Rječina krije jednu od svojih najvećih prirodnih posebnosti – jedina je rijeka jadranskog slijeva u kojoj prirodno obitava dunavska pastrva. Znanstvenici upozoravaju da je njezina populacija danas svedena na tek nekoliko dijelova rijeke i da je njezin opstanak ozbiljno ugrožen.

– Rječina je izuzetno zanimljiva rijeka za znanstvenike niza znanstvenih disciplina i područja, zanimljiva je njena hidrologija, geologija, geomorfologija, bioraznolikost koja je usko vezana i ovisna o Rječini – ne samo vrste u samoj rijeci, već i na nizu okolnih staništa – a osobito ihtioraznolikost.

Zajednica riba ove rijeke nije osobito bogata vrstama, ali je vrlo zanimljiva i posebna, naglašava izv. prof. dr. sc. Ivana Buj, jedna od vodećih hrvatskih stručnjakinja za ihtiologiju i zaštitu prirode s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, gdje gotovo 25 godina istražuje i sudjeluje u projektima očuvanja slatkovodnih riba i vodenih ekosustava.

Upitan opstanak

Rječina je jedina rijeka jadranskog slijeva u kojoj prirodno obitava dunavska pastrva. Ta je vrsta inače široko rasprostranjena u dunavskom slijevu, a njena prisutnost ovdje svjedoči o povezanosti Rječine u geološkoj prošlosti s dunavskim slijevom, najvjerojatnije s porječjem Kupe.

Međutim, zbog dugotrajne izolacije, pastrvska populacija u njoj je drukčija od populacija u dunavskom slijevu na genskoj razini, ali i po nekim ekološkim značajkama.

Osim ove vrste, u Rječini je prisutna također populacija pijora, a ova je tekućica važna i za bjelonogog raka te za niz drugih vrsta u samoj rijeci i na okolnim staništima.

Ivana Buj

– Rječina je također primjer izuzetnih antropogenih utjecaja koji su doveli do promjena stanišnih uvjeta i stabilnosti nativnih populacija. Osobito negativan utjecaj na riblje zajednice imaju promjene napravljene na obalama i koritu, unesene strane vrste riba te onečišćenje.

Nažalost, promjene toka prisutne su u svim dijelovima, višestruke su, različite, te redovito praćene negativnim utjecajima na nativnu zajednicu riba i biološku raznolikost u cjelini: od izgradnje obaloutvrda i drugih promjena na obalama, preko promjena na koritu, zatrpavanja prirodnih udubljenja u koritu – poznatih kao virovi – pa do potpunog kanaliziranja dijelova vodotoka te pregradnje Rječine i izgradnje akumulacije za potrebe hidroelektrane, opisuje profesorica Buj.

Osim što su navedene aktivnosti dovele do značajnih promjena stanišnih uvjeta tako da su oni postali lošiji za nativne pastrvske populacije, a na nekim mjestima i posve nepovoljni, fragmentacija staništa uzrokovana branom onemogućuje prirodne migracije pastrva, nužne za njihov mrijest.

Prisutno onečišćenje dodatno pogoršava stanišne uvjete, a unesene vrste predacijom, kompeticijom ili pak genskim onečišćenjem, uzrokuju dodatne negativne posljedice u strukturi i stanju nativnih populacija.

– Zbog svega navedenog, dunavska pastrva, koja je nekada bila brojna i prisutna u većem dijelu Rječine, danas je ostala samo u malim odsječcima rijeke i sa znatno manjom brojnošću te poremećenom populacijskom strukturom.

Iako je situacija s pastrvom vrlo zabrinjavajuća te je njen opstanak upitan, pozitivno je to što su stanovnici Rijeke i okolnih mjesta, koji od djetinjstva žive s Rječinom i svjesni su vrijednosti očuvanja njenog prirodnog stanja i bioraznolikosti, prepoznali prijetnje i probleme te pokrenuli niz aktivnosti usmjerenih podizanju svijesti o vrijednostima ove jedinstvene rijeke.

Nadamo se da će te građanske inicijative i aktivnosti, zajedno s rezultatima znanstvenih istraživanja i naporima stručnjaka ipak pokrenuti i institucije i praktične aktivnosti kojima bi se stanje rijeke te njenih riba popravilo i osigurao njihov opstanak dok ne bude prekasno, poručuje Buj.

