličke crkve. Kako, u sebi, mirite tu dihotomiju?

– Netko je rekao “Nisam vjernik, ali duboko sam religiozan”. Ja bih rekla da biti vjernik nije moralna kategorija. Znam ateista koji su veći vjernici od tih nekih ‘nadvjernika’.

I upravo zato što volim ljude, uvijek sam tu za ljude koji su drugačiji i koje i Bog voli, i za njih i sa njima se treba boriti do kraja. Za prava žena pogotovo.

Bravo za pitanje jer ne pripadam nijednoj organizaciji, slobodan sam čovjek i to je divno i još pritom radim što volim. Neovisno od toga, idem u crkvu – to je valjda civilizacijski domet koji sam u sebi postigla.

Prototip Hrvatice

Gotovo cijeli album “Dobrodošao u klub” radili su vam srpski autori. Sudjelovali ste na stvaranju samo jedne pjesme – “Ostavljena”, a posljednji studijski album “Halo” također je većinski stvoren od strane srpskih autora. Zašto je, i kako, do toga došlo? Pišete li još uvijek svoje pjesme? Hoće li se, na novom albumu, naći pokoja autorska pjesma, očekuje li nas i turneja?

– Nema iznenađenja u meni dok biram ili pišem što ću pjevati. Samo uzbuđenje i kreacija koja se valjda čuje, a čujem i ja na koncertima koliko ljudi vole te pjesme. I stare i nove.

Promjena je važna, ali za to je prije toga važno znati promijeniti i sebe. Tek tako možemo izvući iz sebe sve najbolje. Moj novi album je drugačiji.

A da smo na dobrom tragu zaključila bih po više od 30 milijuna pregleda prvog singla ‘Fališ mi’, dueta koji izvodim s predivnim bugarskim pjevačem Azizom.

Ono što mogu reći na temu novog albuma je da ćemo ustvari izdati dva albuma u razmaku od tri mjeseca, kao A i B stranu.

Svaka je pjesma na albumu vrijedna i dobro zamišljena, drugačije je i, što bi se reklo, moderno, i zato smo odlučili da neću odmah izbaciti 12 pjesama kao kupus salatu.

Obje ‘strane’, odnosno oba dijela albuma producentski su kompaktna. Prvo ide glavno jelo kao A strana, a onda desert kao B strana.

Album će se zvati ‘Sorry, sorry’. Nisam napisala nijednu pjesmu za novi album, ali sam dala aranžmanske ideje, a kao izvođač sam praktički ispočetka učila drugačiji način pjevanja za pojedine pjesme.

Brega nam je ustupio solo od ‘Lipe cvatu’ za jednu pjesmu, bit će to jedna zanimljiva kombinacija. Upravo smo snimili i omot za album i u planu su dva spota koja snimamo ovaj mjesec.

Bebica “Sorry” se najvjerojatnije porađa na jesen. I da, jedva čekam live izvedbe. Za sada je ideja da turneja ide na proljeće 2023. Evo, nadam se da je dosta ekskluzive za jedan intervju?

Znate kako je u medijima, ekskluzive nikad dosta. Zanimljivo je da se vaša karijera rađala simultano s hrvatskom državom. S tog, umjetničkog spektra, bili ste i sami dionica u tom ‘rađanju’ i afirmiranju nacije. Primjerice, za moju ste pokojnu baku, a vjerujem i za mnoge druge, zbog prirode diskografije s kojom ste krenuli, bili i prototip Dalmatinke, odnosno Hrvatice. Što se sami očekivali od Hrvatske, a što se, po vašem sudu, nije obistinilo?

– Pa nisam to znala, lijepo je biti prototip Hrvatice u očima vaše bake. Ali mi smo samo svjedoci, i vi i ja, ili ne vi, premladi ste, nego samo ja (smijeh) nekog vremena koje je bilo takvo, jadno i ratno.

Ja sam sa 17 godina 1989. objavila svoj prvi album. Tik pred rat. Onda dolazim u Zagreb i drugi album mi izlazi ’92. prije točno 30 godina.

Ne, tada nisam znala sto je korupcija, sad znam. A upravo smo zbog korupcije tako dugo čekali ulazak u EU, a još smo, nažalost, jako daleko od europskih standarada u područjima pravosuđa, školstva, socijalne skrbi.

