Drugi put u relativno kratkom vremenu, na stranicama ovog priloga gostuje Klaudio Martinolić, Lošinjanin s riječkom adresom, koji je nedavno predstavio djelo u dva sveska »Fragmenti iz povijesti Lošinja«, na kojemu je godinama radio i koje predstavlja dosad neviđeno detaljnu kronologiju Lošinja zaključno s 1950. godinom, čime je otvorio vrata mogućem nastavku, ali i postavio svojevrsnu distancu prema novijoj povijesti i njenim recentnim akterima. Martinolića, iako nije povjesničar po struci, krasi, kako sam kaže, duboki interes za povijest otoka.

Nedavno je, u organizaciji Kluba pomoraca Lošinja, a u programu festivala »Lošinjskim jedrima oko svijeta – Losinava« Turističke zajednice Grada Malog Lošinja, Martinolić održao predavanje o austrijskom nadvojvodi Karlu Stephanu (Židlochovice, Češka, 1860. – Žywiec, Poljska, 1933.), rođaku cara Franza Josefa (Franje Josipa) te jednom od najpoznatijih (povremenih) stanovnika Lošinja u posljednjim godinama Austro-Ugarske monarhije, kojoj je pripadalo i cresko-lošinjsko otočje. Predavanje je održano na terasi vile Elisabeth, glavne zgrade današnjeg Lječilišta Veli Lošinj, a izvorno kuće za odmor samog nadvojvode iz obitelji Habsburg. U dva sata predavanja, posjetitelji su imali priliku saznati mnogo toga o ovoj povijesnoj osobi i Lošinju na ulazu u XX. stoljeće, a za one koji nisu prisustvovali, kroz razgovor smo »sačuvali« nekoliko zanimljivosti…

Što vas je privuklo temeljitom istraživanju života Karla Stefana?

– Nadvojvoda Karl Stephan je značajna figura unutar užega kruga vladajuće obitelji. Važnost njegove dugogodišnje prisutnosti na Lošinju nemoguće je shvatiti ako se ne razumije potencijalnu dobrobit za sredinu koju on može donijeti. To se može ispravno predočiti samo ako se detaljno, koliko je to moguće, istraži cijela njegova biografija. Time se neće samo sagledati širi krug poznanstava, veza i njihova isprepletenost koja će rezultirati pokretanjem otoka prema novoj gospodarskoj grani, već i dati konkretne rezultate potvrdom boravaka važnih osoba na otoku. Nije pretjerano reći kako se uz izuzetnu klimu, njenu znanstvenu obradu i prezentaciju, također može i nadvojvodi pripisati zasluga za razvitak turizma na Lošinju.

Zainteresiranost za more i pomorstvo

Kako je tekla njegova pomorska karijera i što je od njegove privatne flote izravno vezano za Lošinj?

