DIGLI RUKE

Poznata lička sirana Runolist nakon tri desetljeća zatvorila vrata: ‘Država nas nijednom nije zaštitila…’

Dorotea Prpić

Traži se redovito plaćanje svih poreza i nameta i nikog ne zanima jesmo li mi naša potraživanja naplatili. Uz to, jako su porasli i ulazni troškovi proizvodnje, a brojnim trgovačkim lancima uopće nije uvjetovano da im dio asortimana mora biti hrvatskog porijekla – govori o dijelu svojih problema vlasnik sirane Runolist Vladimir Tomaić



SENJ – Poznata sirana Runolist u poslovnoj zoni Otočac, u vlasništvu obitelj Tomaić iz Krasna, ovih je dana zatvorila svoja vrata. Presudili su joj nebriga države za male proizvođače, nelojalna konkurencija jeftinijih uvoznih sireva, veliki parafiskalni nameti, loša politika državnih potpora, a u posljednje vrijeme i sve veći ulazni troškovi proizvodnje i koronakriza zadali su posljednji udarac.


Ipak tradicija u prozvodnji sira u obitelji Tomaić duga više od 50 godina se nastavlja, ali u skromnijim količinama u sirani u Krasnu, gdje je prije 30 godina Vladimir Tomaić sa svojom obitelji i počeo proizvoditi sir u vlastitoj sirani i nastavio obiteljsku tradiciju.


– Problem hrvatskog gospodarstva, pogotovo proizvodnje hrane postoji manje-više uvijek, ali od ulaska Hrvatske u Europsku uniju hrvatsko tržište je preplavljeno jeftinim proizvodima iz uvoza, često puta i upitne kakvoće, a cijena im je niska radi subvencije izvoza njihovih država koje time žele spriječiti hiperprodukciju na vlastitom tržištu, a takvu situaciju naši stručnjaci ne vide ili ne žele vidjeti. Svjedoci smo da se s polica trgovina dnevno povlače proizvodi zatrovani raznim konzervansima, pesticidima i drugim nedopuštenim tvarima.




Konačno EU najavljuje pooštrenje mjera, ali sve ovo vrijeme su nas proizvođače u Hrvatskoj inspekcije rigorozno kontrolirale i kažnjavale radi jednog krivog slova na deklaraciji proizvoda ili minimalnog odstupanja od navedene količine mliječne masti na proizvodu koja minimalno varira, ovisno o godišnjem dobu, starosti životinje i puno drugih faktora. Drugi problem je što su nas stručnjaci u Ministarstvu poljoprivrede silili na silna ulaganja jer navodno naši pogoni ne zadovoljavaju kriterije EU-a, ili bi nas u protivnom brisali iz registra. To je apsurd jer smo obišli pogone u susjednim zemljama EU-a i vidjeli da su naši pogoni u to vrijeme bili puno bolji, pogotovo od onih u Italiji, a u našim siranama su željeli napraviti laboratorije. Bili smo natjerani na investicije i to je bio naš odlazak u dužničko ropstvo jer su krediti i kamate koje su puno veće nego u EU-u opteretili našu proizvodnju.


Već je tada nekom u interesu bilo da oslabi domaću proizvodnju i da ne bude konkurentna na tržištu. Godine 2006. smo osnovali i udrugu Hrvatske male mljekare s 23 srednje i velike mljekare, bez OPG-ovaca, a danas ih je ostalo samo 10. Svoju proizvodnju zatvorilo je njih 13, a kod ulaska u EU su nam govorili o navodnom otvaranju velikog EU tržišta – kaže Vladimir Tomaić o razlozima zatvaranja sirane i dodaje da je kriza u njegovoj proizvodnji počela 2016. godine, a time i borba za opstanak, ali polako se počela gubiti vjera u smisao takvog rada.


Porasli troškovi


– U ovih trideset godina koliko sam u proizvodnji sira država nikad nije stala u zaštitu poduzetnika. Traži se redovito plaćanje PDV-a, poreza na dobit i drugih nameta, i nikog ne zanima jesmo li mi naša potraživanja naplatili u zakonskom roku ili ih nikada nismo naplatili, a to znači da poduzetnik nikakve pravne sigurnosti nema. Uz to, jako su porasli i ulazni troškovi proizvodnje i svaka nova isporuka ima novu cijenu i tek što se vrati jedan kredit mora se uzeti drugi da bi se proizvodnja nastavila.


