Koncept »smanjenja štete« najprije je promovirao splitski Help koji je ovisnicima dijelio čiste igle i šprice. Terra je ovu ideju razradila još detaljnije i otvorila ovisnički »drop-in«
Otvorili smo ovaj prostor imajući na umu da možda nitko neće svratiti mjesecima. Sve nam je bilo potpuno nepoznato, sjećam se kako smo kolegica Lidija Butković i ja sjedile unutra i pitale se trebamo li nositi zaštitne rukavice, započinje svoju priču liječnica Ilinka Serdarević, voditeljica udruge Terra koja ima na što biti ponosna kad prebire po sjećanjima iz poslednjeg desetljeća. Prije deset godina, otvoren je u samom centru Rijeke, u mračnoj uličici iza Riječkog nebodera poznatoj kao Uski prolaz prvi hrvatski »dnevni boravak« za ovisnike i beskućnike – nešto do tada posve neviđeno u konzervativnom hrvatskom društvu.
Početkom milenija, naime, Rijeka je kao i svi hrvatski gradovi još uvijek bilježila rapidan rast ovisnika o drogama – trend poniknuo sredinom devedesetih kad je sa završetkom rata u zemlju stigao i boom narkomanije. No, iako je narkomana bilo sve više, problem je na mnogim razinama i dalje uporno pometan pod tepih, a kombinacija društvene sramote, straha od policije i razornih posljedica ovisnosti mnoge je mlade ovisnike »zarobila« u zatvorenom krugu ulice i zatvora. Ideja o prostoru kamo ovi nesretni mladi ljudi mogu a da ih nitko ne popiše ili spremi u ladicu, da se bar na kratko sklone od hladnoće i pojedu skuhani obrok, ponikla je zapravo od tadašnjeg odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Grada Rijeke, a Terra je prihvatila izazov.
Smanjene zarazne bolesti
– Bilo je strašno puno tuge. Gotovo svakodnevno. Primjera je na desetke. Dečko kojem se majka ubila, a očuh ga odbacio, potpuno je sam ostao na ulici. Majka koja je zbog ovisnoti izgubila već jedno dijete i sad se bori da dokaže socijalnoj službi da je čista i može odgajati drugo. Djevoja bez roditelja prepuštena sama sebi, cijeli niz mladih ljudi koji više ne mogu ostvariti osnovna prava jer nemaju ni prebivalište. Dolazili bi ovamo drogirani, i za svakog smo se bojali da neće izdržati. Teško je bilo gledati i roditelje koji su se obraćali za pomoć i svjedočiti kako su se obitelji raspale doslovno preko noći, nabrajaju nam djelatnici Terre koji su u ovom poslu potpuno dali sebe.
Nemali broj puta s korisnicima bi odlazili do mjesta liječenja, spašavali ih overdoza moleći ih da se jave u neku od medicinskih službi u Rijeci, neke od njih vodili bi svojim kućama da ih zaštite od hladnoće, pa čak ih i prijavljivali na svoju adresu kao bi dobili zdravstvenu zaštitu.
– Da nema ovog prostora i nas, mnogi ne bi dobili ni malo topline u hladnim danima. Ne možete vjerovati koliki broj mladih ljudi živi na ulici. Sad već točno znamo neka mjesta, gotovo svaki grm gdje neki spavaju. Tu i tamo im odnesemo deke i madrace da im olakšamo noć. I zapravo uvijek čekamo taj jedan trenutak, jedan bljesak kad ugledamo u osobi potencijal da se nešto promijeni, priča nam Jasenka Duvnjak. Teško je danas reći koliko je ljudskih života spašeno na taj način, no zasigurno nemali broj. Ipak, droga je jedna od najvećih pošasti našeg doba i za neke nije bilo spasa.
– Smrti su uvijek najteže. A bilo ih je puno. Svaka iznova teško pogodi, pogotovo jer se uvijek zbližimo s našim korisnicima. Na sreću, danas se drastično smanjio broj overdoza u Rijeci, a mislim da je to djelomično i naša zasluga jer između ostalog naše korisnike stalno educiramo šta da rade u slučaju da se netko od njihovih prijatelja predozira, pojašnjava nam Dejan Travica.
Ovih zimskih dana na vratima i u Terrinom »dnevnom boravku« zna biti i po tridesetak ljudi dnevno. Mlada djevojka za kompjutorom ozbiljna lica pregladava oglase za posao, dok u susjednoj prostoriji četiri momka piju kavu i raspravljaju o nekoj od komuna. Jedna od najdugovječnijih korisnica Terre »žica« od djelatnika svoju »čašicu razgovora« o svakodnevnim problemima, objašnjavajući nam usput kako je baš ona jedna od onih kojima je ova udruga spasila život.
– Vrlo jednstavno, da nema njih, ne bi bilo ni mene. Bez majke, a onda i bez oca ostala sam prije osamnaeste godine života. Brat mi se predozirao kad sam imala 21 godinu. Kad mi niti jedna institucija nije pomogla, oni su mi pomogli. Više puta su me spasili od predoziranja, čak su sa mnom išli i u komunu. Kad sam bila u najvećem očaju, mogla sam tu uvijek razgovarati s nekim, objašnjava naša sugovornica koja, posve logično, želi ostati anonimna.
A osim kod korisnika, Terra je polako razbijala i predrasude građana. Anonimni pozivi o narkomanima koji se skupljaju u Uskom prolazu i objede da »tamo odlaze samo kurve«, već su odavno stvar prošlosti. Danas Terra pored svojih programa smanjenja šteta ima i uspješno Savjetovalište u Krešimirovoj ulici u kojem preko stotinu osoba godišnje dobije stručni psihološki i psihijatrijski tretman. Vrlo uspješnim pokazao se i rad s ovisnicima na resocijaliziciji po izlasku iz zatvora. Dok se broj ovisnika o drogama polako stabilizira, djelatnici i suradnici Terre – njih deset, danas su prisiljeni okretati se i nekim novim problemima – sve većem broju mladih beskućnika i ovisnika o alkoholu.