– Treba odmah istaknuti da je nadvojvoda Karl Stephan imao neuobičajen početak vojne karijere. Godine 1876., dakle sa šesnaest godina, postaje poručnik I. pješačke pukovnije kopnene vojske. Međutim, vrlo netipično, godinu ranije izvanredno upisuje Vojnu pomorsku akademiju (Marine Akademie) u Rijeci, u zgradi današnjeg KBC-a, ali s redovnim obavezama. Prijemni ispit jedva polaže. Već tada pokazuje iznimnu zainteresiranost za more i pomorstvo. Akademiju završava redovno 1879. godine i stječe pomorski čin zastavnika. Iste godine kadeturu odrađuje na korveti »Saida« i plovi južnim morima; odlazi u Indiju, Južnu Afriku, Brazil, SAD. Godine 1880. služi na kazamatskom brodu »Custoza«, sljedeće je godine na brodu »Proserpina« i to već u činu poručnika bojnog broda. Treba reći da ga pretpostavljeni hvale zbog angažmana, predanosti i stručnosti. Nadvojvoda tada ima svega 21 godinu, što bez dvojbe otvara pitanje koliko je to bila preslika njegovih sposobnosti, a koliko stvar obiteljskog porijekla. Na korveti »Saida« ponovo je bio 1882. godine, ali paralelno se temeljito usavršava za brodsko topništvo i tada novo, odnosno moderno oružje – torpedo. Godine 1884. dobiva prvo zapovjedništvo jednog ratnog broda, topovnjače »Kerka«, no već 1885. godine prelazi u službu na kopnu, u zapovjedništvo ratne luke Pula i dodatno se usavršava. Od 1886. godine član je predsjedništva Mornaričkog tehničkog odbora, 1887. godine je unaprijeđen u čin kapetana fregate i zapovjednik je lake krstarice »Panter«, 1888. godine je zapovjednik topovnjače »Hum«, a kasnije iste godine lake krstarice »Tiger« te zapovjednik torpedne flotile. Postoji i anegdota; 1. ožujka nalazio se s topovnjačom u malološinjskoj luci, kada je noću izbio požar u obiteljskoj kući u današnjoj Zagrebačkoj ulici. Naredio je hitno prebacivanje protupožarne opreme s broda na kopno i požar je ugašen. Mali Lošinj dobit će organiziranu vatrogasnu postrojbu točno dvadeset godina kasnije. Treba znati da se današnja Zagrebačka ulica tada zvala upravo Ulica nadvojvode Karla Stefana, odnosno u originalu Via Arciduca Carlo Stefano.

Godine 1890. bio je kapetan bojnog broda i zapovjednik teške krstarice »Franz Joseph I«, 1892. godine zapovjednik oklopnjače »Don Juan D’Austria«, a 1893. godine unaprijeđen je u čin kontraadmirala, i to u 33. godini, što je u redovnim napredovanjima bilo rezervirano za vrlo sposobne mlađe pedesetogodišnjake. Godine 1894. zapovjednik je 2. divizije krstarica, a već iste godine zapovjednik divizije bojnih brodova, što se smatra najvišim rangom operativnog zapovijedanja. U obitelji Habsburg nema primjera tako mladog visokorangiranog pomorskog časnika koji ima operativnu ulogu. Dinastija ga je smatrala dostojnim nasljednikom Ferdinanda Maksimilijana, carevog brata i budućeg meksičkog cara, koji je još mlađi postao zapovjednikom cijele austrijske ratne mornarice, ali to nije bila operativna, već strateška funkcija.

Privatna flota vezana za Lošinj

Godine 1895. Karl Stephan zastupa Monarhiju u svečanostima otvaranja strateškog kanala Kaiser Wilhelm, koji spaja Baltik i Sjeverno more, danas Kielski kanal. Bio je na čelu eskadre od tri krstarice, možemo reći najreprezentativnijih brodova austro-ugarske ratne mornarice toga vremena. Na otvaranju kanala, okupila se ondašnja svjetska mornarička i politička krema, a put je dobro iskorišten za uspostavu kako osobnih, tako i državničkih kontakata. Tu postoji anegdota o nasukavanju talijanskog broda i zatvaranju kanala. Iste godine nenadano napušta aktivnu službu. Razlog je preuzimanje dijela nasljedstva svoga strica, nadvojvode feldmaršala Albrechta Friedricha. Radilo se o velikim imanjima, dvorcu i poznatoj pivovari.

Ipak, 1901. godine ponovo se vraća u službu i to u činu viceadmirala. Od 1911. godine promaknut je u čin admirala, što odgovara rangu generala s četiri zvjezdice u kopnenoj vojsci. To znači da je službu obavljao u Admiralitetu na najvišim pozicijama, ali iz tih su vremena podaci oskudni.

