Od sedamdesetih godina 19. stoljeća pa do Drugog svjetskog rata iz Hreljina put svijeta, trbuhom za kruhom, otišlo je na stotine i stotine stanovnika. Među njima i Pavao Vidas, po svemu drugačiji jer Pavao nije otišao samo da bi radio i tako osigurao kruh obitelji na Hreljinu već i da bi putovao. Nije jedini iseljenik, ali je jedini putopisac među iseljenicima. O tome svjedoči njegov opsežan Životopis u kojem je podrobno opisao svoja putovanja, a Pavao se bogme u pedeset godina pečalbarstva dobrano naputovao. Posjetio je pet kontinenata i radio mnoge, nekad lakše, a češće vrlo teške poslove. Što je to Pavao, po povratku kući 1920. godine zapisao u svoju bilježnicu visine 24,5 centimetara, širine 20 centimetara, na čijim je koricama napisao »Faktum Sve, Pavao Vidas«?

Opisao je svoj životni put, Radovan Tadej i Vjekoslava Jurdana dali su si truda i Vidasov Životopis priredili kao opsežnu monografiju od 200-tinjak stranica koja priča priču jednog iseljenika, a zapravo mnogih. Autori, ove zlata vrijedne knjige podigli su svojevrstan spomenik svima onima koji su u potrazi za boljim životom otišli iz zavičaja, neki se vratili, a neki ga nikad više vidjeli. Veliko zanimanje je izazvao izlazak ove knjige čiji su nakladnici Institut za migracije i narodnosti, te Katedra Čakavskog sabora »Bakarskoga kraja«. Mnoštvo se stanovnika spominjanog kraja okupilo »Spod Kostanji« na Hreljinu, na nedavnom održanom predstavljanju knjige. Bilo je to uistinu lijepo događanje, prepuno emocija.

A tko je zapravo bio pečalbar i svjetski putnik Pavao Vidas? Radovan Tadej bi rekao – junak svojeg doba, pa nastavio:

– Pavao Vidas, glavni junak ove knjige rođen je 18. veljače 1858. godine. U matičnoj knjizi rođenih za Hreljin upisano je da su mu roditelji Petar i Marija iz Hreljina kbr. 79, po zanimanju seljaci, a kumovi na krštenju bili su Martin Polić i Rozalija Vidas. Pavao je, dakle, hreljinska korjenika, izdanak obitelji Vidas prepoznatljive po lokalnom nadimku Matokovi. U rodnom mjestu završio je tadašnju trogodišnju pučku školu. Usprkos manjkavom formalnom obrazovanju, putujući svijetom svladao je nekoliko svjetskih jezika, pa je tečno govorio hrvatski, talijanski, španjolski, engleski, a služio se još francuskim i njemačkim. Umro je u rodnom mjestu, u 71. godini života, 23. kolovoza 1928. godine. Drugoga dana, tj. »na dvajset i četrtoga agusta«, sahranjen je na mjesnom groblju, u neposrednoj blizini »hrilinske Gradine«, iznad Bakarskog zaljeva, poviše cijeloga Kvarnera.

Pavao Vidas živio je sedamdeset godina, a na putovanjima po čitavu svijetu proveo je punih pola stoljeća. S rodnog praga prvi put se otputio kao dvanaestogodišnjak, 1870. godine, a konačno se vratio u zavičaj 1920. godine. U međuvremenu je, kao i većina ondašnjih pečalbara, znao po koji mjesec ili godinu-dvije, boraviti kod kuće u Hreljinu uz obitelj (ženu Mariju, kćeri Milku i Sofiju, te sina Marijana). Osim ljute potrebe, na put u strani svijet nagonila ga je i želja za putovanjima i uzbuđenja koja ona nose sa sobom (…Kada idem u dalek svijet, kao da idem na pir…opisuje jedan od rastanaka s rodnim krajem, kada 1899. odlazi u Južnu Afriku). Dakle, osim što je bio klasičan pečalbar, bio je i svojevrstan pustolov. Buran životni put, potragu za poslom u stranom svijetu na pet kontinenata i doživljaje kojima je bio svjedok ili sudionik, opisao je pred kraj života u svojim uspomenama. Ne znamo što je Pavla Vidasa potaklo da se dohvati pera. Moguće je da je to bio nagovor nekoga od njegovih najbližih kojima je pričao o proživljenim dogodovštinama, pa su mu najvjerojatnije baš njegova djeca i unuci predložili da svoja sjećanja zapiše i tako sačuva od zaborava, zaključuje Radovan Tadej u knjizi »Putevima Pavla Vidasa«.

