Najmlađa zaposlenica »Lenca«, Marija Kučan ima tek 25 godina i samostalni je stručnjak zaštite na radu. Trenutno je u fazi koju su prošle sve njezine kolegice i kolege. Trudi se pohvatati sve konce u jednom tako velikom sustavu kao što je brodogradilište.

Ovo joj nije prvo radno mjesto, čak je u jednom trenutku bila odustala od bavljenja ovim poslom u praksi, jer je uvidjela kako je teško mijenjati navike radnih ljudi na radnom mjestu, pa makar se radilo o njihovim benefitima.

Zasad, veli, nema nikakvih problema u »Lencu« po tom pitanju, a smatra da su joj mladost i to što je žena čak i određena prednost jer je već bila u situacijama u kojima se na sastancima druga strana stola odupirala prijedlozima Službe zaštite na radu, no nakon što bi ona progovorila, završilo je pomirljivim riječima »Ako Mare tako kaže…«.

Naoružati se znanjem

– Shvatila sam da je kod kolega na poslu najbitnije steći njihovo povjerenje. To je ona prijelomna točka u kojoj te muško okruženje počinje cijeniti i poštivati kao suradnika. Ipak, za to mi, žene moramo uložiti puno više truda i naoružati se znanjem i kompetencijama, veli Dolores Kuzmić, diplomirana ekonomistica vanjske trgovine koja već dugi niz godina vodi Odjel nabave materijala i usluga u ovom brodogradilištu. Stres je, priznaje i ona, drugi naziv i opis njezinog posla jer je taj Odjel često pritisnut kratkim rokovima i uvjetima pod kojima mora nabaviti, s jedne strane kvalitetan materijal i opremu koja treba za remont dotičnog broda koji je najavljen da dolazi u Martinšćicu na remont ili preinaku. Istovremeno, ovaj Odjel, s druge strane, brine i o angažmanu vanjske radne snage koja je potrebna brodogradilištu za određene poslove.

U Odjelu nabave materijala i usluga značajan je udjel žena.

– Jako dobro funkcioniramo zajedno, uspostavili smo ravnotežu. Naši muški kolege više su za tehničke stvari, a nisu toliko temeljiti i ne da im se baviti dokumentacijom što je nama jača strana. Znaju da se na nas mogu osloniti, ocjena je Kuzmić, koja se od nagomilanog stresa najčešće opušta u vrtu svoje kuće na Rukavcu. To joj je kaže super »relax«, dodajući kako ponekad, u tom uređenju vrta zna, baš onako, »muški« potegnuti.

Foto S. Drechsler

Potraga za greškama

Strojarska inženjerka Aleksandra Masar u »Viktoru Lencu« vodi Odjel osiguranja i kontrole kvalitete. Njezin je opis posla prilično nezahvalan jer mora ukazivati na greške što, naravno, nitko ne voli. Opet, pitamo se u sebi, nisu li žene upravo te koje diči »mala škola diplomacije« kada treba ukazati i reći da nešto nije u redu. 

Masarin Odjel sastavljen je od nekoliko struka odnosno kontrolira šest segmenata – brodograđevna kontrola, strojarska, elektro-kontrola, ulazna kontrola materijala, nerazorna ispitivanja zavarenih spojeva i materijala te samo zavarivanje. Ova stasom sitna rukovoditeljica Odjela kontrole, koja sama za sebe veli da brzo priča, tvrdi da nema problema u odnosu sa svojim muškim kolegama na poslu. I ona priznaje, doduše, da to zahtijeva nešto veći početni trud, ali napominje kako se u egzaktnom inženjerskom svijetu vrlo brzo vidi koliko je tko oboružan znanjem. Ona je, po svemu sudeći, svoje dokazala. Pojašnjava kako joj je priroda posla takva da većinu radnog vremena obavlja u uredu, a oko trećinu na samom licu mjesta.

– Moj dolazak na brod obično znači da je u pitanju neki veći problem, smije se ova naša sugovornica, koja je podrijetlom sa otoka Ugljana, iz Lukorana. Završila je Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu i specijalistički tečaj za međunarodnog inženjera za zavarivanje, a onda ju je životni put doveo na Kvarner. Radila je u brodogradilištu u Lamjani, potom u Palfingeru i Macku, a sada je, eto, u »Viktoru Lencu«.

