Nije važno kolika ti je mirovina, nego koliko dugo ćeš je primati. Koliko smo samo puta posljednjih mjeseci čuli tu rečenicu od našeg kolege i prijatelja Damira Fišekovića, grafičkog urednika koji se nakon više od 35 godina rada u Novom listu pripremao za život u trećoj dobi.

Na neki način i mi zajedno s njim, jer znali smo da njegov odlazak u više nego zasluženu mirovinu, sad za koji mjesec, neće značiti i prestanak druženja, čavrljanja uz piće poslije posla, pretresanja poslovne i privatne svakodnevice… Jednom novolistovac – uvijek novolistovac.

Sudbina je odredila drugačije. Naš Fiš, kako smo ga zvali svi koji smo s njim dijelili novolistovske dane, nije nažalost dočekao mirovinu kojoj se tako veselio. Poginuo je u utorak, 23. veljače 2021. godine, u teškoj prometnoj nesreći koja se oko 10.15 sati dogodila na nadvožnjaku Turopolje, između mjesta Vukovina i Buševec, nedaleko od Velike Gorice. Tko je mogao i pomisliti da će vijest o stravičnoj prometnoj nesreći s jednom smrtno stradalom osobom, koja se već tijekom dana mogla pročitati na portalima, u večernjim satima za sve nas poprimiti šokantne razmjere, od onog časa kad je policija pozvonila na vrata Fišove obitelji i prenijela joj tužnu vijest. Uzalud su bila pitanja kako, zašto, ma je li to stvarno istina…

A istina je bila i više nego gruba. U Fišov se auto, dok se vraćao iz rodnog Siska u Rijeku, zabio kamion. Prešao je u njegov trak i gurao ga dvadesetak metara. Čovjek koji je vozio iza Fiša i sve to gledao rekao je da ga je čak mislio i preteći koliko je vozio »po propisu«. A mi koji smo ga poznavali, točno možemo zamisliti taj način vožnje. Fiš nikad nije dodao gasa, uvijek je volio voziti sporije, znao je reći, ako voziš brzo, ne vidiš ništa okolo. Godinama nije ni vozio. Tek sad pred mirovinu ponovo je kupio auto da bi mogao skočiti do Siska i Petrinje, do njegovih Mošćenica, baš negdje na pola puta između ta dva grada, gdje ga je čekala obiteljska kuća, nasljeđe njegovih roditelja. Imao je puno planova, a sve se moglo svesti na dvije riječi – miran život. Onda se dogodio potres, ali ni to ga nije pokolebalo. Kuća je dobila žutu naljepnicu, ali ajde, popravit će se, obnoviti… Posljednji put obišao ju je ovog ponedjeljka. U utorak ujutro krenuo je prema Rijeci, ispostavilo se na put bez povratka.

Damir Fišeković rođen je 29. svibnja 1961. godine u Sisku, gdje je završio osnovnu školu. Srednju grafičku školu završio je u Zagrebu nakon čega se vraća u rodni kraj i nekoliko godina radi u tamošnjoj tiskari. U mladosti je igrao hokej na ledu za Hokejski klub Ina iz Siska koji se tada natjecao u B skupini Savezne hokejske lige i Hrvatsko-slovenskoj ligi. Potom se seli u Rijeku, gdje se kasnije i oženio i u braku sa suprugom Irenom dobio sina Domagoja i kćer Patriciju. U Novom listu se zaposlio 4. srpnja 1985. godine kao ručni slagar u Radnoj jedinici Grafička djelatnost. Posljednje radno mjesto bilo mu je grafički urednik u Redakciji. Bio je hrvatski branitelj, u Domovinskom ratu proveo je tri i pol godine kao pripadnik 128. brigade Hrvatske vojske.

U 35 i pol godina novolistovskog radnog staža prošao je sve faze tehnološkog osuvremenjivanja procesa proizvodnje novina, od olova do računala. U kadrovskoj evidenciji naše kuće tako stoji da je 27. ožujka 1996. prešao na radno mjesto elektromontažera, a 1. listopada 1997. na mjesto operatera na redakcijskom sistemu. Tih je godina Novi list u potpunosti prešao na kompjutorsku grafičku pripremu i od tada je Fiš zapravo bio dio Tehničke redakcije pa samim tim i Redakcije, svakodnevno sudjelujući u grafičkom oblikovanju novina i surađujući s brojnim urednicima i novinarima.

Iza njega su tisuće i tisuće prelomljenih stranica, deseci tisuća radnih sati, dana i noći, provedenih i probdjevenih u Novom listu. Živio je s ovom kućom, kao i mnogi koji su prerano otišli. Nikad mu nije bilo problem ostati dok god je trebalo, samo da se posao napravi, bile to Olimpijske igre 1988. godine u Seulu, kad se ostajalo do samog jutra, ili pak doček nogometaša »Rijeke« u dva sata ujutro na Korzu, nakon osvojenog prvenstva Hrvatske 2017. godine. O izbornim noćima, izvanrednim događajima koje danas zovemo »Breaking News«, stranicama koje smo »mutirali«, izdanjima koja smo »tramakali« da i ne govorimo… Fišu ništa nije bilo teško. Onom svojom mirnoćom i usporenošću znao je smiriti situaciju kad bi već mnogi, pritisnuti rokovima, bili na rubu živaca. »Ajde, nemoj bit nervozan, sve ćemo stići«, znao je reći.

Zato su ljudi i voljeli raditi s njim.

Dobri čovjek Fiš.