Sa stanovišta književne teorije, književne povijesti kao i u okviru sociologijskih istraživanja o fenomenu hrvatske odselidbe tekst Pavla Vidasa analizirala je u opsežnoj studiji Vjekoslava Jurdana. Ponajprije, ukazala je u kojoj mjeri pavao Vidas izravno svjedoči o načinima, putevima i ciljevima hrvatske odselidbe. Zatim je u Vidasovom svjedočenju uočila snažnu i višeslojnu prisutnost elemenata književnoumjetničkog oblikovanja. Pristupila je dubinskoj interpretativnoj analizi kojom je potvrdila, da ne samo što Pavao Vidas dokumentira svoju životnu (is)povijest, već on i pripovijeda u obliku književnoumjetnički strukturirane naracije. U književnoteorijskom ključu rukopis Pavla Vidasa prepoznala je kao složen tekst koji je temeljno ostvaren u žanru autobiografije, ali značajno i kao putopis te pustolovni roman, a sve u diskursu pučkog književnog fenomena, stoji u uvodnoj riječi knjige Tadeja i Jurdane, naslovljenoj »Svakoj strani svrha dojde«.

Bilo kako bilo, Radovan Tadej i Vjekoslava Jurdana svojom su knjigom odali počast ne samo Pavlu Vidasu već i svim ostalim iseljenicima, kako nekadašnjima tako i današnjima.

Pave Matokov zvan Rauh

– Pavlovo kršteno ime Hreljani su čakavizirali u Pave ili Paval pa je za Hreljane naš putopisac bio Pave ili Paval Matokov. Uz ovaj obiteljski, mještani su mu nadijenuli i osobni prišvarak – Rauh. Dobio ga je prema hrvatskom banu Pavlu Rauchu, zato što mu je ban imenjak ali i zato što je putujući po svijetu usvojio manire svjetskoga, uglađenoga čovjeka (opisuje tako samoga sebe:… nosio sam se lijepo i čisto, osobito u svijetu… ja sam bio obučen po amerikanski, bijele cipele od jelenove kože…, pa se već po tome vidi da je Vidas pravi kicoš i gizdelin), piše Radovan Tadej u knjizi »Putovima Pavla Vidasa«.

Zatvoren krug

Vidasove uspomene započinju njegovim prvim odlaskom od kuće kada je 1870. godine, kao dvanaestogodišnji dječarac, otišao na rad u Gorski kotar, a završavaju 1915. godine, u jeku Prvog svjetskog rata, kada se zatekao u Peruu. Tu prestaje jedna iseljenička i životna priča, tu završava i njegov izvorni rukopis. Što je Pavao nakon toga radio u Južnoj Americi, ili negdje u nekom drugom kutku našeg svijeta?

Znamo da se vratio u Hreljin nakon rata, a prema svjedočenjima rodbine to je bilo 1920. godine. Tu je u smiraj svojega životnoga puta prebirao po uspomenama i započeo ih zapisivati, vjerojatno u namjeri da budu obiteljska baština, sjećanja na oca i djeda. Ti zapisi su to i bili sve dok ih nije pročitao Tvrtko Andrija Mursalo i pretočio u zanimljivo tiskano štivo, dostupno širem čitateljstvu. Od tada su Vidasova zapisana sjećanja postala nacionalno dobro koje zorno svjedoči o jednom razdoblju naše povijesti. Tako je Pavao Vidas postao glavni junak u dvije od četiri knjige – Iseljeništvo Pavla Vidasa i Lijepa naša tuđina, a u druge dvije ima vrlo zapaženu ulogu – U potrazi za boljim životom:priča o hrvatskim iseljenicima u Južnoj Africi i Hrvati na Jugu Afrike. (…) Ovom petom knjigom u slijedu, Vidasu se odužuje, prije svega, uži zavičaj, njegov Hreljin i njegovo Primorje, ali i njegova Domovina koju je uvijek nosio u srcu, ma kud hodio ili brodio.

O tome svjedoči i njegov zapis iz Životopisa u kojem kaže: »Iako sam se učinio gradjaninom amerikanskim i to sjeverno-američkim, ljubim uvijek moje rodno mjesto, milu hrvatsku domovinu, svoju zemlju. Time se napokon zatvara jedan puni životni krug i nemirni Vidasov duh može konačno pronaći svoj spokoj. Među svojima. (iz poglavlja Pavao Vidas – junak svojeg doba)