RIJEKA Riječanin Šime Zvonko Lončarić proslavio je jučer na Pećinama, u krugu svoje obitelji, 101. rođendan. Rođen je 18. ožujka 1915. godine na otoku Pagu, u mjestu Metajna. Kao agronom je službovao u Crikvenici, gdje se upoznao sa suprugom Marijom s kojom se vjenčao 1941. godine.

Prije kapitulacije Italije otišao je u rat, gdje je u sastavu 43. primorsko-goranske divizije bio u intendantskim jedinicama, a iz JNA je izašao nakon demobilizacije 1949. godine, s činom kapetana. Također, bio je i sudionikom Matić poljane. Nakon rata radio je sa svekrom kao urar u Rijeci, a on i njegova supruga Marija, koja je bila prvi VKV ženski urar u bivšoj državi, stekli su VKV daleke 1956. godine. Sve do umirovljenja Zvonko Lončarić vodio je urarsku radnju na Fiumari, u zgradi gdje se danas nalazi poslovnica Erste banke. Više od 35 godina održavao je gradski sat na Korzu, koji se onda navijao ručno, svaka 24 sata.

– Svaki dan penjao sam se na toranj kako bih navio sat, jer se on morao navijati svaka 24 sata. Ako bih zakasnio, što je bila rijetkost, sat bi stao, a onda su mi građani dolazili u radnju da me podsjete. Nakon Drugog svjetskog rata taj je sat našom zaslugom restauriran i dan danas na radost građana našeg grada točan i u funkciji, kaže Lončarić, koji zanimljivu priču ima i o satu na Sušaku, koji je također održavao, a koji u svom izvornom obliku nije imao kazaljke i brojčanik na obje strane.

Dva brojčanika

–  U to vrijeme Rijeku i Sušak dijelila je granica, odnosno most. Na sušačkom tornju postojao je sat, ali samo sa strane prema Sušaku, jer Talijanima nije trebao taj naš brojčanik. Nakon rata napravljen je, naknadno, drugi brojčanik, pa su zato danas ta dva brojčanika nesrazmjerna, odnosno nisu u istoj visini, jedan je niže, a drugi više postavljen, priča Lončarić, koji, unatoč godinama još uvijek rado i točno prepričava događaje iz svoje mladosti. Bio je jedan od vozača s najdužim vozačkim stažom, od 1952. godine donedavno, kada mu je istekla vozačka dozvola, i među najstarijim aktivnim vozačima u regiji. Volio je putovanja, pa je autom prošao veliki dio Europe. Hobi mu je bio ribolov, a posebno lov na lignje. Danas još uvijek redovito čita Novi list, još uvijek bez naočala, iako se posljednje vrijeme žali »da ga oči napuštaju«.

– Malo slabije vidim, kažu mi da imam glaukom, o tome se danas stalno govori, to je valjda danas popularno. Slabije se krećem, sa štapom, uglavnom po stanu, iako uz pomoć obitelji mogu i prošetati. Još uvijek rado pogledam televiziju, iako mi je lakše kada su neke vedrije i svjetlije boje. Najviše gledam vijesti. Pretplatnik sam Novog lista već desetljećima i vjerojatno po godinama najstariji pretplatnik. Pretplatnik sam zajedno sa susjedom, po pola. Kada sam ja bio bolje pokretan, uzimao bih prvi novine iz sandučića, i njoj objesio na vrata, a sada ona prva uzima novine i stavlja ih meni ispred vrata, kaže Lončarić, čija je obitelj donedavno na tavanu imala Novi list arhiviran po godinama, od čega su pojedine godine zaista vrijedne vremeplova, a među njima i prilog »15 dana«, koji je Novi list izdavao prije šezdesetak godina, a koji se tematski tada bavio kulturnim događanjima, uglavnom kazališnim.

Ni pio, ni pušio

Danas gospodin Lončarić živi u stanu na Pećinama. Na pitanje koji je recept za dugovječnost, kaže da ga ni on nema, da je to tako, u genima.

– Možda u tome što nisam ni pio ni pušio. Ustvari, dva puta sam se dobro napio i to mi se zamjerilo pa mi nije palo na pamet ponovno piti. Uvijek sam umjereno živio, bilo je i tužnih i sretnih trenutaka. Dok sam bio sigurniji na nogama, svakodnevno sam išao na tržnicu i kupovao namirnice od kojih bi si sam priprema jelo. Danas mi hranu ipak donose, kaže Lončarić.

Među uzvanicima jučerašnjeg slavlja bio je i njegov unuk Tomislav, koji nije krio ponos i zadovoljstvo što ima vremešnog nonića s kojim još uvijek može popričati o sportu, omiljenoj muškoj temi.

Rođendan svoga brata nije propustila ni njegova sestra Marija Mikuličić, koja je došla na proslavu iako ima 93 godine. Dopratili su je kćer Meri i unuk Dejan Jakovljević. S bratom je »kovala plan« kako da zajednički dođu do 200 godina, jer im nedostaje još šest godina zajedno, pa su zaključili da im je dosta svakom po tri godine. I gospođa Marija »dobra je za svoje godine«, a kako kaže, muči je jedino sluh, jer slabije čuje. Veselu obitelj naša novinarska ekipa ostavila je za slavljeničkim stolom, uz njihov poziv da dođemo i sljedeće godine, na 102. rođendan barba Šimeta.

Dugovječna braća i sestre

U dugovječnosti braće i sestara Lončarić sigurno je pogodovala genetika, pa je tako brat Miljenko Luka umro točno na svoj stoti rođendan, 4. travnja 2012. godine, brat Jerolim doživio je 94 godine, sestra Tonica umrla je u 95. godini, dok sestra Marija, još uvijek živuća, danas ima 93 godine. Slavljenik je udovac od 1994. godine, kada mu je umrla supruga Marija, a ima sina Stjepana-Pištu, snahu Bosiljku i unuka Tomislava te spomenutu sestru Mariju. U drvu života koje obitelj prati od samog početka 19. stoljeća, početak pisanog traga loze ukazuje da Lončarići vuku porijeklo iz Selca, kraj Crikvenice.