Način života

Franjevačka mladež Trsat obilježila 25 godina rada

Mirjana Grce

Framaši, i nekadašnji i sadašnji, zrače optimizmom, druže se i prijateljuju, uče i rade, otvoreni su i bez predrasuda, puni su ideja, ideala i dobrih djela. Najvažnija poveznica im je franjevačka karizma i s njom povezana karitativna dimenzija



RIJEKA – Za mene je Frama bila i ostala način života, opisala je u povodu 25. obljetnice trsatske Frame Franciska Štokić, članica Franjevačkog svjetovnog reda, a nekadašnja framašica iz prve generacije trsatske Frame – Franjevačke mladeži, ili četvrte skupine franjevačkoga pokreta nastale potkraj prošloga stoljeća.


U našoj zemlji se Frama, u svom specifičnom obliku, počela razvijati prije gotovo trideset godina i to na inicijativu skupine mladih zagrebačkih franjevaca. U Rijeci Frama djeluje uz trsatski Franjevački samostan i Trsatsko svetište, također i uz riječke kapucine na Žabici te na Krnjevu. Frama je zaista izbor i stil života mladih zaljubljenika u sv. Franju Asiškog, i tu prepoznatljivu i formativnu skupinu je samo na Trsatu u četvrt stoljeća, iz generacije u generaciju, činilo i prolazilo stotine mladih. Danas su framaši oni mladi ljudi koje se nedjeljom može susresti na humanitarnom štandu, često i s njihovim kreativnim radovima, pred trsatskom bazilikom ili čuti kako u crkvi Majke Božje Trsatske animiraju neku od misa.


Pomoć potrebitima


Marko Mirosav, sadašnji predsjednik Frame Trsat kaže da se framaši redovito okupljaju petkom navečer u Auli pape Ivana Pavla II. i da na te susrete mogu doći svi stariji od 15 i mlađi od 30 godina.




– Najbitnija aktivnost Frame Trsat je karitativna djelatnost koja podrazumijeva skupljanje sredstava svake zadnje nedjelje u mjesecu pred Trsatskim svetištem i podjela tih novčanih sredstava, u obliku poklon bonova trgovina hranom, potrebitim obiteljima kako bi mogle živjeti dostojanstvenije. Frama mnogo traži, ali mnogo i daje, Frama nije obična zajednica već je bratstvo, na neki način pokušava ostvariti odnose slične obiteljskima, kao braća i sestre u Kristu. Samim time Frama traži odgovornost i prisutnost njezinih članova što baš i nije »in« za današnje vrijeme, a što se i vidi po broju članova, oko dvadesetak. Ipak, manji broj članova daje mogućnost da susreti budu kvalitetniji te da se na taj način formiraju mladi za budući život, što i jest glavna zadaća Frame, poručuje predsjednik Frame.


Svoju 25. obljetnicu je trsatska Frama proslavila misom koju je u Trsatskom svetištu predvodio njezin sadašnji duhovni asistent fra Tomislav Faletar. Okupili su se i sadašnji i nekadašnji članovi, a susret su nastavili razgovorom o pitanju: »Kako Frama djeluje u meni iako nisam više u Frami?«


– Godine 1993. u svetištu Majke Božje Trsatske, u sobici koja je sada dio suvenirnice, fra Berislav Đurić i četvoro mladih sastali su se na molitvu i razgovor o sv. Franji. Tu je začetak Frame Trsat, ostalo je povijest. Meni je Frama, oduvijek bila baza, sigurnost i ljubav. Sve ono najbolje je isplivalo iz mene, a potonulo loše. Brusila sam se godinama, svi smo. Svako vrijeme je donosilo svoje, duhovnici, framaši… Puno je tu milosti dobiveno, brakova, prijateljstava, kumstava. Frama nije sportska aktivnost ili rekreacija, za mene je Frama bila i ostala način života, sažela je Franciska Štokić o Frami u svome životu.


Iskustvo zajedništva


I Filip Polegubić, donedavno član Frame, a danas član Franjevačkog svjetovnog reda kaže da je razdoblje života u Frami za njega neprocjenjiv dar koji je primio ulaskom u tu zajednicu s 14 godina.


– Framu sam poznavao i mnogo prije, još dok sam framaše kao dijete promatrao kako animiraju nedjeljnu misu u 11.30 kod fra Emanuela Hoška. Od tada je počela moja priča koja je trajala 11 godina, a traje i danas, samo na drugačiji način. Frama me je prije svega upoznala sa sv. Franjom i s »drugim«… Pokazala mi je kako je drugi onaj kome treba pristupiti, kojemu treba pomoći, s kojim se treba sprijateljiti. Frama je meni odgojno toliko toga dala, i smatram kako svaka mlada osoba barem na dva tjedna treba doživjeti to iskustvo – to iskustvo zajedništva i Boga, kaže Filip Polegubić.


Franjevci koji su tijekom svih tih 25 godina pratili framaše mogu biti zadovoljni. Ti mladi, i nekadašnji i sadašnji framaši, zrače optimizmom, druže se i prijateljuju, uče i rade, otvoreni su i bez predrasuda, puni su ideja, ideala i dobrih djela. Najvažnija poveznica im je franjevačka karizma i s njom povezana karitativna dimenzija, štoviše moglo bi se prisjetiti da su upravo nekadašnji framaši svojim ručkovima za siromašne sugrađane, o Božiću i Uskrsu, uhodavali put prema Prihvatilištu za beskućnike »Ruže sv. Franje«. Prije više od desetljeća pokrenuo ga je i vodi trsatski Franjevački svjetovni red čiji su mnogi članovi nekada bili framaši.