Priča Ivana Juretića

Kod Ivana u Dražicama nastaju fantastična planinarska skloništa. U pitanju su prava remek-djela arhitekture i dizajna

Robert Šimonović

Važno mi je da svatko tko dođe u prostor koji sam osmislio i napravio doživi i osjeti dušu tog prostora. Da ga više ne mogu zaboraviti, govori Ivan Juretić



Važno je nikada, zapravo, u potpunosti ne odrasti. Sačuvati u svojoj nutrini dječju radoznalost te s vremena na vrijeme pokušati čuti bojažljiv i sramežljiv glas koji se iz dubine vlastite duše buni i opire protiv nametnutih regula okrutnog i stranog vanjskog svijeta. Svijeta opterećenog materijalnim, prolaznim, nebitnim… Slijediti svoje srce i lude djetinje snove, to je ono što je zapravo jedino važno, ono što čovjekovu životu pruža oslobođenje, mirnoću duha i viši smisao…


– Prava je sreća i uspjeh zapravo raditi ono što najviše voliš, govori nam riječki arhitekt i stolar Ivan Juretić, uvodeći nas postepeno u fragmente svog čarobnog i umjetničkog, kreativno-stvaralačkog svijeta.


Ugostio nas je u svojoj stolarskoj radionici u Dražicama, mjestu na kojem nastaju prava mala remek-djela arhitekture i dizajna. Interes javnosti posebno su privukle njegove planinarske kućice, odnosno obnovljena te novoizgrađena planinarska skloništa, koje ljepotom plijene pažnju brojnih planinara, a estetikom i funkcionalnošću savršeno oplemenjuju i nadopunjuju već bogomdano prirodno okruženje i prirodne ljepote hrvatskih planina.




Od njegovih projekata naročito se ističu planinarska skloništa Šugarska duliba, Ždrilo i Rossijeva koliba na Velebitu, sklonište Miroslav Hirtz na Bijelim stijenama unutar Nacionalnog parka Risnjak, kao i planinarski dom Hahlić. Projekt na kojem trenutno radi najkompleksniji je do sada, a radi se o planinarskom skloništu i promatračnici za ptice – »Izvaljeno jaje u gnijezdu«, koje će osvanuti u Parku prirode Učka. No prije nego što otkrijemo više detalja o Juretićevim projektima, vratimo se tamo gdje je sve i započelo – u njegovu stolarsku radionicu, kuću i imanje u Dražicama.


 


Splet okolnosti


Ivan Juretić arhitekturu je završio u Ljubljani, postdiplomski studij industrijskog dizajna u Milanu, a stolarski zanat naučio je od nonića Dragana Juretića, koji je glasio za jednog od boljih stolara na Grobniku. Kako kaže glavni protagonist naše priče, on je danas najvjerojatnije zadnji Juretić koji se bavi stolarijom, a nekada je Grobnik bio poznat upravo kao kraj koji obiluje izuzetno kvalitetnim i vrijednim stolarima.


– Prvi stolar na Grobnik je došao prije otprilike tri stoljeća, zvao se Martin Juretić i stigao je u Martinovo Selo u pratnji sedmorice sinova. Prema nekim istraživanjima povjesničara, vjeruje se da je u 19. stoljeću na Grobniku bilo više od 200 familija Juretić koje su se bavile stolarijom, a danas se cijela priča svela na mene, kroz smijeh nam govori Ivan Juretić te nadodaje kako se stolarstvom i arhitekturom zapravo počeo baviti spletom različitih, spretnih i sretnih okolnosti, da ne kažemo igrom slučajnosti. Iako je njegov nonić bio stolar, a roditelji arhitekti, isprva nije htio poći njihovim putem.


Foto Mateo Levak



– Privlačile su mene i prirodne znanosti i stvarno je malo falilo da završim na nekoj molekularnoj biologiji. Završio sam Medicinsku školu, ali život se pobrinuo da ipak ne odem u tom smjeru, kaže Juretić prepričavši potom smiješnu priču o tome kako je počelo njegovo bavljenje stolarijom i arhitekturom.


