Jedan Neustrašivi je isplovio, drugi je i dalje na svom radnom mjestu u »3. maju« gdje se, zajedno sa osamstotinjak trećemajaca, sada bori da u ugovornom roku završi i drugi brod, tanker »Santiago« koji je godinama »ležao« na opremnom vezu u Puli. Da, u riječkom se brodogradilištu lakše diše utoliko što je prvi veliki test položen. Ljudi iz »3. maja« i direktor Edi Kučan, priznaju svi, učinili su ono što je, zapravo, malo tko očekivao.

​Još prije nešto više od godinu dana brodogradilište je praktički bilo polumrtvo, trebalo je samo isključiti ga s aparata i priči bi bio kraj. Nakon što je Vlada odlučila stati iza riječkog škvera, samo upornost, volja i znanje koje još uvijek postoji u »3. maju« dovelo je do toga da su u Algomi dobili svoj »Intrepid« na vrijeme, u ugovornom roku. Riječko je brodogradilište vratilo kredit od 26 milijuna eura, državi su vraćena jamstva, a djelomično je namiren i kredit za pokretanje proizvodnje od 150 milijuna kuna, koliko se moralo injektirati na riječke navoze da bi se uopće moglo početi ponovno raditi.

Gordijski čvor

​Da, bilo je i svečano i emotivno na primopredaji kanadskog broda, kako se i očekivalo, ali pred »3. majem« još su veliki i teški izazovi. Riječki škver sada posluje u svojevrsnom vakuumu stvorenom da bi se završila tri započeta broda i tek treba vidjeti na koji će se način sanirati onih tristotinjak milijuna kuna gubitka iznad temeljnog kapitala koje su godine poslovanja pod Uljanikom ostavile u trećemajskoj bilanci. To je problem koji još uvijek ne gori, ali je tu, pred vratima. Ono što ne može čekati i što najkasnije do konca ove godine valja riješiti jest pitanje onih 141 milijun kuna koje Uljanik d.d. u stečaju potražuje od »3. maja«.

Trenutno se traži model za rješavanje novogradnje 514, broda za prijevoz automobila, da bi ga trećemajci mogli ugovoriti i završiti. O otvorenim pitanjima razgovarali smo s direktorom Kučanom, koji svakog dana mora izvlačiti ono najbolje iz sebe i ljudi iz brodogradilišta, svjestan pritom koliko malo nedostaje, pa da se sve uruši.

– Je, sve su to pitanja od kojih »boli glava«, ali najviše je boljela od onih osam mjeseci ničega, nije li, odgovara odmah Kučan.

Uljanik d.d. u stečaju potražuje od »3. maja« 141 milijun kuna, koji dospijevaju na naplatu do konca ove godine, a dio u visini od 4,9 milijuna kuna potražuju čak i prije, do konca listopada. To što riječki škver istovremeno potražuje više od 600 milijuna kuna prema Uljanik brodogradilištu i ostalim društvima bivše Uljanik Grupe prema slovu zakona ne znači ništa. ​Treći maj samo je jedan u nizu vjerovnika koji neće vidjeti svoje novce dok, s druge strane, iste te odredbe Zakona o stečaju nalažu stečajnim upraviteljima da mora naplatiti sva potraživanja stečajnog dužnika da bi namirila sve vjerovnike jer bi, u protivnom, činila kazneno djelo. ​Drugim riječima, riječkom brodogradilištu prijeti ovrha od Uljanika u stečaju.