Uklanjanje pregrada

Europski vodotoci – nažalost Hrvatska po tom pitanju nije iznimka – ispresijecani su ogromnim brojem pregrada, a njihove obale i korita su uvelike izmijenjeni.

Foto Marinko Babić

Te promjene uvjeta i fragmentacija staništa spadaju među najveće prijetnje opstanku slatkovodnih riba. Osim što se njima mijenjaju stanišni uvjeti, a često i posve uništavaju staništa koja su pojedinim vrstama riba potrebna u nekoj životnoj fazi ili tijekom čitavog života, degradacija i fragmentacija staništa često smanjuju veličinu populacija, dijele jednu stabilnu populaciju na niz manjih te dovode do niza negativnih posljedica u populacijskoj strukturi i vijabilnosti, što su sve razlozi zbog kojih je opstanak mnogih vrsta doveden u pitanje.

– Ambiciozan cilj koji je Europska unija postavila je oslobađanje 25.000 kilometara europskih rijeka i potoka od bilo kakvih pregrada i osiguranje slobodnog riječnog kontinuiteta.

U ostvarenju tog cilja nastoji sudjelovati i Hrvatska, gdje je do sada jedna rijeka u potpunosti oslobođena od pregrada. Radi se o Bijeloj rijeci unutar NP-a Plitvička jezera, dok se slični napori trenutno provode na Jadru i Vrljici.

U budućnosti se planiraju i na brojnim drugim hrvatskim vodotocima što će, zasigurno, imati izuzetno pozitivan učinak za očuvanje hrvatske bioraznolikosti, ali i postizanje i osiguranje zadovoljavajućeg ekološkog stanja vodotoka, zaključuje Buj.

Strani predatori

Od njezina kolege izv. prof. dr. sc. Zorana Marčića, stručnjaka za ihtiologiju s više od 20 godina iskustva na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, predsjednika Hrvatskog ihtiološkog društva i člana više europskih stručnih tijela, doznajemo kako su najugroženije stenoendemske vrste one koje žive na vrlo ograničenom području samo na teritoriju Hrvatske, iz roda Telestes, poput svijetlice (Telestes polylepis) i konavoskog pijora (Telestes miloradi), koje poznajemo sa samo dvije mikrolokacije u Hrvatskoj.

Svijetlica danas živi samo u Šmitovom jezeru i ponoru Rupečica kod Ogulina, a konavoski pijor samo u kanalima Konavoskog polja. Bilo kakva promjena na tako malom području može dovesti do toga da te vrste izgubimo zauvijek, no i ostale endemske vrste jadranskog slijeva vrlo su ugrožene.

Ukupno u Hrvatskoj imamo 49 endemskih vrsta riba od kojih su devet endemi šireg dunavskog slijeva, a 40 ih je ograničeno na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te, manjim dijelom, na susjedne države jadranskog slijeva.

Zoran Marčić

– Osim pregradnje rijeka, najveću prijetnju predstavlja unošenje stranih vrsta koje mogu jako izmijeniti prirodnu sliku ihtiofaune nekog područja. Unošenje predatora iz dunavskog u jadranski slijev, poput štuke i grgeča, može jako narušiti ihtiocenozu neke jadranske rijeke i dovesti neke endemske vrste – poput oštrulje – na rub izumiranja, opisuje prof. Marčić.

Skreće pažnju na činjenicu da su slatkovodna staništa diljem svijeta ugrožena jer čovječanstvo ima veliku potrebu za slatkom vodom pa je sva fauna koja je vezana za vodu pod pritiskom.

Naime, slatke vode čine oko 1 posto površine Zemlje ili samo 0,0093 posto volumena sve vode na Zemlji pa svako uplitanje u prirodno stanište, modifikacija staništa, melioracija, ekstrakcija vode, onečišćenje ili unos invazivnih vrsta imaju veliki utjecaj na živi svijet.

– Imamo sreću što Hrvatska leži na dva slijeva: crnomorskom i jadranskom. Većinu vrsta crnomorskog slijeva dijelimo s ostatkom kontinentalne Europe, a vrste iz jadranskog slijeva su endemi.