Puno je toga netipičnog kod nje, pa tako i činjenica da u slobodno vrijeme obožava i bavi se podvodnim ribolovom zbog čega je , još kao studentica, imala bliski susret »treće vrste« sa morskim psom na svom rodnom otoku. Srećom, ova morska neman u tom trenutku nije je uopće smatrala zanimljivim plijenom, a njoj je trebalo dvije godine da se oslobodi straha, roneći za to vrijeme isključivo u plićacima.

Foto S. Drechsler

Da, možda je taj susret sa morskim psom bio detalj iz njezinog CV-a koje su kolege na njezinom poslu trebali znati odmah prvog dana čim je došla u »Lenac«. Možda bi joj prištedjelo truda na dokazivanju.

Jasna Milošević uskoro, nakon pune 43 godine rada u ovom brodogradilištu i 62 godine navršenog života, mijenja zanimanje i kreće u svoju kanadsku avanturu gdje će biti privremeni baka-servis svojoj petogodišnjoj unučici. Gospođa Jasna zaposlena je u računovodstvu »Lenca« još 1973. Mislimo u sebi, koliko li je samo obračuna utrošenog materijala prošlo kroz njezine ruke.

U to vrijeme u »Viktoru Lencu« bilo je zaposleno više od 1.800 radnika, a samo u Službi računovodstva bilo je njih 68, od kojih su samo petorica bili muškarci, prisjeća se gospođa Jasna. Informatizacija je učinila svoje, pa danas u ovoj Službi sve zadatke uspijevaju obaviti dvije računovodstvene operaterke, kako službeno glasi opis njihovog radnog mjesta, plus šefica.

Gospođa Jasna kaže da joj je u »Lencu« bilo super raditi, pogotovo s nabavom i skladištem sa kojima najviše surađuje. Sa sobom u hladnu Kanadu »nosit« će lijepe uspomene i vjerojatno bi, priznaje, radila svoj posao do maksimuma godina staža i starosti kojeg zakon dopušta, ali njezinoj odluci »presudila« je unučica koja je čeka u Vancouveru.

Konstantna borba

Alfa i omega financija brodogradilišta već je dugi niz godina Sandra Uzelac, koja je od 2008. članica uprave ovog brodogradilišta.

– Znali su me pitati kako mi je raditi u »Lencu« i ja bih uvijek odgovorila da mi je super, samo što je previše inženjera po metru kvadratnom, smije se ova članica Uprave, inače sveučilišna specijalistica kontrolinga, aludirajući na više-manje konstantnu borbu koju, po vokaciji svog posla, vodi sa ljudima tehničkog usmjerenja koji, normalno, više gledaju kako riješiti određeni tehnički problem dok na onaj svoj drugi dio posla, u vidu prateće dokumentacije, zapisa i podataka, najčešće gledaju kao na gnjavažu koja se odgađa do posljednjeg mogućeg trenutka. I ne samo oni, dodali bismo mi.

No, da bi cijeli sustav štimao, treba i taj dio posla obaviti, kaže ona.

– U remontnom brodogradilištu stvari se jako brzo odvijaju, to je izrazito oscilativna djelatnost u kojoj u jednom trenutku gotovo da ne možete disati od posla i projekata koji su u tijeku, a potom uslijedi nešto mirnije razdoblje, i tako u krug. Trudimo se svi biti fleksibilni i naravno da u takvim »peakovima« proizvodnje ne treba inzistirati na papirologiji, koja se može obaviti i kasnije. Svima nam je cilj isti, a to je da posao ide dalje, kaže ova članica Uprave, koja kaže da upravo pod pritiskom najbolje funkcionira. Ima i prilično jednostavan recept opuštanja nakon napornog radnog dana, a svodi se na »običnu« šalicu kave uz koju, u miru i tišini doma, »pusti« da se tenzije od toga dana u njoj slegnu.

Pet različitih žena u »Lencu«, pet različitih priča i jedna zajednička nit, kako su same kazale.

– Volimo more i sve što je vezano uz njega. I miris ruzine i zvuk čekića i naše muške kolege, složile su se uglas.

Foto S. Drechsler