Naučila sam to na najgori mogući način – na svojoj koži. I to mi se ne sviđa u Hrvatskoj, što je tako puno nepravde, posebno prema ženama.

Nadam se da me sad nećete opet nazvati konfliktnom (smijeh). Jer ja vam samo pjevam, ja samo sviram…

Žena ženi – vučica

Konflikti su, kao i ekskluzive, zahvalan medijski sadržaj, ha, ha. Spomenuli ste korupciju koja onemogućava koliko-toliko pravedno funkcioniranje našeg društva. I sami ste žrtva tog sustava. Kada se sagledavaju vaše sudske borbe unazad tri godine, vidljivo je i kako se mnoštvo žena borilo protiv vas. Je li žena ženi vuk?

– Ne, žena je ženi vučica.

U kojem ste stadiju što se sudskih procesa tiče?

– Uf… I mojim odvjetnicima je ponekad teško sve ispratiti. Borba nije završena, iako je prošlogodišnjom presudom konačno ukinuta odluka ‘otmice djeteta od majke’.

Moja borba traje i dalje, moje pobjede dolaze puževim korakom, ali rat, u koji sam protiv svoje želje uvučena, i dalje traje i kraj je izgledan kao i odluka Putina da se povuče iz Ukrajine.

Kakvim ocjenjujete optužnice za kaznena djela nametljivog ponašanja?

– Ne osjećam se krivom! To je sve što vam imam za reći. Za sada.

Koji su daljnji koraci u vašoj borbi?

– Borit ću se dok bude potrebno, a šutjeti iz straha neću. Strah je jedan od najvećih neprijatelja čovjeka.

Pošteno i u politici

Često ste komentirali politiku na zagrebačkoj gradskoj razini, upozoravali na afere pokojnog gradonačelnika Bandića te otvoreno agitirali za Možemo!. Jeste li zadovoljni sa strukturom koja upravlja našom metropolom, na čelu s gradonačelnikom Tomaševićem?

– Toliko kritike koliko se može čitati o Možemo! nakon tek godinu dana od preuzimanja upravljanja opustošenim gradom s ispražnjenim i prezaduženim gradskim proračunom, Bandić nije dobio u dvadeset godina.

Vidite, čak i u tome je razlika. Čvrsto i dalje vjerujem da Možemo! može. Nitko ne može izvaditi čarobni štapić i od Zagreba napravit savršen grad, ali već sama činjenica da netko kreće drugačije i s poštenim namjerama je pobjeda.

Da se razumijemo, ne poznajem nikoga iz Možemo!, a ni iz Ne-možemo, da ne bi bilo… Želim reći – evo, mora se moći pošteno i u politici.

A riješit će se oni i smeća. Mislim, naravno, ovog po zagrebačkim ulicama – najvidljivije nasljeđe pokojnog prethodnika.

Što je s vašim Splitom? Kako gledate na političku situaciju u vašem rodnom gradu?

– Kako je predizborna šutnja, a kakve sam ja sreće još će me klepiti i Izborno povjerenstvo, samo ću reći da napokon vidim prvi put nakon 50 godina zidine grada Splita.

Premda ne bi bilo loše da se, u turističku ponudu grada Splita, uvrsti i takmičenje ‘lijepljenja pršuta na čelo’, za trajno sjećanje koliko malo treba od urbanog do palanke.

Nerijetko ste bili kanal za različite borbe – radnička prava, sudjelovanje u političkim kampanjama, ženska reproduktivna prava, borba protiv bespravne gradnje i devastacije prirode – samo su neke koje mi u ovom trenu padaju na pamet. Jeste li ikada požalili što ste se javno zauzeli za nekoga ili nešto?

– Naravno da nisam požalila. Solidarnost je nešto što sam naučila doma. Posebno sa slabijima. Jednako tako, kao što je dobro poznato, nikad nisam imala problem reći što mislim, jasno je da me to koštalo.

Žao mi je što više mojih utjecajnih kolega ne koristi, da tako kažem, ‘medijsku moć’, posebno ne da bi mladima osvijestili neke probleme ili pojave.

Evo, zadnje sam bila na 20. godišnjici zagrebačkog Queer festivala koji je s margine, u 20 godina, napredovao do otvorenja u HNK-u s fantastičnom predstavom u kojoj glume argentinske prostitutke.