Uz to, u Hrvatskoj je i velik broj trgovačkih lanaca koji uopće nisu uvjetovani da im dio asortimana mora biti hrvatskog porijekla. Danas ti lanci također uništavaju domaću proizvodnju, a i ako su vam proizvodi na njihovim policama ugovorenu cijenu možete korigirati tek nakon dva mjeseca od najave nove cijene pa u međuvremenu proizvodite gubitak. A za ući u te centre treba platiti certifikat i do 50 tisuća kuna, što je malim proizvođačima puno. Uz to, ti lanci imaju svoje standarde za proizvod neovisno o našim domaćim zakonima i time svime nam daju poruku da kod njih nemaš što tražiti.


A i ako uđeš ti lanci ne naručuju ugovorene količine jer iznalaze jeftinije strane proizvode, a naš Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi ne štiti sve proizvođače.
U poduzeništvu sam 30 godina i prošao sam sve moguće, seminare, edukacije i zaključio da smo u EU ušli nespremni jer su ljudi koji su pregovarali o našem ulasku mahom politički podobni bez potrebnog znanja i iskustva, a takvih političkih uhljeba ima i u državi i u županijama i lokalnoj samoupravi. Mi ih plaćamo, a oni sjeku grane na kojima sjede. Radi toga se ljudi iseljavaju, ne vide svoju budućnost kod nas, a imamo resurse da proizvodimo svu hranu koja nam treba. Nažalost, sve je naslonjeno na uvoz od kojeg neki imaju interesa – kaže Tomaić.


S proizvodnjom danas nadaleko poznatih sireva koji su dobili na desetke priznanja i nagrada za kvalitetu u zemlji i inozemstvu Tomaići su krenuli 1992. godine s 800 njemačkih maraka ušteđevine, sa skromnim iskustvom, ali radeći dan i noć stvorili su veliki rejting svojih proizvoda poznatih na tržištu. A danas su ponovo na početku. Prilagođavajući se današnjim okolnostima na koje ne mogu utjecati, proizvodnju su ponovo vratili u Krasno, gdje su i započeli, ali ne više s količinama koje su ranije proizvodili.



Pogled s gorčinom


– Vjerovali smo da će biti bolje, ali je ta nada kopnila, s obzirom na to da troškovi nisu mogli sebe opravdati. Svoju šansu smo vidjeli s inozemnim partnerom s kojim smo trebali krenuti u proizvodnju jedne robne marke sira za Austriju i Njemačku, ali, nažalost, nisu poštovali što smo dogovorili i ugovor je raskinut, a i korona je učinila svoje jer nema svadbi, proslava… što se odrazilo na plasman proizvoda. Zatim se ukazala prilika i prodali smo zgradu u Otočcu u kojoj je sada prodaja poljoprivrednih potrepština, alata i strojeva.


Nažalost, danas s gorčinom gledamo na sav taj uloženi trud. I danas se vraćamo na početak da bismo osigurali prihod za obitelj. Više ne možemo razmišljati o nekakvoj ozbiljnoj proizvodnji, zapošljavanju, koperaciji, nego da zaradimo za život obitelji, da ostanemo na okupu i na svom ognjištu. A i moji kolege mljekari mi kažu da sam napravio najbolji potez jer je pitanje dana do kada će i oni izdržati, pogotovo kad se vidi koliko je ljudi posljednjih pet-šest godina zaposleno u ministarstvima, izmišljenim agencijama, a broj poljoprivrednih proizvođača stalno pada, od nekadašnjih 60 tisuća proizvođača do današnjih 5 tisuća. A i natječaji se namještaju i ciljano se zna tko sredstva treba dobiti. Javljao sam se na osam natječaja i nisam prošao, a jedan je primjerice bio zaštita domaćih životinja od divljih zvijeri. Kod nas i u Zagori medvjedi i vukovi napadaju stada, a svi električni pastiri s tog natječaja koji bi trebali zaštititi stada od napada zvijeri otišli su u Slavoniju, a tamo nema ni medvjeda ni vuka. Ni jedan natječaj koji je raspisan nije prošao bez izmjena i prilagođavanja parametara onima koji će sredstva dobiti.


Imam i prijatelje koji su u turističke projekte uložili velika sredstva i već godinama čekaju dozvole, a maltretiraju ih iz javne uprave oni koji svoju moć dokazuju na krivi način. Strašno je da birokrati koče razvoj gospodarstva, njih bi trebalo plaćati prema rezultatima rada. I sami postupci izdavanja dozvola predugo traju, trebali bismo se ugledati na uređenije zemlje. Sve to demotivira poljoprivrednika koji želi pošteno živjeti od svog rada. A mene danas motivira nastavak proizvodnje u Krasnu isključivo zato što želim da mojim unucima ostane ono što sam 30 godina stvarao – zaključuje Vladimir Tomaić.


Kaže i da će, ako ga zdravlje posluži, napisati i knjigu o svom iskustvu u poduzetništvu, a materijala za knjigu ima napretek…