Gerbin, zapadni dio otoka Cresa, poznat je prije svega po Lubenicama, mističnom gradiću smještenom na vrhu litice koja se uzdiže gotovo 400 metara iznad jedne od najljepših plaža u Europi. Tu je i Valun koji se zbog svog položaja na moru razvio u turistički biser, a u unutrašnjosti Gerbina su još sela Podol, Zbićina i Pernat koja ukupno broje jedva desetak stanovnika.

Iako se u službenim dokumentima, od katastra do osobnih iskaznica, naziv naselja piše Zbičina, preostali autohtoni stanovnici tog područja kažu da je ispravno Zbićina. Valunjan Bernard Balon, dugogodišnji proučavatelj kulturno-povijesne baštine cresko-lošinjskog otočja, slaže se da je ispravan naziv nedvojbeno i jedino – Zbićina.

– To lingvističko pitanje analizirao je profesor Pero Šimunović koji je smatrao da je u korijenu riječi Zbičina »bit« (kao u Velebit), a glas »t« se umekšava jotacijom s »j« i daje »ć«, nikako »č«. Otočani odvajkada govore Zbićina i to s dugouzlaznim akcentom koji se zove čakavski akut. Nizozemac H. P. Houtzagers u svojoj disertaciji o orlečkom dijalektu također je zapisao Zbićina, tako navode i drugi autori i ne može biti drugačije, rezolutan je Balon koji podsjeća da su talijanske vlasti prije Drugog svjetskog rata naziv mjesta pisale Sbicina, pa je to poslijeratna »partizanska« administracija neispravno pretvorila u Zbičina.

Otpor prema pogrešnom pisanju naziva njihovog sela svojedobno su, u pravoj maloj gerilskoj akciji, pokazali mještani potajno ispravivši naziv na ploči na ulazu u grad, izbrisavši dio kvačice kako bi ostalo – Zbićina.

Priče s dalekih mora

Danas se stalne stanovnike Zbićine može nabrojiti na prste jedne ruke, a jedan među njima je i Jakov Damijanjević, 81-godišnjak koji je sredinom ožujka u požaru ostao bez krova nad glavom.

Foto W. Salković

– Bilo je pet sati ujutro, ja se probudim, a sva soba zadimljena i guši me. Oko frižidera je već bio veliki plamen. Otrčao sam po susjede Gorana i Zlatka i počeli smo gasiti vatru, a onda su došli i vatrogasci, pripovijeda barba Jakov kako je jedva izvukao živu glavu iz požara koji mu je gotovo u potpunosti uništio kuću, a znatno je oštećena i susjedna.

Tako je skromni starac ostao gotovo bez ičega, a život ga ni ranije nije baš mazio.

Rođen je u Zbićini, a završio je pet razreda šestoljetke, i to prvo u Zbićini, a zatim u Pernatu i Lubenicama, kako su se već zatvarale manje škole. Prvo je radio u tvornici ribljih konzervi »Plavica« u Cresu kao ribar, a kada je tvornica propala, prešao je u creski škver. Neko vrijeme je plovio na prugama za Italiju i Afriku, a o tom razdoblju u svom životu govori sa sjetom.

– Dobro mi je bilo na tim brodovima jer su na njima bili dobri ljudi, većinom Cresani, priča Damijanjević i poimenice se prisjeća mnogih s kojima je plovio, od kojih većina danas nije među živima.

Bez mirovine

Kad mu je umro brat, vratio se doma, preuzeo brigu o kući i poljoprivrednom dobru. Od tada dane provodi uvijek na isti način – obrađujući polje ili za ovcama kojih ima sve manje.

Foto W. Salković

– Ujutro se stanem na šest, popijem kafe, spravim malo kruha i što već imam u škatulu i gren va kampanju. Još imam nekoliko ovaca, ali od kada su ovdje pustili prasce, ubijaju mi janjce i pojedu krumpir. Ne ostane vam ništa, sinko moj, žali se na štetu koju i njegovoj skromnoj imovini, kao i mnogim drugim poljoprivrednicima na otoku, čine divlje svinje.

I u devetom desetljeću života zovu ga kad treba okopati vrt ili počistiti masline i na taj način zaraditi dnevnicu jer ne prima nikakvu mirovinu s obzirom na to da sveukupno ima tek nešto više od deset godina radnog staža. Nada se nacionalnoj naknadi za starije osobe koju je upravo donio Sabor.

I dalje svugdje ide pješke jer »ne bole ga noge, ništa ga ne boli«. Kaže da je potpuno zdrav i da nikad nije bio kod doktora, samo jednom na pregledu kad se prvi put zaposlio.

– Ne pijem nikakve tablete, to je otrov. Bolje je čašu vina popiti, smije se, a optimističan je i kad je u pitanju popravak njegove uništene kuće.

– Dobri su ljudi, pomogli su mi, ma samo da mi krov poprave, a ja ću naći jedan krevet, špaher i frižider i meni dosta, skromno kaže.

Foto W. Salković

Do sada su otočani pokazali da su velikog srca. Privremeni dom Damijanjeviću su osigurali u kamp-kućici koju su na brzinu pronašli i smjestili na zemljištu u blizini Zbićine koje je ustupio Neven Katić. Takvo je rješenje pronađeno jer je Jakov Damijanjević odbio smještaj u domu za starije, jer, kako sam kaže, želi ostati – slobodan čovjek!

– Bolje po šumi malo raditi, ovce pasti, biti tu gdje sam rođen nego ići u dom, smatra barba Jakov.

Pomogli dobri ljudi

– Centar za socijalni rad je odradio dobar posao, došli su po njega, pojeo je i popio što su mu donijeli, ali nije otišao s njima, pripovijeda Goran Šarić, susjed koji se, uz Zlatka Šalinu, posebno angažirao pomažući Damijanjeviću u obnovi.

Nakon što je pronađen privremeni smještaj te kad su relaksirane mjere protiv širenja koronavirusa, organizirane su dvije dobrovoljne radne akcije u koje su se uključili članovi creskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, radnici otočnog komunalnog društva, stalni i povremeni žitelji Zbićine i mnogi drugi. Raščistili su zgarište, a sada su na redu građevinari kako bi se kuća što prije dovela u useljivo stanje.

Dogovoreno je betoniranje prve etaže i postavljanje novog krova, a unutar kuće će se urediti mala kupaonica koju Damijanjević nikada nije imao, već je koristio zahod u dvorištu. Teško bi bilo nabrojiti sve tvrtke i pojedince koji su se uključili u akciju, a nema ni smisla jer je popis svakog dana sve duži, od Grada Cresa koji će sudjelovati u nabavci građevnog materijala i donirati dio namještaja, preko komunalnih i javnih tvrtki koje će osigurati potrebne priključke za vodu i struju. Lovačko društvo najavilo je organizaciju humanitarnog lova, a prihod će ići za obnovu kuće u Zbićini, pa barba Jakov zaista ne treba brinuti hoće li jesen dočekati pod čvrstim krovom.