Najljepši stih

Predlažem da izbacimo politiku iz ove naše ‘butige’ od razgovora. Koji vam je najljepši stih koji ste napisali?

– Najljepši stih, hm. Pada mi napamet …”ja sam se straha nauživala” iz “Ostavljena”. Volim i “Pogled ispod obrva” i stih “Odbolovat ću te ja, znaš kako čvrsto na nogama, ali nikad pogled ispod obrva…”.

Rijetko je pjevam, ali u Opatiji bajnoj ću je pjevati, to je taj novi repertoar za koji me inspirirao Madrid… Jako se radujem.

Bio sam na nekoliko vaših koncerata, a kada gledam snimke s ovih recentnijih, mogu samo reći – skidam kapu. Vrelo ste energije. Nedavno ste napunili pola stoljeća. Janko Polić Kamov, naš veliki pisac, zapisao je: “Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: – tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša”. Osjećate li pečat vremena u svome biću, odnosno kako se borite s prolaznošću vremena, ukoliko uopće razmišljate o toj kategoriji? Bojite li se starenja?

– Nemam se kad bojati starenja od svega što sam vam pobrojala da mi se događa. ‘Ko bi se još i tim zamarao. Čitam knjige, opet sam počela nakon jedne pauze, i jako sam sretna zbog toga.

Putujem, najčešće sa sinom. Trudim se održavati formu. Priznajem, ponekad mi je baš teško, ponekad i smanjim tempo, ali se trudim vježbati svaki dan, barem pola sata.

Radim vježbe snage, radim i jogu. Dva sata na bini na štiklama rješavam sportskim i tajlandskim masažama.

Mislim da su mi moje noge bile najzahvalnije za vrijeme korone, kada nije bilo nastupa ni izlazaka. Tad su mi papuče i tenisice bile jedina obuća.

Film i kazalište

Okušali ste se i na filmu, ali možda je važnije ono što ste radili na daskama koje život znače. Pored mjuzikla “Naša bila štorija”, to me odmah sjeti na pokojnu Lepu Smoje, a pogotovo na Mani Gotovac – “Karolinu Riječku” i “Glembajeve”. Prije svega – nedostaju li vam Lepa i Mani? Što je najvažnije što su vas naučile? Nadalje, igrali ste barunicu Castelli – ako ne najbolji, zasigurno najvažniji ženski lik hrvatske književnosti uopće. Pored vas, tu su i Bela Krleža, Alma Prica, Ena Begović, Anja Šovagović Despot… Jeste li gledali izvedbe posljednje tri te kakvom doživljavate lik barunice Castelli?

– Hajmo od Krleže. Što da se lažemo, uopće ga nisam razumjela dok sam ga čitala u školi za lektiru. I onda odrastete i ne čitate nešto jer morate, nego jer želite.

Ali ti Glembajevi su čudo. Anju Šovagović nisam gledala. Gledala sam prekrasnu Enu Begović, Vanju Dracha i Mustafu Nadarevića u zagrebačkom HNK-u.

Gledala sam ih s razredom, došli smo s vlakom iz Splita, srednja škola. Tad sam prvi put bila u Mimari i u Klovićevim dvorima.

Nedugo nakon toga sam se preselila u Zagreb koji obožavam. Ali Rijeka je bila moj istinski dom u više navrata. Toliko prijateljstava imam u Rijeci i bilo mi je drago što je upravo Rijeka bila Europska prijestolnica kulture.

Mani je bila i vizionarka i zanimljiva i teatralna i životna, i u riječko je kazalište unijela sebe. Strašno mi nedostaje i ona i Tomaž Pandur.

Jednom se rađa Tomaž Pandur. A Lepa mi isto nedostaje, ona me dolazila gledati u Rijeku na obje premijere, i Karoline Riječke 2003. i Glembajevih 2007.

Došla je provjeriti nosim li čarape na bini, što je bio njezin savjet za cijeli život.,,Nosi čarape”! Tomaž mi je rekao neka plačem samo na sceni, a nikad u stvarnom životu, a Mani da živim kao da mi je zadnji dan.

Savjet Lepe i Mani uglavnom slijedim. S Tomaževim se savjetom još borim na putu ostvarenja istog.

Imate li u planu pokoji kazališni izlet uskoro?