– Bit ću iskren, svi odnosi unutar nekadašnje Uljanik grupe i način na koji to sagledava stečajni zakon prava su noćna mora. Ne radi se samo o 141 milijuna kuna potraživanja Uljanika, tu je i 15 milijuna kuna koje od nas potražuje njihova tvornica u Vodnjanu, Uljanik Pomorstvo d.o.o. u stečaju nekih 270.000 kuna, Uljanik Standard koji nije u stečaju oko 1,16 milijuna kuna, a od zahtjeva za namirenjem 2,6 milijuna kuna ne odustaju ni u Uljanik Učilištu. Očekivao sam, kada smo radili kalkulaciju za naše vjerovnike, da ćemo ta međusobna potraživanja unutar Grupe rješavati prijebojima. Međutim, ispostavilo se da stečajni zakon takvo što ne poznaje, ma koliko nelogično i za nas trećemajce bilo duboko razočaravajuće da bi Uljanik u stečaju ustvari sad od nas još jednom naplatio sve ono što nas je i dovelo tu gdje jesmo, i nas i Puljane. Primjerice, da se brod koji se gradio tu, u Rijeci nije fakturirao već se to rješavalo kroz pozajmice koje bi Uljanik dao »3. maju« i slične stvari.

Mi smo već dobili opomenu pred ovrhu od stečajne upraviteljice Uljanika za prvih 4,9 milijuna kuna iz tih potraživanja, koji dospijevaju do konca ovog mjeseca. O tome smo izvijestili nadležno ministarstvo i očekujemo zajednički sastanak svih dionika na koji način riješiti ovaj gordijski čvor. Treći maj taj novac nema, borimo se svi skupa da preživimo, a vjerujem da su i svi ostali svjesni situacije da nas Uljanik u stečaju, po slovu zakona, može blokirati ovrhama i otjerati u stečaj. Rješenja uvijek ima, samo ga treba prethodno iskristalizirati i dogovoriti na razini kuće, u ovom slučaju mislim na Vladu RH.

Rade za druge

​Brzo će proteći i ova godina pred nama i doći će rujan do kada su vjerovnici »3. maja« pristali potpisali moratorij na glavninu svojih potraživanja.

– Velik dio naših vjerovnika shvatio je da ovrhama ne bi postigao ništa, samo to da bi brodogradilište završilo u stečaju, s imovinom koja je puno premalena da bi se itko od njih naplatio. Uspjeli smo ih uvjeriti da nas prate u našim aktivnostima, da malo, pomalo, zajedno s nama akumuliraju dio gubitaka koje su pretrpjeli. Iluzorno je očekivati da ćemo mi od ovog proizvodnog programa i završetka tri postojeće novogradnje uspjeti podmiriti sve naše obveze prema vjerovnicima, a i ugovori koje smo potpisali sa Vladom vrlo su jasni. Od sredstava koje dobijemo za ova tri završena broda, novac najprije ide za povrat kredita, a ono što ostane za namirenje onih 150 milijuna kuna koje smo dobili da bismo pokrenuli proizvodnju, isplatili plaće radnicima i podmirili 15 posto duga prema vjerovnicima. To nije mali novac, treba tih 20 milijuna eura zaraditi, a akumulacija od završetka tri broda nije tolika. Trudimo se, radimo za treća lica, a svakako moramo iskoristiti šansu koja nam se otvorila kroz dogovoreni model suradnje sa Scenic grupom za seriju od pet polarnih kruzera.

Kolike su šanse da se s kanadskom Algomom ugovori još jedan brod, ova novogradnja 527 koja vam je na Prvom navozu, za što su iz ove brodarske kompanije već pokazali vrlo konkretan interes ?

– Velike, samo je pitanje cijene. Još prije isporuke »Algoma Intrepida« s njihove smo strane dobili potvrdu da su zainteresirani i za taj brod tako da smo im mi prošli tjedan dostavili i našu oficijelnu ponudu. Međutim, s tim brodom, baš kao i s novogradnjom 514, za prijevoz automobila, treba još riješiti pitanje vlasništva s obzirom na to da se oba vode kao dio stečajne mase Uljanik d.d.-a u stečaju. Kao što vam je poznato, obje te novogradnje trenutno su oglašene na drugoj elektroničkoj dražbi, ali ne vjerujem da bi se mogao pojaviti kupac s obzirom na trenutno oglašenu početnu cijenu.

Direktor brodogradilišta 3 Maj Edi Kučan, foto Marko Gracin

Dvije su opcije – ili da država kao razlučni vjerovnik napravi prijeboj svojih potraživanja i taj brod preuzme u vlasništvo ili da tu novogradnju na navozu kupi sama Algoma.