Dodatno, Hrvatska je i krška zemlja i na tom području također imamo brojne endemske vrste. Zadnja službena publikacija u Hrvatskoj je Crvena knjiga slatkovodnih vrsta riba u kojoj je navedeno 90 svojti riba u nekom statusu ugroženosti.

Godine 2026. je izrađen novi popis, ali je tek djelomično objavljen, opisuje Marčić. Dodaje da prema zadnjoj objavljenoj službenoj listi slatkovodnih riba Hrvatske u Hrvatskoj trenutno imamo 137 slatkovodnih vrsta riba što nas svrstava u sam vrh europske raznolikosti.

Ljepota i ranjivost krša

Nova Crvena lista slatkovodnih riba ažurirani je europski popis i najopsežnija procjena rizika od izumiranja slatkovodnih riba u posljednjih 15 godina. Plod je suradnje više od 135 stručnjaka iz više od 30 zemalja te pruža znanstveno rigoroznu procjenu rizika od izumiranja utemeljenu na podacima.

– Udio ugroženih vrsta porastao je za pet posto od 2011. godine, a rezultati pokazuju malo dokaza o oporavku slatkovodne ihtiofaune te lista poziva na hitne mjere za zaštitu europske slatkovodne bioraznolikosti, navodi Marčić.

Foto Arhiva NL

Ističe da je studija iznjedrila dva glavna zaključka: prvi je da se migratorne vrste suočavaju s posebno jakim pritiscima, a drugi da su krški sustavi identificirani kao najugroženije stanište s više od 90 posto ugroženih ribljih vrsta.

Naime, brojnost otprilike 39 posto migratornih slatkovodnih riba opada u usporedbi s oko 14 posto nemigratornih vrsta – razlika koja ukazuje na razoran učinak umjetnih prepreka kretanju riba, poput brana i preljeva.

Što se tiče krških sustava i ugroženosti, slatkovodni izvori te rijeke i potoci koji povremeno presušuju, stanište su za oko 54 posto ugroženih vrsta i također su pod velikim pritiskom.

Mnogi od ovih osjetljivih sustava koncentrirani su u mediteranskom području gdje nedostatak vode i ubrzane klimatske promjene pogoršavaju postojeće prijetnje.

Buj navodi kako Hrvatska ima izuzetno veliku raznolikost slatkovodnih riba, upravo su slatkovodni ekosustavi Hrvatske centri raznolikosti živog svijeta na europskoj i globalnoj razini.

– Pojedine riblje vrste milijunima su se godina prilagođavale na takve uvjete pa posjeduju specifične prilagodbe na, primjerice, izražene fluktuacije razine vode, isušivanje pa čak i korištenje podzemnih vodotoka bilo kao skloništa dok su u nadzemnom dijelu toka nepovoljni uvjeti, ili pak kao prolaze između nadzemnih staništa, kaže Buj.

Što i kako dalje?

Naime, gotovo svaka rijeka jadranskog slijeva ima specifičnu, jedinstvenu ihtiofaunu, uglavnom sastavljenu od endemskih vrsta, a postoje vrste, pa čak i rodovi riba koji su svojom evolucijom vezani isključivo uz područje dinarskog krša i ne žive nigdje drugdje na svijetu.

Takav je, na primjer, rod Delminichthys, koji obuhvaća samo četiri vrste rasprostranjene u Jadovi, Krbavskom polju, Imotskom i Vrgoračkom polju te Ombli, a i znanstveno ime je dobio po Delmatima, ilirskom plemenu koje je nekada živjelo u navedenim prostorima, ili pak rod Phoxinellus – endemski rod predstavljen trima vrstama iz Dalmacije i Hercegovine.

Foto Arhiva NL

– Istraživanjima je do sada već prilično jasno utvrđeno koje su najveće prijetnje slatkovodnoj ihtiofauni Hrvatske, odnosno koji su najveći problemi za pojedine populacije i vrste, tako da postoje vrlo dobri temelji za osmišljavanje konzervacijskih aktivnosti i planova.

