Teška i ružna 2020. godina posljednji nam je dan zadala još jedan udarac. Dana 31. prosinca 2020. godine izgubili smo velikog člana našeg obitelji Crvenog križa, našu dragu i svima poznatu i cijenjenu gospođu Etelku Licul.

Cijeli svoj život posvetila je Crvenom križu i do zadnjega daha živjela za njega. U Crvenom križu zaposlila se kao mlada djevojka, daleke 1949. godine i cijeli svoj radni vijek posvetila našoj organizaciji, s osobitom pažnjom prema svim aktivistima i volonterima, sve s ciljem da se pomogne što većem broju građana, da pomoć stigne svima kojima je potrebna. U mirovinu odlazi s poslova tajnice Gradskog društva i odmah nastavlja s radom na okupljanju članstva, aktivnostima na terenu. U razdoblju od 1989. do 1992. godine predsjednica je Društva, a potom ostaje članom Odbora, ali uvijek aktivna i na terenu i svojem mjesnom odboru. Predstavnica je našega Društva u Skupštini Hrvatskog Crvenog križa kao i u, tada, Predsjedništvu HCK.

Njezin izniman rad prepoznat je i izvan našeg grada te je 1992. godine imenovana počasnim članom HCK-a.

Svojom iznimnom energijom, željom za novim, boljim i uspješnijim, sudionica je i pokretač mnogih, danas uobičajenih, aktivnosti naše organizacije. Aktivno je, od 1953. godine, sudjelovala u počecima provođenja, okupljanja i pozivanja darivatelja krvi, velikim akcijama prijevoza, smještaja i prikupljanja pomoći prilikom potresa u Skopju, Banja Luci i Makarskoj.

Kada je 1960. godine osnovana Terenska jedinica CK-a postala je pokretač i mentor okupljenim srednjoškolcima. Odgojila je generacije mladih i oplemenila njihov život idejama i načelima Crvenog križa. Mnoge godine posvetila je upravo radu s mladima, znajući da jedino na taj način plemenite ideje Crvenog križa i humanost među ljudima mogu opstati. U pristupu mladima osobito je do izražaja došla njezina energija, upornost, briga i pažnja, sve s ciljem da stvorimo zdravu humanu sredinu koja će prepoznati i biti sposobna pomoći onima koji brigu i pomoć trebaju.

U Rijeci su započele aktivnosti koje su nakon toga prihvaćene u ostalim sredinama. Uvijek s novim, suvremenim idejama, 1978. godine prvi put u Dvorani mladosti organizirala je svečani prijem učenika prvih razreda osnovnih škola u organizaciju pomlatka Crvenog križa. Uvijek se borila da Crveni križ ima dovoljno sredstava i imovine za svoj rad. Svojom upornošću uspjela je da se pod okrilje Gradske organizacije vrati Dom Crvenog križa na Pećinama. Aktivno sudjeluje u osnivanju Hallo pomoći, osnivanju dobrosusjedske pomoći, radu Službe traženja, Komisije za priznanja i odlikovanja. Pokrenula je niz zdravstveno prosvjetnih akcija na terenu, akcija pomoći ljudima u nevolji, okupljanje aktivista i sudjelovanje u svim aktivnostima koje proističu iz djelokruga rada Crvenog križa.

Tijekom Domovinskog rata sudjeluje u dočeku, prihvatu prognanih i izbjeglih osoba i njihovom smještaju u Dom Crvenog križa Rijeka. Osim značaja rada s mladima, uvijek je naglašavala i inzistirala na radu, pažnji i brizi za aktiviste i volontere na terenu, čiji dobrovoljan rad treba poticati i cijeniti kako bi naša organizacija mogla uspješno djelovati. Ne postoje aktivisti mjesnih odbora koje tijekom svog rada nije poznavala, obilazila i savjetovala. Tako je osnovala prvi Aktiv darivatelja krvi pri mjesnim odborima na području Grada Rijeke u svom Mjesnom odboru Sveti Nikola–Turnić, bila inicijator organiziranja sportsko-društvenih aktivnosti Kluba aktivista.

Svoje posljednje veliko priznanje dobila je koncem prosinca 2018. godine kada joj je, na Skupštini Hrvatskog Crvenog križa u Zagrebu,u povodu 140. obljetnice postojanja i djelovanja Crvenog križa na tlu Republike Hrvatske, kao zahvala za njezin rad i širenje humanosti i razvoj Hrvatskog Crvenog križa, uručena jubilarna zahvalnica i plaketa.

Naša teta Etelka, kako smo je od milja zvali, odgojila je generacije članova Crvenog križa, onih koji su nastavili raditi profesionalno ili kao volonteri. Svojom ljubavlju, pažnjom i brigom, usadila je u nas, građane njene Rijeke i voljenog primorskog kraja, humanost, dobrotu, ljubav i brigu prema bližnjima

»Kada nam odlazi netko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli što znamo da nikada više nećemo biti zajedno, što nećemo moći da ga vidimo i da nam se javi.«

Draga naša teta Etelka, hvala Vam za svu dobrotu, za sva dobra djela, za veliko srce plemenitog čovjeka. Zajednički dani koje smo proveli, bit će nam zauvijek u mislima, kao što su sada u mislima s Vašom obitelji kojoj upućujemo iskrene riječi sućuti.

Gradsko društvo Crvenog križa Rijeka