– Mislim da s Algomom ne bi bilo većih problema dogovoriti se oko modela na koji bi se završio taj brod. Oni su ozbiljna kompanija, s vrlo respektabilnim poslovnim kredibilitetom. Vrlo su zadovoljni kako smo odradili posao na »Algoma Intrepidu«, a ovaj bi im brod, koji je za oko 23 metra duži i bio bi namjenjen za prijevoz žita, dobro došao u floti. I dok je tržište brodskih vozarina takvo kakvo jest, uslijed ove korona pandemije, transport Velikim jezerima ne stoji tako loše. S druge strane, nama taj navoz treba jer brodogradilište ne može financijski egzistirati samo na jednom navozu. Napravili smo projekciju koliko bi država uprihodovala u onom najgorem scenariju, da se ta novogradnja razreže i proda kao staro željezo. Naravno, i to je zadnja opcija, mada osobno mislim da bi to bila velika šteta jer je Algoma odličan kupac, koji cijeni kvalitetu i vjerujem da bismo se u pregovorima mogli naći na cijeni koja i nama i njima odgovara.

I, koliko bi se za tu trećinu zgotovoljenog broda, koliko je odrađeno posla na novogradnji 527, dobilo da se, recimo, proda Metisu?

– Za tu novogradnju teško da bi se dobilo više od milijun eura jer u tome i ekološka komponenta igra ulogu. Brod je obojen, pa nakon rezanja sekcija tu boju valja odstraniti, pa potom opet rezati u manje dijelove za transport. Naravno, sve su to parametri koji utječu na konačan iznos koji bi se mogao dobiti.

Hvatanje roka

Kako napredujete s radovima na završetku tankera »Santiago«? Sad vam je taj brod u fokusu, rok za isporuku sredina je srpnja iduće godine, ali bit će čupavo, zar ne?

– Da, bit će vrlo napeto stići taj rok, čak i više nego što je to bilo s Algominom novogradnjom. Brodovlasnik je napinjao taj datum isporuke i ranije, moj je plan bio da to bude početak rujna, pa smo se onda našli na pola puta. Dakle, problem je što, za razliku od Algominog broda, taj tanker za prijevoz nafte i kemikalija nije bio pod našom kontrolom već je godinama bio na vezu u pulskom brodogradilištu. Evo, upravo ovih dana prošlo je četiri godine od njegovog porinuća i to je veliki protok vremena, koji otvara kojekakve probleme. Sada nam je najbitnije da napravimo provjeru stanja glavnog i pomoćnih motora i to treba odraditi što hitnije. Nadamo se da nas neće zateći nova iznenađenja, kao kad smo prilikom teglja broda iz Pule u Rijeku utvrdili da je došlo do oštećenja osovinskog voda te posljedično treba zamijeniti propelernu osovinu što predstavlja značajan financijski trošak i vremenski negativno utječe na planirane aktivnosti opremanja brodske strojarnice.

Je li to velik problem?

– Nije toliki, ali je problem u limitiranom broju radnih sati, odnosno što se na taj dio vežu druge aktivnosti. Planirali smo to odraditi u ljetnom razdoblju, no sad se sve to pomiče prema prvoj polovici studenog jer osovina tek treba doći u brodogradilište.

Znači, još jedna žestoka utrka da se ne bi iskočilo iz ugovornog roka.

– Da, mi smo se već sada morali drukčije organizirati zbog vremena koje nam se skratilo, sve kako bi aktivnosti zacrtane na gantogramu pomicali čim je moguće više ulijevo. Puno nam je »iskočilo« i bojanje teretnih tankova jer se još od veljače ove godine, rekao bih, nadmudrujemo s dobavljačem oko boje. Predložili smo bili brodovlasniku boju drugog proizvođača, sve kako bismo ulovili planirane rokove, međutim, problem je što charter kompanija koja će operirati s ovim Marfletovim tankerom traži baš i isključivo tu boju. Nadam se da smo nakon sastanka na kojem smo svi zajedno sjeli za stol, i mi kao brodogradilište, i dobavljač, i brodovlasnik, konačno bliže rješenju.