Među najvažnije konzervacijske aktivnosti svakako možemo ubrojiti očuvanje riječnih odsječaka koji su još uvijek u prirodnom stanju te obnovu promijenjenih staništa, uklanjanje velikog broja pregrada koje danas više nemaju nikakvu funkciju, ali i rješavanje negativnih posljedica fragmentacije na barijerama koje obavljaju neku funkciju, napominje Buj, obrazlažući kako je to moguće prilagodbom tih pregrada ili izgradnjom tzv. ribljih staza koje barem omogućuju migracije riba.

Nadalje, za osiguranje i očuvanje odgovarajućih stanišnih uvjeta važno je rješavanje izvora zagađenja koji su još uvijek prisutni na mnogo mjesta u Hrvatskoj. Također je važno spriječiti širenje stranih vrsta riba i smanjiti negativne utjecaje na mjestima gdje su one već prisutne u čemu uvelike mogu pomoći sektori športsko-rekreacijskog ribolova i akvakulture.

Njihova je uloga također velika i u osiguranju stabilnih, vijabilnih populacija nativnih vrsta i očuvanju njihova genskog integriteta provođenjem ciljanog, znanstveno utemeljenog i konzervacijski usmjerenog uzgoja i poribljavanja.

– Umjesto unosa stranih vrsta i/ili uzorkovanja genskog onečišćenja, takav pažljiv i ciljani unos jedinki nativnih vrsta može pomoći osiguranju njihove odgovarajuće gustoće, populacijske strukture i genske raznolikosti, te u konačnici opstanka, navodi Buj.

Zajedničko djelovanje

Za kraj razgovora, upitali smo sugovornike kako se institucije, ribolovna društva, lokalna zajednica i pojedinci mogu bolje uključiti u očuvanje ugroženih vrsta?

– Svijest je najvažnija za očuvanje raznolikosti naših endemskih riba. Što više ljudi bude svjesno o prirodnom bogatstvu koje imamo, lakše će spriječiti negativne utjecaje i očuvati veliku raznolikost koju sada imamo.

Upravo je zajedničko djelovanje svih nas jedini put ka osiguranju opstanka naše jedinstvene slatkovodne ihtioraznolikosti i svatko i može i odgovoran je pomoći.

Možemo krenuti od vrlo jednostavnih, ali jako važnih stvari, kao što je to da baš nikad ne bacamo nikakav otpad u prirodu te da nikad ne ispuštamo akvarijske ribice ni akvarijsku vodu u prirodne ekosustave niti prenosimo ribe iz jednog vodotoka u drugi.

Međutim, možemo učiniti i puno više uključenjem u inicijative koje se bave zaštitom prirode, prijenosom znanja i zajedničkim radom sa stručnjacima, poručuju.

Primjeri dobre prakse

Čitava Europska unija, ali i brojne druge države, prepoznale su slatkovodne ekosustave i njihovu bioraznolikost kao neprocjenjivu vrijednost i bogatstvo, te velike resurse (kako stručne i zakonodavne, tako i financijske) usmjeravaju obnovi, zaštiti i očuvanju kopnenih voda.

Stoga već postoji mnogo primjera dobre prakse diljem Europe i svijeta u primjeni pojedinih konzervacijskih mjera, ali i pozitivnim učincima promjene zastarjelih strategija i metodologija koje su imale značajan negativan utjecaj na slatkovodni živi svijet prema metodama i principima kojima se postižu isti ili još bolji učinci, uz minimalan negativan utjecaj na prirodne populacije i vrste.

Primjer je korištenje prirodnih rješenja umjesto betonskih obaloutvrda i pregrada u obrani od poplava, usmjeravanje akvakulture i športsko-rekreacijskog ribolova prema nativnim vrstama umjesto unašanja stranih vrsta riba i slično.

– Iako primjeri dobre prakse i smjernice uspješno provedene u drugim državama mogu poslužiti kao osnova za osmišljavanje konzervacijskih mjera i planova, oni rijetko kada mogu biti u potpunosti preslikani na naše vodotoke.

Ne postoji globalni model zaštite kojeg će biti moguće primijeniti na sve slatkovodne sustave i za sve ribe, naglašava Buj.

Ta nemogućnost potpunog preslikavanja već provedenih projekata i potreba za fleksibilnošću i prilagođavanjem u zaštiti prirode, osobito je izražena kada je riječ o slatkovodnim ekosustavima Hrvatske, s obzirom na već spomenutu izuzetnu raznolikost, bogatstvo i posebnosti.