– Jako bih voljela ponovo glumiti u kazalištu. Sigurna sam da ćemo se kazališne daske i ja ponovo družiti.

Iako smo se Rijeke već dotaknuli, možete li podijeliti s nama neku lijepu uspomenu iz Grada koji teče? Svoju ste turneju 2013. najavili upravo u prostorijama Novog lista.

– U Vili Angelini sam se budila svako jutro s doručkom i pogledom na najljepši vrt. Toj ljepoti sam dužna i zato će opatijski koncert biti posebna večer. ‘Severina Riječka’ dolazi u Opatiju.

A tu sam u Kristalnoj dvorani osvojila i Doru sa “Štiklom”. Izvest ću je isto kao i te 2006. Voljela bih da to bude opuštena večer.

Bez obzira na moju popularnost, ipak sam jedan skriveni introvertni autor koji se još nije razvio do maksimuma svojih mogućnosti (smijeh).

Ranije ste kazali kako živite svoj san. Ali sigurno o nečemu sanjate?

– Da je sve ovo što prolazim – san. Nisam baš toliki sanjar, ali sanja se… puno se sanja.

Ne postoji jedna

Što je zadnje što ste pročitali, a da biste preporučili našim čitateljima? Možete li uzeti prvu knjigu do sebe, otvoriti 47. stranicu i podijeliti s nama drugu rečenicu? Te, naravno, otkriti o kojoj je knjizi riječ.

– Ha, ha, ha, knjiga “Neukroćena”, dobila sam je nedavno, za rođendan. Na 47. stranici piše: “Bilo je na svim vijestima. Danima sam gledala svoju sliku na ekranu.

Ne mogu vjerovati da sam to učinila.” Hahahaha, ovo je sjajno. Majke mi, to piše! Zadnje sam pročitala “Sinovi i kćeri” spisateljice Ivane Bodrožić, sad čitam Joea Dispenzu.

Sve su to rođendanski pokloni. Hvala prijateljima na proširenju biblioteke.

Puno putujete! Destinacija koju biste nam preporučili i zašto? Koja je najzanimljivija crtica koju ste doživjeli putujući?

– Puno je super putovanja, a bitno je i društvo. Sad sam bila u Istri sa sinom, obitelji i prijateljima. Dočekao nas je pijev pjetlova i ptica.

Raj, kao i naše Plitvice na koje se često vraćam. Raj je i Velebit, naši otoci, more. Maldivi su predivni. Želja su mi Kina i Aljaska.

Najbliže sam joj bila kad smo svirali u Kanadi. Baš je ‘ladno bilo.

Kada se ugase svjetla pozornica, blicevi mobitela, instagrami i tehnologija, kada se zatvore vrata od vašeg stana – tko je ustvari Severina? Što Severina voli raditi kada je daleko od očiju javnosti?

– Najviše uživam sa svojim sinom i obožavam svaki treptaj dok mi prepričava svoja otkrića u svijetu. Predivan je, stalno me propituje kad će postati tinejdžer i “vidi li se već to'”.

Vozimo bickl zajedno, gledamo serije i volimo majice omiljenih likova. Humorom smo preživjeli najgore. A i uz pomoć moje mame, nećakinje Mije i prijatelja.

Uživam i na koncertima, i u stvaranju novog albuma sam uživala. Uživam u svemu što me raduje, a to su trenuci koji se pamte po veselju.

Takvih je stvarno puno. Uživam i na putovanjima, i u restoranima, na svojim i na koncertima koje gledam, obožavam i izložbe.

To nas čini živima, da svijet ne prolazi pored nas nego da ga živimo i stvaramo.

Da možete odabrati jednu pjesmu koja bi zasvirala svaki put kada biste ušli u svoju sobu, do kraja života, koja bi to pjesma bila?

– Nepošteno pitanje. Ne može se odabrat’ samo jedna… Ne postoji jedna!!!

Dosta mi je majmuna

S druge strane – da morate odabrati jednu pjesmu koja bi vam ujutro bila alarm i, kada biste ju čuli, odmah biste ustali i ugasili alarm – koja bi to pjesma bila?

– Kako ne bih uvrijedila kolege, odabrat ću svoju “Bambola la bambola”. Cijeli album “Severgreen” bih obrisala jer sam ga snimala u lošem periodu, pa ga ne volim.