Novogradnja 514

Još uvijek nisu riješene pretpostavke da bi se moglo krenuti s pregovorima za potpisivanje ugovora o završetku broda za prijevoz automobila, novogradnje 514.

– Ideja je i plan da najveći hipotekarni vjerovnik na ovom brodu napravi prijeboj svojih potraživanja u sklopu dražbenog postupka. Riječ je brodu koji je od svih brodova u trećemajskoj opremnoj luci u najvišoj fazi zgotovljenosti i, samim time, od njega bismo trebali polučiti najbolje financijske rezultate. Kada smo radili projekciju ponovnog pokretanja proizvodnje u »3. maju«, bili smo predvidjeli da taj car-carrier prvi odradimo. Šteta je što se nisu uspjele posložiti sve kockice da to tako i realiziramo, tim više što smo prije godinu dana imali za nekoliko milijuna dolara kvalitetniju ponudu od istog potencijalnog kupca s obzirom da je zbog pandemije upravo ovaj segment, ro-ro i brodova za prijevoz automobila, pretrpio dosta velik pad u vozarinama. Lani, u ljeto, postojala su dva izrazito zainteresirana kupca za ovaj brod, sada je ostao jedan s kojim pregovaramo o završetku ovog projekta.

Što onda činiti s tim brodom?

– Definitivno je da se brod mora kompletirati jer njegovim stajanjem, bez obzira što je naša tehnička kontrola održavala strojarnicu i brinula se o drugim dijelovima broda, sa svakim danom ugrađena oprema sve više zastarijeva.

Koliko vam vremena i novaca treba za završiti ga?

– Mi računamo da bismo ga mogli završiti do kraja iduće godine i da bi trebalo uložiti još oko 20 milijuna eura. Kompletno nadgrađe treba opremiti, cijeli teretni prostor, a riječ je o brodu koji ima trinaest paluba, morat će se korozijski zaštititi, u teretnom prostoru ima još dosta izolacijskih radova…Ima tu još dosta posla.

Scenic ima viziju

Ima li kakvih promjena u planovima Scenic grupe da u »3. maju« izgradi pet luksuznih polaraca s obzirom na koronu i situaciju u svjetskom kruzingu?

– Nema, štoviše, Scenic je zainteresiran da se s jednim manjim polarcem krene čim prije. Oni imaju svoju viziju razvoja, za koju osobno mislim da je jako dobra i stvarno bi bilo šteta u tome ne participirati. U dijelu izrade sekcija za prvi ugovoreni brod, koji će biti poboljšana preslika »Scenic Eclipsea«, možemo se pohvaliti da smo u suradnji s kupcem do sada uspjeli napraviti i više nego što je naša ugovorna obveza. U Scenic grupi zadovoljni su onim što je dosad učinjeno i načinom na koji opremamo sekcije tako da sve ide u pozitivnom smjeru. A nije da nije bilo porođajnih muka, ali za koje mislim da su sada iza nas. Kompletna dokumentacija, naime, za ovaj brod nije trećemajska već od brodovlasnika i naša prilagodba takvom načinu rada nije bila nimalo jednostavna. Tehnička dokumentacija ne može se više rješavati u našem tehničkom uredu, kojeg smo izgubili preuzimanjem od strane Uljanika. Doduše, moram naglasiti da smo uspjeli oformiti jedan manji tim od desetak projektanata za tehničku potporu završetka ugovorenih gradnji.

snimio Marko Gracin

Jeste li ikad u ovih godinu dana posumnjali da možda nećete uspjeti na vrijeme završiti prvi brod? Krajem ljeta prošle godine nitko nije ni slutio s čime ćemo se uskoro morati uskoro suočiti.

