U eri franšiza i streaming platformi originalni su filmovi sve manje popularni, posebno u Hollywoodu. Čini se da Hollywood danas više vjeruje u recikliranje starog hita nego u novu priču. Ako vam gotovo svaki film djeluje poznato, to je zato jer se, najvjerojatnije, radi o nastavku, remakeu ili spin-off nečega što smo već gledali. Filmski kritičari i kulturni komentatori već neko vrijeme primjećuju ovaj fenomen optužujući Hollywood da je opsjednut retromanijom i superherojskim sagama jer nose manji financijski rizik. Adam Mastroianni, nakon što je analizirao 20 filmova s ​​najvećom zaradom od 1977. do 2021. godine, otkrio je da su do 2000. godine, oko 25 posto filmova s ​​najvećom zaradom bili prequelovi, nastavci, spinoffovi, remakeovi, rebooti ili proširenja filmskog svemira, ali od 2010. godine taj je broj svake godine veći od 50 posto. »Posljednjih godina blizu je 100 posto,« zaključuje. Stoga, ako nas nešto treba iznenaditi u holivudskoj eri superheroja, onda je to film o tipu koji nije heroj već šutljivi drvosječa i koji ne upravlja toliko vlastitim životom koliko ga život jednostavno nosi.

Smisao prolaznosti

Radi se o filmu »Train Dreams«, filmskoj adaptaciji novele Denisa Johnsona o životu posve običnog, gotovo nevidljivog čovjeka za kojeg se, na kraju svega, čini kao da nikada nije ni postojao, baš poput kakvog sna koji je sanjao putnik brzog vlaka.

Mnoge je začudilo i to da se ovaj film, nominiran za Oscar, može pogledati na Netflixu kojeg se prvenstveno povezuje sa superherojskim i lako probavljivim sadržajem dizajniranim za instant zabavu. »Train Dreams« je meditativna povijesna drama o Robertu Grainieru (Joel Edgerton) koji zarađuje za život krčeći šume američkog Zapada i otvarajući put željezničkoj infrastrukturi. Robert upoznaje Gladys (Felicity Jones), oženi se njome i postane otac djevojčice. Sve dok ga ne zadesi tragedija smisao njegovom životu daje, s jedne strane obitelj, a s druge šuma kojoj se gotovo panteistički divi, iako istodobno sudjeluje u njezinu uništavanju. Šireći željeznicu prema zapadu jedva sluti da će se tako proširiti nova američka industrijska civilizacija nauštrb divlje prirode, autohtonog stanovništva, ali i njegovog vlastitog predindustrijskog načina života. Kako godine odmiču, Grainier sve jasnije doživljava samog sebe kao relikt prošlosti kojeg je dostigla do jučer tako daleka i nejasna budućnost. Budućnost je jedva vidljiva točka na horizontu prema kojoj juri vlak, simbol protoka vremena i stalno promjenjive stvarnosti.

I svijet umjetnosti je, pojavom željeznice, obogaćen, prepoznavši u vlaku ovu novu metaforu ljudskog postojanja. Kako je netko jednom primijetio, sve što čovjek radi u životu događa se u ekspresnom vlaku koji juri prema smrti. Takav dojam na nas ostavlja Grainierov život, u filmu prikazan kao efemeran niz zapamćenih uspomena i slika koje se mogu usporediti sa slikama koje promiču pored putnika brzog vlaka ili čak gledatelja u kinu. Putnici najjasnije vide ono što se trenutno nalazi ispred njih u sadašnjosti, dok im je budućnost nejasna, a prošlost već pomalo mutna. Upravo taj osjećaj na ekranu oživljavaju redatelj Clint Bentley i snimatelj Adolpho Veloso oblikujući sanjivu, maglovitu estetiku u kojoj tajne prošlosti i budućnosti ostaju skrivene iza prekrasne prirode koja gledatelja drži prikovanog za tihu i naoko sporu sadašnjosti. O tome koliko je priroda važna ovom filmu govore zapažanja upečatljivog stručnjaka za eksploziv i Grainierovog kolege Arna Peeplesa kojeg je, u samo nekoliko scena, oživio genijalni William H. Macy. Peeples proročki izjavljuje da je drvo prijatelj sve dok ga ostaviš na miru. »No onog trenutka kada se oštrica zabije u njega, počinje rat u kojem drvo postaje ubojica.« Jednom kada i Peeplesova sudbina ostane samo sjećanje i kada vlak stigne na cilj ili film dođe do svog kraja, a slike nestanu, ostaje pitanje je li to putovanje bilo san ili java što nostalgično priziva egzistencijalističku potrebu da se pronađe smisao u onome što je prolazno. Ako život nestaje poput sna, što je onda uopće stvarno važno?

Analogni život

Spor ritam filma »Train Dreams« prepun praznog hoda nije samo vizualni ekvivalent ljudskog života, već ponovno sveprisutnog kulturnog trenda za koji se predviđa da će obilježiti 2026. godinu kao godinu analognog načina života. Premisa ovog, već dva desetljeća poznatog koncepta, je jednostavna: oslobađanje od digitalnog ropstva koje su nam nametnule tehnološke korporacije i algoritmi društvenih mreža uz što manje vremena provedenog u virtualnom prostoru, a što više u stvarnom, opipljivom, fizičkom svijetu. O ozbiljnosti cijele stvari najbolje svjedoče komentari o potraćenom životu ispod bezvrijednog digitalnog sadržaja društvenih mreža, što izravno vodi do toga da smo, u sklopu tzv. digitalnog detoksa, svjedoci revitalizacije staromodnih i pomalo predindustrijskih hobija poput heklanja, vrtlarenja ili šaha.

