Sa Zavoda za zapošljavanje na kojem sam skoro trideset godina, svih tih godina dobila sam dvije ponude u kojima se tražio – muškarac pa sam odbijena, kaže Marina Grgurina Drinković, inženjerka građevine koja se javila na natječaj za čistačicu u KBC-u Rijeka
Kada bismo pokušali opisati Marinu Grgurinu Drinković šturim brojkama koje gotovo uvijek ne govore ništa o čovjeku, njezina bi se priča vrlo brzo pretvorila u poražavajuću i nabujalu hrvatsku statistiku. No, istovremeno, dobili bismo prilično vjernu sliku današnjeg društva pred kojom više nitko, ni uz najbolju volju, ne može zatvarati oči.
Marina Grgurina Drinković gotovo svaki svoj odgovor na naša pitanja završava rečenicom: ne želim biti beskorisna. Objašnjava da od tog osjećaja bježi tako da neprestano pokušava naučiti nešto novo: bolje se opismeniti na računalu učenjem raznih programa, položiti vozački, raditi u vrtu… Pa i biti čistačica kad joj već ne uspijeva s drugim poslovima!
– Ta beskorisnost koju mi nezaposleni osjećamo je svakodnevni hod po žici. Čovjek mora puno energije uložiti u samu činjenicu da ne poludi od toga. Ja nastojim raditi na sebi i stjecati nova znanja, tvrdi gospođa Marina koja na pitanje je li izgubila vjeru jednostavno odgovara da u tom slučaju ne bi pisala molbe za posao. Još uvijek vjeruje da će svojim radom zaslužiti svoju mirovinu, pa makar radila i kao čistačica.
Gospođa Marina ima 48 godina, diplomu građevinskog fakulteta i gotovo 16 godina radnog staža stečenog na brojnim poslovima koji nemaju apsolutno nikakve veze s njezinom strukom, a još manje sa stupnjem obrazovanja. Niz godina ona se, bez obzira na to koju metodu vladajući pri izračunu primjenjivali, nalazi u crnoj hrvatskoj brojci koja je protekli mjesec dosegnula rekord od 334.378 osoba.
Koliko pak gotovo svi među njima žele raditi, i to raditi bilo kakav pošten posao, dokazalo je protekli mjesec i četiristotinjak Riječanki i Riječana koji su se nedavno prijavili na natječaj za posao čistačica u Kliničkom bolničkom centru Rijeka. Među njima, sa svojom fakultetskom diplomom koja joj je, kako i sama primjećuje, dosad više odmogla nego pomogla, bila je i Marina Grgurina Drinković. Do razgovora za posao u riječkoj bolnici nije došla, samo joj je prije nekoliko dana u poštanski sandučić pristigla odbijenica iz KBC-a koja se pridružila kuvertama koje posljednjih nekoliko tjedana stižu na njezine prijave od posla čistačice u školi u Lovranu do radnog mjesta pralje u Domu za starije osobe na Kantridi.
Osjećaj nekorisnosti
– Kad se ja s fakultetskom diplomom javim na radno mjesto čistačice, uvjerena sam da su prva razmišljanja poslodavca: »Što će meni ona tu dolaziti i glumiti nešto, baš će ona čistiti!« Drugo, vjerujem da sam i opasnost. Malo sam pismenija, pa sam valjda zato i opasna da ću uočiti nešto što ne bih trebala. No, nije mi jasno jedno: bez obzira na to što imam diplomu, ako sam svjesno odlučila da ću raditi kao čistačica, koja je zapravo razlika između mene i one osobe koja je završila osnovnu školu. Obje vjerujem želimo isto – pošteno raditi taj posao. U takvim slučajevima osjećam se prilično nesposobna i nepoželjna, a kao nezaposlena osoba, mislim da dijelim osjećaj svih nezaposlenih da nisam korisna – govori nam gospođa Marina.
Svojih 15 godina i sedam mjeseci radnog staža stekla je, kako dodaje, radeći »na sitno«, a puno vremena izgubila na uobičajenoj praksi poslodavaca kod kojih je, uz obećanje da će je zaposliti, radila na crno. Znalo se dogoditi da na poslovima daleko ispod njezine stručne spreme nikad ne dobije plaću. Ponekad joj je to objašnjeno kao nešto za što ona snosi krivnju jer je, primjerice, promet pao.
Diskriminacija žena
A sve je počelo prilično obećavajuće. Diplomu inženjera građevine na Građevinskom fakultetu u Rijeci ova 48-godišnja Kastavka stekla je 1984. godine, kako se prisjeća, sve u roku i prilično nadobudno. Prisjeća se i da je u srednjoj školi bila izuzetno aktivna, bavila se sportom, bila dijete koje obećava… Priželjkivala je studij arhitekture u Zagrebu, no Titov fond za stipendiju ju je zaobišao, pa je građevina ispala kao nešto srodno njezinim prvotnim željama.
– Meni je važno da sam zadovoljna poslom, a zadovoljna sam samo ako se osjećam korisna društvu. U protivnom, ja sam teret ovog društva. Bit ću bolesna pa će troškovi mojeg liječenja biti na teret države koju ja ovako nezaposlena sve više opterećujem. No, očito je da ta ista država nema sluha za ljude poput mene. S druge pak strane, svjesna sam da smo svi mi stvorili ovakvu vlast i ovakve poslodavce jer je većina od nas u životu išla linijom manjeg otpora. Ja sam i na ovaj način nastojala reagirati na nepravilnosti i nepoštenje jer držim da prešućivanjem takvih stvari sami sebi stvaramo sredinu takva kakva je – kaže Marina Grgurina Drinković.
Od pekara do skladištara
Dodaje da je u početku bila puna volje za rad u struci i teško su joj padale stalne odbijenice za posao. No, polako je počela snižavati kriterije, tražiti bilo što, samo da ne opterećuje, najprije roditelje, a potom supruga od čije plaće sada skromno žive. Marina dodaje da nažalost nemaju djece, ali i da se iskreno divi ljudima u njezinoj situaciji koji pritom još i odgajaju djecu.
– Radila sam kao pekar, skladištar, ugostitelj, konobarica, referent prodaje… Ukratko, najviša sprema za posao koji sam radila bila je za osobe sa srednjom stručnom spremom. Ne znam više gdje sam sve kucala na vrata, a mjesta na kojima sam najduže ostajala bila su mi u ugostiteljstvu. Posljednji put sam bez posla ostala 2006. godine i u tom periodu napisala sam nebrojene prijave na natječaje. Samo u posljednjih mjesec dana poslala sam 20 prijava. Radila bih svaki posao, iako iskreno govoreći, mislim da je na nekim poslovima naprosto nakaradno vidjeti osobe u određenim godinama. I da, nerviraju me natječaji na kojima se traži prilaganje slike. Ne možemo svi biti atraktivni i dobro izgledati, a meni je već sasvim dovoljno da poslodavac vidi moju godinu rođenja i da me ni ne pozove na razgovor – kaže gospođa Marina koja priču o svojih 27 godina na tržištu rada kazuje vrlo smireno i bez trunka gorčine.