– Nisam, ali su me na isporuci »Algoma Intrepida« malo bile »pukle« emocije. Tek sam u tom trenutku shvatio koliko smo velik rizik bili preuzeli i u tom trenutku odvrtio mi se kompletni film kroz koji smo u ovih godinu dana prošli. Kada smo ugovarali kredit za završetak Algominog broda, nije bila rijetkost čuti na svim tim sastancima kako je to, eto, opet bespovratno ulaganje u brodogradnju, da se taj novac neće nikad vratiti. Ocijenio bih da 60, možda i 70 posto ljudi iz našeg okruženja nije vjerovalo da mi to u »3. maju« možemo učiniti. A onda je u meni, i u svima nama proradio onaj inat, kako bi Fiumani rekli kapric. Zarekao sam se sam sebi da ću taj brod završiti, pa kud puklo da puklo. Moram pohvaliti i kooperante koji su, jednako kao i mi, čvrsto zagrizli u taj posao. Istina, malo nas je bila zabrinula korona i lockdown koji se dogodio u ožujku ove godine, a mi smo u tom trenutku bili u fazi da nam još treba stići određena oprema iz inozemstva. Sve se na koncu riješilo, ali nije bilo lako izdržati sav taj presing, i fizički i psihički, počev još od onih prvih razgovora i uvjeravanja vjerovnika, dobavljača, borbi sa ovrhama, svega onog što je trebalo riješiti da bi se stvari pokrenule.

​Optimizam za budućnost

Vratilo se, čujemo, puno ljudi u »3. maj«, nemali broj i onih koji su trbuhom za kruhom bili potegli u inozemstvo.

– Točno, vratilo se njih čak 150 tako da danas imamo 822 zaposlena. Evo, baš sam i danas potpisao ugovor o radu za jednog izvanrednog brodomontera, ujedno i dizaličara. Sva ta zapošljavanja odnosila su se isključivo na direktnu proizvodnju i na tome inzistiram, ma koliko se ponekad moji suradnici ljutili oko toga. Onaj dio režijskih kadrova koji nam nedostaje i gdje nam se javljaju »rupe« nastojimo riješiti prekvalifikacijama. Tijekom ovih godinu dana puno smo toga morali mijenjati unutar nas samih, da bi smodobili na polivalentnosti. Organizacija našeg brodogradilišta nekad je bila takva da smo imali izvanredne stručnjake, svakog za svoj segment, međutim, danas takav način rada ne možemo financijski izdržati. Uspjeli smo postići izvrsnu sinergiju raznih odjela unutar brodogradilišta i na to sam posebno ponosan. Nije bilo lako ljude uvjeriti, ali onog trenutka kad sam vidio zavarivače i brodomontere koji su pomogli razvlačiti kabele po Algominom brodu, da se uzelo i metle u ruke i pomoglo čistiti brod, znao sam da ćemo uspjeti.

Privatizacija »3. maja«?

– Sigurno je da bi strateški partner itekako dobro došao, ali je li danas i kada će biti pravo vrijeme za to, teško je reći. Interes postoji, ali svi čekaju razvoj situacije. Tvrtku treba prethodno za to dobro pripremiti, treba vidjeti kako će se riješiti prije svega financijske obveze proizašle iz braka s Uljanikom, kako bi potencijalni kupac točno znao što dobiva, a koje obveze preuzima. U tako posloženoj slici uvjeren sam da bi se našao ozbiljan kupac za »3. maj«. Mi već i sada, dok radimo po ovom posebnom programu završetka tri postojeće novogradnje, dobivamo upite za novogradnje. Mislim da još uvijek nismo svjesni što znači opstanak »3. maja«, od toga da danas osamstotinjak ljudi, plus tristotinjak naših kooperanata svaki mjesec dobivaju uredno plaće, na koje se podmiruju sve obveze prema državnom proračunu, mirovinskim i zdravstvenim fondovima, da taj novac od plaća onda opet ulazi u krug potrošnje. To je ta multiplikacija i značaj brodogradnje koju svakako moramo nastojati zadržati. Planirano povećanje obujma proizvodnje i broja zaposlenika razlog su što na buduće razdoblje gledam s optimizmom.