Prvi svjetski rat provodi uglavnom u Puli, a 1916. godine je promaknut u čin velikog admirala (Grossadmiral), što odgovara činu feldmaršala, kao što sam već istakao, tri brata – tri feldmaršala. Međutim, nikad nije angažiran u operativnom smislu direktnog vođenja konkretne ratne operacije. Mladi car Karlo nakon pobune mornara u Boki kotorskoj imenuje ga posebnim povjerenikom za istragu, sa zadatkom predlaganja budućih mjera. Treba navesti da je upravo nadvojvoda imao ključnu ulogu u imenovanju kasnije poznatog admirala Horthyja za glavnog zapovjednika cijele flote.

Najveći dio njegove privatne flote vezan je za Lošinj. Od godine 1889. kada kupuje škuner »Christa« od 26,5 m sve njegove jahte imaju registriranu matičnu luku Veli Lošinj (Lussingrande), osim posljednje. Velebni »Ul« preuzet je kao novogradnja 1911. godine, s matičnom lukom Mali Lošinj (Lussinpiccolo).

Koje su priče o njegovom boravku na Lošinju? Koji su vam bili izvori – članovi obitelji, susjedi, sumještani?

– Anegdota vezanih za njegov boravak na Lošinju ima još uvijek relativno mnogo. Među starim stanovnicima Velog Lošinja sačuvane su uglavnom kao usmena predaja i zasigurno se ne mogu, kao i svaka anegdota, nekritički prenijeti kao potpuna istina. Poznavao sam mnogo starih ljudi koji su mi prepričavali te i druge dogodovštine iz starih vremena. Poseban je izvor bio i moj nono, koji je pretprošlostoljetni izdanak i bio je neobično talentirana osoba za interpretaciju otočkog humora i mentaliteta općenito. Pisani izvori su Elsa Bragato, Lino Carpentieri, Mariano Faraguna i novine Il Piccolo iz Trsta. Uz anegdote, svakako ide i prikaz nadvojvode kao osobe. On je bio svestrana, nemirna, nepredvidljiva, hirovita osoba. Također i sklon neslanim, nekonvencionalnim šalama, osoba koja izričito uživa u upitnom smislu za humor nadomak ponižavanju svojih potčinjenih, koristeći svoj društveni status. Osoba koja istovremeno sve to zna kompenzirati svojim nesebičnim, čak velikodušnim odnosom s okruženjem i kojemu nije strano opušteno razgovarati s najzadnjim ribarom ili težakom, kao i s bilo kojom najvišom okrunjenom glavom. Konkretne anegdote ne bih ovdje iznosio, jer će biti naširoko opisane u mom sljedećem radu.

Povijest humora Lošinja

Kako tumačite takvu fascinaciju razdobljem Austrije, u našim krajevima?

– Fascinacija Austro-Ugarskom, ili onim što ona predstavlja, jedan je fenomen. Država i društvo koje u složenosti svoje različitosti i nakon više od stoljeća predstavlja nedostižni standard uređenosti, učinkovitosti i pravne sigurnosti u daleko širim razmjerima od usko naših krajeva, svakako je primjer pozitivnog kolektivnog sjećanja. Po meni, bez nekakve sociološke studije, jedini odgovor leži u činjenici da sve što je došlo poslije Austro-Ugarske bilo degradacija, odnosno nazadovanje. Kada se ipak zna da je ta Monarhija bila prepuna mana i trzavica, a da je i kao takva ostala u neizbrisivom pozitivnom sjećanju, tek tada možemo samo naslućivati kolika je nazadovanja donijela budućnost.

Radite li na nekoj novoj temi iz povijesti, za predavanja i publikacije?

– Planira se jedno skoro predavanje o neostvarenim turističkim projektima Austro-Ugarske na otoku Lošinju. Glavna aktivnost je ipak rad na novom projektu koji će predstaviti anegdote i stare viceve koji su se na otoku prepričavali od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća. To će biti, na neki način, povijest humora Lošinja, a ta publikacija imat će integrirani trojezični otočni rječnik – talijanski otočni dijalekt, standardni talijanski i suvremeni hrvatski.