Na području bivše općine Rijeka ima deset sportskih dvorana – u Rijeci su četiri, a od novih općina imaju ih Bakar, Čavle, Kastav, Kostrena, Kraljevica i Viškovo. Raspon gledališta, samo na tribinama, kreće se od 300 do 4 tisuće
U vrijeme najveće ekspanzije rock glazbe (u najširem smislu jer bilo je tu možda više punka no klasičnog gitarskog prangijanja uz mahnitu vrtnju ekstremno dugih kosa) na ovim prostorima, a riječ je o vremenu omeđenim krajevima sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, dvije najznačajnije, i jednako toliko nestvarne, »misaone imenice« bile su: snimiti LP ploču (komad plastike, odnosno vinila promjera 30 centimetara s rupom u sredini, reproduciran putem gramofona) i održati svirku u velikoj sportskoj dvorani. Misaona imenica broj jedan – zbog toga što je snimanje ploče bilo iznimno skupo, misaona imenica broj dva – jer su sportske dvorane bila prava rijetkost čije je iznajmljivanje bilo također jako skupo.
Deset prostora
Danas? Danas ne znaš što je lakše. Ploče se istina, osim iznimno, baš i ne snimaju već se digitalni zapisi dilaju elektronskim putem, stavljaju na stick, ili, sve manje, CD. Svirati u dvorani? Pa ni to nije baš neka mudrost jer ih na području bivše općine Rijeka ima, nismo li neku zaboravili, deset – u Rijeci su četiri, a od novih općina imaju ih Bakar, Čavle, Kastav, Kostrena, Kraljevica i Viškovo. Raspon gledališta, samo na tribinama, kreće se od 300 do 4 tisuće pa se i tu može birati do mile volje.
Nove sportske dvorane u Riječkom prstenu različite su veličine i kapaciteta. Najveća, najozbiljnija i s najviše sjedećih mjesta je ona u Kostreni što prima 1200 gledatelja, Mavrinci i Kastav imaju kapacitet za po 700-tinjak gledatelja dok je bakarska dvostruko manja – sjedećih je mjesta 350. Jasno je stoga da im je namjena više usmjerena treninzima i rekreaciji no komercijalnom korištenju.
Što se to dogodilo da se u prvom desetljeću novog milenija krene u rijetko viđenu ekspanziju izgradnje sportskih dvorana?
Nije možda najvažnije ali je svakako indikativno: misao osebujnog, po nekima karizmatičnog po drugima »pomaknutog«, ministra Dragana Primorca (kako mu stoji na osobnom web portalu: prof. dr. sc., hrvatski je liječnik pedijatar, forenzičar, genetičar i stalni sudski vještak. Od 23. prosinca 2003. do 6. srpnja 2009. godine obnašao je dužnost ministra znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske) koji je bio između ostalog poznat i po devizi: Mi želimo, i u tome ćemo uspjeti da svaki naš učenik bio on u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu, ili u malim mjestima ima iste uvjete za odgoj i obrazovanje.
A tome su imale posvjedočiti i sportske dvorane. Pa je najezda njihovog otvaranja – od Strizivojne nedaleko Đakova, Zmijavaca, znamenitog mjesta iz Imotske krajine ili pak Hana iz susjedne Sinjske krajine te na kraju i Velikog Trojstva iz okolice Bjelovara – nezaustavljivo krenula: od 2007. godine, pa sve do ove koja se upravo bliži kraju, otvoreno ih je na desetke, ako ne i stotinu.
Avangardna Kostrena
Što se riječkog područja tiče, avangardu predstavlja Kostrena. Mala, ali zato bogata, općina svoju je sportsku dvoranu počela graditi još 2002. da bi ju svečano otvorila 18. lipnja 2005. godine. Ukupna cijena iznimno lijepog objekta s planiranih 34 popela se na 41 milijun kuna. Razlog tome bila je narasla ambicija da se objekt osim sportskim sadržajima obogati i većim brojem poslovnih prostora. Nakon avangardne Kostrene nastaje kraća utihnina, a onda, pa i na krilima Primorčeve proklamirane kvalitete bez zemljopisnih limita, kreće novi val: 22. kolovoza 2009. svečano je otvorena sportska dvorana u Mavrincima a samo mjesec dana kasnije, 25. rujna velikom je feštom u red gradova sa svojom sportskom dvoranom stao je i Bakar. Cijena čavjanske dvorane u Mavrincima bila je 40 a bakarske 21 milijun kuna.
Modalitet financiranja je šarolik, vrlo često tripartitan – grad (općina), županija, država – ali, kako se može iščitati, vrlo efikasan. Bila su to vremena od mnogo novca, ili, bolje rečeno – od mnogo zaduživanja. Čitava je Hrvatska bila jedno veliko gradilište pa napraviti tamo nekih tisuću ili dvije »kvadrata« sportske dvorane i nije bio značajniji problem.