– Pao sam maturu, upisi na fakultet su prošli, a nakon jesenskog roka nisam uspio upasti na molekularnu biologiju pri zagrebačkom PMF-u. Tada sam zaključio da ću raditi stolariju kako ne bih imao praznu godinu, ali namjera mi nipošto nije bila da to nastavim raditi. Malo-pomalo zavolio sam rad s drvom, pa mi je palo na pamet da bih mogao upisati studij dizajna u Zagrebu. Onda se dogodilo to da sam zaspao na prijemni ispit, i na kraju me mama nagovorila da na jesenskom roku upišem arhitekturu u Ljubljani, govori Juretić.


Arhitekturu je ubrzo zavolio, a tome je zasigurno pridonio i njegov mentor i profesor Janez Suhadolc, koji je povremeno čak iz Ljubljane (i to s biciklom) znao doći u Ivanovu radionicu, samo kako bi pogledao što to on ondje radi.


Snimio Mateo LEVAK

Snimio Mateo LEVAK


 


Planine iza kuće


Ivan Juretić veliki je zaljubljenik u prirodu, šetnju i planinarenje, a u slobodno vrijeme bavi se i paraglajdingom te fotografiranjem. Kako kaže, cijeli život okružen je planinama po kojima obožava hodati, najljepše su mu one »odmah iza kuće«, a na ideju projektiranja planinarskih skloništa došao je nakon nekoliko njegovih posjeta planinama, za vrijeme kojih je primijetio brojne derutne i raspadnute planinarske kućice.


– Kada dođeš do tih dotrajalih objekata u planinama, naprosto se zapitaš: »Što je ovo? Je li moguće da su toliko zapušteni?« I u tom trenutku kreneš razmišljati kako ćeš ih obnoviti i podariti im sjaj, odnosno ljepotu koju zaslužuju, kaže Juretić kojeg su kućice od dasaka fascinirale još od ranog djetinjstva.


Snimio Mateo LEVAK

Snimio Mateo LEVAK



– Kad sam bio dečkić sanjario sam i maštao o tome da se nekamo odmaknem, u nekakvu drvenu kućicu na stablu gdje će vladati neka druga pravila, drukčiji pogledi na svijet… Svi ti lijepi i simpatični projekti koje sam napravio meni su se od mladosti pleli po glavi. Einstein je rekao da je došao do teorije relativnosti zato što nikada nije odrastao, već je uvijek bio i ostao dijete. To vrijedi i u mom slučaju, sa smiješkom nam govori arhitekt i stolar Juretić, a mi ga pitamo da nam detaljnije opiše planinarska skloništa koja je u vlastitoj radionici projektirao.


– Uglavnom se radi o postojećim objektima u planinama koje sam obnovio u suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom, dok sam planinarsko sklonište Ždrilo od početka do kraja osmislio i izradio u radionici, kaže Juretić. Prvi objekt koji je napravio u planinama bio je onaj na Hahliću. Konkretno, 2008. godine osmislio je projekt obnove starog planinarskog doma izgrađenog davne 1926. godine. Dom je bio srušen u Drugom svjetskom ratu, a obnovljen je 60-ih godina prošlog stoljeća. Rekonstrukcija iz 2008. godine uključivala je proširenje doma, uređenje interijera te izradu novog namještaja.


Ždrilo

Ždrilo


 


Obavijest za turiste


Iduće planinsko sklonište koje je obnovio bila je Rossijeva koliba iz 1929. godine, koja se nalazi u strogom rezervatu prirode – Rožanski kukovi (unutar NP-a Sjeverni Velebit). Rossijevu kolibu Juretić je obnovio 2012. godine, a uređen je njezin interijer, prozori, vrata, namještaj… Za Rossijevu kolibu kaže kako je primjer prave pučke arhitekture, arhitekture bez arhitekta, koju odlikuju pravila onoga što se tada gradilo pod Velebitom i na Velebitu.


Rossijeva koliba / Snimio Mateo LEVAK

Rossijeva koliba / Snimio Mateo LEVAK



– Kamen, vapno, dvostrešni krov, zadani nagib… Rossijeva koliba je kamena kućica s malom cisternom, smještena pod jedan slikoviti velebitski kuk, a koja je služila kao logistička točka nakon koje je uslijedilo probijanje Premužićeve staze, govori Juretić te opisuje kako se obnova kolibe radila zimi, po dubokom snijegu i teškim vremenskim uvjetima.
– Do Rossijeve smo kolibe trebali prenijeti stotinjak dasaka, a pozicija na kojoj smo ostavili daske bila je udaljena dva sata hoda od kolibe. Tamo često prolaze brojni turisti, stoga smo se sjetili napisati obavijest na hrvatskom i engleskom jeziku: »Radimo planinarsko sklonište, ako ideš gore, ponesi dasku«. Ljudi su dolazili, pomagali nam, stvorila se odlična atmosfera i to je sve zajedno bilo jedno sjajno iskustvo, kaže Ivan Juretić.