U filmu »Train Dreams« Grainier odlazi korak dalje, njegovo besciljno lutanje i mirisanje šume svojevrsni je ideal nepomućenog zen budističkog življenja. Život, naime, treba doživjeti. Svaki njegov trenutak. Barem ako je suditi prema ovom filmu koji će vas neizbježno navesti da razmišljate o tome što ste napravili sa svojim životom i koliko još vremena imate da napravite sve što još niste. Mogli biste čak i posegnuti za nekom knjigom koja obećava da će vas naučiti kako da sami učinkovito upravljate svojim vremenom. Međutim, ništa ne može promijeniti našu konačnost i spoznaju o uvredljivoj kratkoći naših života. Čini se da smo, u najboljem slučaju, na ovoj Zemlji oko 4.000 tjedana. Barem tako tvrdi autor istoimene zbirke eseja i Guardianov bivši kolumnist Oliver Burkeman. Njegovo djelo nudi pravi kopernikanski obrat u odnosu na klasičnu literaturu o samopomoći, koja upravljanje vremenom svodi na bizarne formule od tri, sedam ili dvanaest navika koje će nam omogućiti da budemo produktivniji. Nasuprot tome, umjesto da budemo produktivniji, Burkman kao da predlaže da budemo više poput likova kakav je Robert Grainier i da prilagodimo svoja očekivanja o vlastitoj produktivnosti jer nikada nećemo postati »optimizirana, beskonačno sposobna, emocionalno nepobjediva, potpuno neovisna osoba kakva bismo službeno trebali biti« ili drugim riječima, nikada nećemo biti holivudski superheroji.

Ono što nas uznemiruje dok promatramo skromne i nimalo veličanstvene plodove Grainierova života jest činjenica da njegova potraga za smislom nikada ne završava konačnim odgovorom. »Train Dreams« prikazuje čovjeka koji proživljava život prožet neprestanim osjećajem besciljnosti, čekajući veliko otkrivenje o smislu koje kao da nikada ne dolazi. Ono što se gledatelju može učiniti kao previše običan, gotovo neprimjetan život, iz neke druge perspektive ukazuje da život možda nema neku grandioznu filmsku poantu baš kao što je nema ni ovaj film. Popularna Burkmanova psihologija savjetuje da je ključ dobrog života u prihvaćanju vlastite konačnosti, a strategija koju nudi je ono što zapadni svijet danas naziva mindfulness. Burkeman opisuje iskustvo Amerikanca Stevea Younga tijekom budističkog rituala u kojem se polijevao galonima ledene vode. Young je isprva pokušavao ignorirati hladnoću i mentalno pobjeći od nje, no ubrzo je shvatio da je upravo to pojačavalo patnju. Što se više koncentrirao na samu senzaciju hladnoće i potpuno joj posvećivao pažnju, to je iskustvo postajalo podnošljivije; čim bi mu pažnja odlutala, patnja bi postajala gotovo nepodnošljiva. Young je zato zaključio da ritual funkcionira poput svojevrsnog »biofeedback uređaja« koji nagrađuje potpunu prisutnost smanjenjem patnje, a kažnjava distrakciju njezinim pojačavanjem.

Prihvaćanje konačnosti

Slično Youngu, Grainier, na kraju, ostavlja dojam svojevrsnog filozofskog junaka koncentriranog na vlastiti život jer se bez bježanja suočio s apsurdom života, vrtoglavicom i ništavilom smrti, te je, možda baš zbog tih egzistencijalističkih užasa koji podsjećaju na Youngovu ledenu vodu, osjetio da »počinje polako shvaćati svoj život,« premda tek u trenutku kada mu on počne »izmicati iz ruku«.

Digitalno ropstvo u kojem smo se našli nije isključivo krivnja tehnoloških korporacija i algoritama društvenih mreža već i naše duboke potrebe za distrakcijom. Iz Burkemanove perspektive distrakcije često služe kao način izbjegavanja suočavanja s vlastitom konačnošću. Paradoksalno, upravo zbog distrakcija poput skrolanja po beskonačnom sadržaju propuštamo vlastiti život. Dok hodamo šumom, peremo zube ili čekamo u redu, teško nam je ostati potpuno prisutnima jer osjećamo da bismo možda trebali raditi nešto »važnije«, produktivnije ili korisnije za budućnost. Nasuprot tome »Train Dreams« bi vas mogao uvjeriti da vrijednost života ne proizlazi iz njegove veličine, produktivnosti ili optimiziranosti, nego iz sposobnosti da se podnese vlastita konačnost i ograničenost. Ovaj film, lišen velikih obrata i specijalnih efekata, kao da priča priču svih naših života i, do trenutka kada pjesma Nicka Cavea ispuni odjavnu špicu, uvjerit će vas da treba uživati u svakom njegovom trenutku jer će, baš kao sve na ovome svijetu, ubrzo zauvijek završiti.