Poslovično oprezni Kastavci »dvoranizaciji« su se priključili zadnji a unatoč tome, mora im se priznati najmanje dvije stvari: uz 9,5 milijuna kuna osiguranih od strane Primorsko-goranske županije, razliku do 34 milijuna kolika je ukupna zadnja cijena, osigurali su – sami. Sportska dvorana u Kastvu je otvorena 13. travnja ove godine i apsolutno je ispunila sva očekivanja mještana.
Ispunjen smisao
– Jako smo zadovoljni efektom postignutim s otvaranjem sportske dvorane. Ljudi su vrlo zadovoljni tako da smo do sada dobili samo pohvale. Mislim stoga da je smisao njezine gradnje apsolutno opravdan, istaknuo nam je u nedavnom razgovoru Ivica Lukanović, kastavski gradonačelnik.
Opravdan. Upravo se ta riječ, s upitnikom na kraju, vrlo često može čuti ovih dana kad su značajniji rashodi, gdje nedvojbeno pripadaju i sportske dvorane, u pitanju. Spočitava se rastrošnost i neekonomičnost jer se na vrlo malim udaljenostima nanizalo sportskih dvorana (primjerice Kastav-Zamet-Viškovo) kao da se radi o području s velikim brojem jakih klubova i brojnih sportaša a ne regiji gdje je sport istina zastupljen ali ne u toj mjeri da bi mu trebali toliki objekti.
Da, može se »dvoranizaciju« i tako tretirati mada bismo u ovom trenutku morali napraviti jednu ogradu i pozabaviti se stavovima proklamiranim na stopostotnom zajedništvu svih političkih stranaka te goleme većine građana: odgoju mladih kroz sport.
Deviza iz nekih prošlih vremena »u zdravom tijelu zdrav duh« danas je sročena u geslu »sportom protiv droge«. Pri čemu se nužno ne misli samo na klasične opijate već i na epidemiju pretilosti te pretjeranog korištenja konzola za video igrice ili kompjutora.
Veliki broj djece
Djeca i odrasli su sve deformiraniji tako da se izgradnja sportskih dvorana može tretitari poput zabrana pušenja – kao direktna pomoć rasterećenju izdataka za zdravstvo. Za liječenje pretilosti i njome izazvanih bolesti (tlak, šećer, moždani udar, infarkt) odnosno deformacije kralježnice, atrofije mišića i rapidnog slabljenja vida kod djece i odraslih što prekomjerno sjede ispred ekrana – od televizora do kompjutora. Mogućnost uključivanja velikog broja djece u sportske aktivnosti – rukomet, košarka, odbojka i karate su najzastupljeniji, a i mali nogometaši često koriste dvorane u zimskom periodu – ne samo da pozitivno utječe na njihovo kvalitetno odrastanje u zdravstvenom smislu već je to i jedan odličan vid socijalizacije, stvaranja veza i prijateljstava što znaju potrajati čitav život.
– Naša dvorana, dodao je Lukanović, je 95 posto vremena na raspolaganju građanima, rekreativcima i organiziranim klubovima. Ne iznajmljujemo ju, a prema popunjenosti ne mislim da bismo mogli koristiti neku drugu dvoranu niti da imamo vremena i prostora za njezino iznajmljivanje drugima.
Uostalom nekako tako i jeste. Kastav ima desetak, Viškovo više od 15 tisuća stanovnika a uzmemo li u obradu i Zamet, otkrit ćemo jedan, u hrvatskim razmjerima, nemali grad. Logično je stoga, ma koliko se blizu nalazile, da svatko ima potrebu za – svojom sportskom dvoranom.
Narasli standard
Ili da skratimo. Standard je od kraja sedamdesetih narastao do te mjere da je nekad nepojmljivo, danas samo razumljivo. Bazna se infrastrktura razvila u prošlim vremenima, pa danas jedinice lokalne samouprave imaju brinuti o – nadgradnji. Kulturi, sportu i objektima u kojima će se sve to provoditi.
Hoće li se imati koristi i u sportskom smislu? Sasvim sigurno. Omasovljenje i pravodobni početak treniranja preduvjet su kvalitete i u profesionalnom smislu. Nešto slično kao i s mrežom hrvatskih autocesta. Koliko samo ima prigovora zbog njihove izgradnje, a apsolutno je jasno da su preduvjet razvoja svih krajeva koje spajaju. Iluzorno je očekivati da će se Dalmacija najprije razviti u gospodarskom i turističkom smislu, pa će se nakon toga pristupiti izgradnji autocesta. Ne, put je suprotan a to nam je još prije dva stoljeća najprije pokazao Napoleon trasirajući ceste u našim bespućima, a pedesetak godina kasnije i austrougarski imperij gradeći mrežu željezničkih pruga.
Krene li Rijeci i njezinoj okolici uskoro u smislu dvoranskih sportova, nemali će se dio zasluga moći pripisati upravo vremenima intenzivne »dvoranizacije«. Pa bili za to zaslužni Primorac, Lukanović, Lambaša ili Klarić – sasvim svejedno.