Planinarsko sklonište Ždrilo također je bilo zahtjevan projekt, s obzirom na to da je bilo potrebno izgraditi potpuno novi objekt na južnoj strani Parka prirode Velebit. Ždrilo je nastalo 2015. godine, a Ivan Juretić projekt skloništa u potpunosti je osmislio i napravio u svojoj radionici u Dražicama. Kućica u komadima, od 15-ak »kvadrata« i s pet ležajeva, na planinu je stigla helikopterom Zorana Matića, gdje je istu bilo potrebno »samo« složiti.


Šugarska duliba / Foto PRIVATNA ARHIVA

Šugarska duliba / Foto PRIVATNA ARHIVA


Juretić je 2017. godine obnovio i stari kontejner na Šugarskoj dulibi, koji je ondje dovezen helikopterom Jugoslavenske narodne armije 1989. godine kao donacija poduzeća Ina Naftaplin. Kontejner je proizveden 1977. godine u Sloveniji, a služio je kao prostor za tuširanje i presvlačenje radnika Ina Naftaplina koji su nekoć radili na naftnim poljima. Godine 2020. Juretić je obnovio i planinarsko sklonište »Miroslav Hirtz« na području strogog rezervata prirode – Bijele stijene, unutar Nacionalnog parka Risnjak. Planinarsko sklonište »Miroslav Hirtz« na Bijelim stijenama bilo je izgrađeno 1976. godine od strane članova nekadašnjeg PD-a »Rade Končar«, a danas HPD-a Kapela iz Zagreba.


 Sklonište »Miroslav Hirtz« na Bijelim stijenama

Sklonište »Miroslav Hirtz« na Bijelim stijenama / Snimio Mateo LEVAK


 


Najkompleksniji projekt


Definitivno najkompleksniji projekt Ivana Juretića onaj je koji trenutno radi na slikovitom travnatom, planinskom grebenu u blizini vrha Kremenjak na Učki. Park prirode Učka poznat je po svojoj ornitofauni – u Parku je zabilježeno više od 170 vrsta ptica, što gnjezdarica, što preletnica. Lokacija novog planinarskog skloništa smještena je na ruti preleta brojnih migrantskih vrsta, što je poslužilo kao inspiracija i za arhitektonsku izvedbu i za višestruku funkciju ovog planinskog objekta – uz primarnu svrhu planinarskog skloništa, ono će se koristiti i kao promatračnica za ptice te prostor za edukaciju o ovoj temi.


Arhitektura novog skloništa tako će se nadovezati na spomenute teme. Objekt ovoidne (jajolike) forme zamišljen je kao skladno uklopljen u pejzaž, a sastoji se od vanjske opne sazdane od suhih grana koja formom i materijalom podsjeća na gnijezdo, unutar kojega je manja kompaktna jajolika forma objekta koja, pak, parafrazira raspuknuto, izvaljeno jaje. Sklonište, manji objekt površine oko 12 »kvadrata«, kapaciteta od 4 do 6 ležajeva, pruža dobru zaštitu od meteouvjeta, kiše i jakog vjetra te omogućava siguran zaklon. Projekt planinarskog skloništa i promatračnice za ptice Kremenjak na Učki vrijedan je oko 1.700.000 kuna te je odabran, među drugim prijavljenim projektima, na natječaju Zaklade zaposlenika Grupe VKR iz Danske te će u potpunosti biti financiran sredstvima zaklade. Ovaj projekt ujedno je najdraži Juretićev projekt koji je ikada radio, iako će on reći da je svaki onaj projekt koji trenutno radi njegov najdraži projekt.