Iako ima sjajnih pjesama na tom albumu, a neke ću izvoditi u Opatiji.

Najdraži crtani film? S kojim fikcijskim likom se najviše poistovjećujete i zašto?

– Sjećate se crtića Gustav? Bio je to mađarski crtić u kojem je glavni lik samo mumnjao pa ga je bilo lako pratiti.

Kad smo kod ženskih likova iz crtića, to je naravno Mikijeva Mini u koju sam se često maskirala kad je moj sin bio mlađi jer ih je obožavao, a Disneyland u Parizu nam je još uvijek jedna od omiljenih destinacija.

Kako je to raditi bez šefa nad glavom?

– Lijepo je biti slobodan.

Najbolji prijatelji su vam za rođendan poklonili mladunče kapucina. Ne smijete ga prodati, ostaviti na ulici niti dati u ZOO… što biste učinili s njim?

– Moje me dijete već pitalo da mu ga nabavim i da u sobu postavim lijane. Meni je, pak, u životu dosta majmuna…

Znate li kuhati?

– Znam kuhati, no rijetko kuham od kad je moja mama s nama jer je to njen teritorij u koji ne da da se miješam.

Pored moje matere teško je prići kuhinji, bez obzira na njezinu dob i sve bolesti koje je navukla.

Uvijek sam imao osjećaj da je moje ime često i tipično. S druge strane – vaše je kao da ste rođeni da postanete to što jeste. Vjerujete li u onu starih Latina – ”Nomen est omen”?

– Vjerujem u ljubav, vjerujem i dalje u ljude, u naporni rad, jer talent nikad nije dovoljan. Nisam sigurna da više vjerujem u pravdu, ali kako i dalje vjerujem u ljude, vjerujem u solidarnost.

Zato sam i prosvjedovala sa svima ostalima za pravo hrabre Mirele Čavajde na prekid trudnoće, a ustvari za pravo na ostvarenje osiguranog prava zakonom.

Radujem se Opatiji

Drago mi je da ste spomenuli Opatiju i vaš drugi koncert na Ljetnoj pozornici nakon četrnaest dugih godina. Prvi, i posljednji put, bio je kada ste, s Bregovićem, promovirali album »Zdravo Marijo«. Što očekujete od Opatije i velikog koncerta 11. kolovoza?

– Baš se radujem što ćemo svirati u Opatiji, a sve s mojim pretežno riječkim glazbenicima s kojima sam zajedno 15, ma ustvari gotovo 20 godina. Ivo Popeskić će ravnati i bendom, ali i gudačima.

Da, imamo gudače i aranžmane koji će u pjesmama poput »Virujen u te«, »Grad bez ljudi« ili »Sama na sceni«, zvučati čas grandiozno, a čas hermetično.

Henry Radanović će svirati kontrabas jer volim kako ga svira. To će biti dio za našu romantičnu stranu duše. A za ovu divlju stranu imamo i trubače. Veselim se i Pešutovim gitarskim bravurama.

Svi smiju, osim mene

Na scenu ste se probili u doba kada je internet bio u svojim začecima, a društvene mreže nisu bile niti na vidiku. Danas ste, i po tom parametru, naša najpopularnija javna osoba. Kako gledate na društvene mreže? Što vam predstavljaju, napose Instagram?

– Instagram je svojevrsni album nekog pojedinca koji nama glazbenicima omogućava da se naši koncerti vide, sa svim onim što veseli i sve druge poznate i nepoznate ljude, a to je neki privatni lijepi album koji je, eto, postao nešto normalno.

Prije su postojali paparazzi, lovili su poznate s obiteljima i u privatnim situacijama, a sad ljudi dijele sve sretne, pa i tužne trenutke s familijama na Facebooku ili Instagramu.

Ljudi vole i ponose se svojim obiteljima i time što privatno čine. Kraljevske obitelji objavljuju fotografije svoje djece. Ministar Božinović krasio je naslovnicu jedne Glorije sa svojom malenom unukom.

Premijer Plenković također povremeno objavljuje fotke svoje djece na mrežama. Luka Modrić čestita sinu rođendan putem društvenih mreža.

One su postale dio svakodnevnih života i ovog doba. Osim za mene (smijeh), jer među tužbama protiv mene je i jedna da mi se zabrani sudski da objavljujem slike svog djeteta, pa makar to bilo i s leđa.