 Vizualizacija projekta »Izvaljeno jaje u gnijezdu« - planinarskog skloništa i promatračnice za ptice Kremenjak na Učki / Foto PRIVATNA ARHIVA

Vizualizacija projekta »Izvaljeno jaje u gnijezdu« – planinarskog skloništa i promatračnice za ptice Kremenjak na Učki / Foto PRIVATNA ARHIVA



– Radi se o projektu koji stvarno odudara od drugih. Kompleksan je za izradu, što je meni dodatan izazov i motiv, jer od mene traži pomicanje i stvaranje novih granica, a upravo je to ono što se meni sviđa u ovom poslu. Zamisli kada bi mi netko došao u radionicu i naručio 100 istih prozora. Meni to nije interesantno i, iako mogu, ja to ne želim raditi. Volim raditi one stvari koje netko drugi ne može napraviti, kaže Juretić.


Unutarnja motivacija


Kod projekta »Izvaljeno jaje u gnijezdu« sviđa mu se i to što radi s ljudima iz Danske, što mu omogućuje novo iskustvo, odnosno dodir s novim mentalitetom i ljudima koji mu pružaju podršku te shvaćaju što je potrebno da bi se posao dobro i kvalitetno odradio.


– Sviđa mi se to što ljudi s kojima trenutno radim shvaćaju da je iznimno bitno u arhitektu probuditi onaj dio njega koji ga ispunjava kao čovjeka i omogućuje slobodu, a koja će posredno omogućiti i da se posao obavlja kvalitetnije i bolje. Jako je važno kod posla da te nitko ne sputava i ne drži na vezici. Poslodavci bi trebali puno više razmišljati o tome da pokušaju potaknuti tu kreativnost kod čovjeka, unutarnju motivaciju koja nije vezana za novac, inače čovjek s vremenom postaje isfrustriran, a u toj situaciji svi su na gubitku, ističe Juretić te napominje kako mu je uvijek važno da projekt koji radi bude na dobrobit široj zajednici.


– Kad sam pročitao propozicije natječaja, odmah sam znao – »to je to!«. Kada radim neki objekt, važno mi je da on bude na ponos meni samom, onome tko će taj prostor koristiti, onome tko će ga doći posjetiti… »Izvaljeno jaje u gnijezdu« moći će koristiti širok broj ljudi – planinari, ornitolozi, promatrači, prolaznici, a čak smo uključili i školu za suvremeni ples i klasični balet. Plesači koji će ondje doći moći će doživjeti taj prostor i izvoditi svoju umjetnost, kaže Juretić i napominje kako je upravo to ono što je po njemu poanta arhitekture i njegova nit vodilja.


Detalj iz skloništa »Miroslav Hirtz« / Snimio Mateo LEVAK

Detalj iz skloništa »Miroslav Hirtz« / Snimio Mateo LEVAK


 


Michelangelo


– Važno mi je da svatko tko dođe u prostor koji sam osmislio i napravio doživi i osjeti dušu tog prostora. Želim postići to da ljudi, kada posjete, vide i uđu u neki od mojih objekata, više nikada taj isti objekt ne mogu zaboraviti. Da im on prenese pozitivne emocije i energiju, potakne na razmišljanje i kreativnost, govori arhitekt iz Dražica.


I upravo je u potonjim riječima sažeta Juretićeva definicija umjetnosti, kao i savjet koji bi dao svim budućim arhitektima i mladim ljudima uopće.


– Mladima bih uvijek rekao da u životu pokušaju raditi ono što najviše vole. Nekada to zahtijeva veliku žrtvu, ali nagrada je nemjerljiva i uvijek vrijedna truda. Mnogi ljudi kažu da arhitektura nije umjetnost, ali ja smatram da to nije baš tako. Po meni umjetnost, prije svega, uključuje umješnost, odnosno vještinu i sposobnost da čovjek napravi nešto što nadilazi prosjek i okvire, kao i da ta umješnost čini pozitivno odstupanje od standarda. Uz talent, također je potrebna i jaka volja – to da čovjek čitavog sebe unese u ono što radi. Tu u priču ulazi nešto što možemo nazvati produhovljenom stranom čovjeka, ono što te, unatoč naporu, tjera da se izraziš na taj neki viši način, koji će ljudi prepoznati u tvojim djelima. Dobar primjer je Michelangelo. Nakon toliko stoljeća pogledaš neku njegovu skulpturu i strese te ta njegova energija i emocija koju je on ostavio u kamenu. To je ono što želim postići u arhitekturi, zaključuje Ivan Juretić.