LIČ – Uz prekrasne boje i mirise jeseni ovo je godišnje doba na Ličko polje, najveće goransko polje, dovela i – konje! Oni koji žive u tom dijelu Gorskog kotara vrlo dobro znaju da je riječ o konjima pristiglim iz vinodolsko-crikveničkog zaleđa, konjima koji su već navikli s prvim danima jeseni “skočiti” do goranskog zelenila. I dok to na prvi pogled djeluje simpatično, u stvarnosti je, pogotovo za poljoprivrednike, itekako problematično. Upozorava na to i Željko Mihelić koji se godinama uspješno i kvalitetno bavi stočarstvom i poljoprivedom na ovom području. No, njegov, kao i posao drugih ljudi koji se bave spomenutim djelatnostima, otežan je i ugrožen baš zbog tih sada već redovnih “gostiju” Ličkog polja.

– Već desetak godina na Ličkom polju ponavlja se ista priča. S dolaskom jeseni pojavljuju se skupine konja koje slobodno ulaze na poljoprivredne površine, pasu i gaze livade koje su njihovi vlasnici mjesecima održavali. Godine prolaze, trajnog rješenja nema, a posljedice ponovno snose oni koji od te zemlje žive. Za prolaznika je to gotovo idiličan prizor. Za poljoprivrednika koji je cijelo proljeće i ljeto radio na tim livadama, ulagao u njih i pripremao stočnu hranu, ta slika ima sasvim drugo značenje. Jer iza svake uređene livade stoji nečiji rad. Netko je zemlju čistio, kosio, gnojio, obnavljao travu, kupovao gorivo i popravljao strojeve. Ulagao je novac, vrijeme i trud kako bi od te zemlje mogao živjeti. A onda dođe jesen i na njegovu zemlju uđu tuđe životinje. Bez pitanja, bez dogovora i bez njegova pristanka. Tko će zaštititi tog čovjeka? Poljoprivrednik ne traži ništa tuđe, ali ovako ispada da mu se ugrožava ono na čemu radi gotovo cijelu godinu! U Gorskom kotaru proizvoditi stočnu hranu nije jednostavno. Vegetacijska sezona kratka je, oborine obilne, a zime duge. Svaki hektar kvalitetne livade ima svoju vrijednost.

Nisu krivi konji

Za stočare te livade nisu samo zemljište upisano u katastar. One su temelj njihovih gospodarstava i egzistencije njihovih obitelji. Kad konji tijekom vlažne jeseni i zime slobodno prelaze preko travnjaka, pasu i gaze površine, mogu prouzročiti štetu koja će biti vidljiva tek u proljeće. A tad poljoprivrednik ponovno mora sjesti na traktor, kupiti sjeme, gorivo i gnojivo te popravljati ono što nije sam oštetio. Ne gubi samo novac. Gubi vrijeme, živce i povjerenje u sustav koji bi trebao štititi njegov rad i imovinu. Najviše pak boli što čovjek koji je uredno radio svoj posao na kraju mora snositi posljedice tuđe neodgovornosti. I to traje, nećete vjerovati, već punih deset godina. Zar je toliko teško riješiti problem? Konji nisu krivi. Oni ne poznaju vlasničke odnose, katastarske granice ni propise o držanju životinja. Ali njihovi vlasnici morali bi ih poznavati, a nadležne veterinarske, inspekcijske i druge službe morale bi osigurati provedbu propisa u okviru svojih ovlasti. Deset godina itekako je dovoljno vremena da se utvrdi tko je odgovoran za životinje, gdje se one smiju kretati i tko odgovara za štetu koju mogu prouzročiti.

U zemlji u kojoj poljoprivrednik mora voditi evidencije, poštovati rokove, dokazivati korištenje zemljišta i opravdavati gotovo svaki euro potpore, teško je razumjeti zašto se ovakav problem toliko dugo ponavlja. Kad poljoprivrednik pogriješi, sustav zna pronaći njegovu adresu. Kad poljoprivredniku treba zaštita, put do odgovornog odjednom postaje mnogo duži. I upravo tu prestaje priča o konjima, a počinje priča o nefunkcionalnosti sustava.

Upozorenje na sustav

Jer, tko štiti čovjeka koji proizvodi hranu? Godinama govorimo o važnosti domaće proizvodnje hrane, očuvanju ruralnog prostora i opstanku obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Ali koliko vrijede sve te poruke ako čovjek koji proizvodi hranu ne može biti siguran da će njegov rad i imovina biti zaštićeni? Poljoprivrednici ne očekuju da im država jamči lijepo vrijeme, dobru žetvu ili visoku otkupnu cijenu. Znaju da njihov posao podrazumijeva rizik. Ali s pravom očekuju da institucije osiguraju poštovanje pravila i zaštitu vlasništva. To nije privilegija. To je minimum koji svaki građanin ima pravo očekivati. Naravno, možda će netko reći da Hrvatska ima mnogo većih problema od skupina konja na jednom goranskom polju. Ima. Ali upravo se na ovakvim primjerima vidi koliko je sustav djelotvoran. Država se ne dokazuje samo velikim strategijama, milijardama eura i planovima razvoja. Dokazuje se i sposobnošću da zaštiti čovjeka koji svakoga jutra odlazi na svoju zemlju i pokušava poštenim radom osigurati život svojoj obitelji. Taj čovjek ne traži povlastice niti očekuje da netko drugi radi umjesto njega. Traži samo da njegov rad nešto vrijedi i da ga institucije ne ostave samog kada treba zaštititi ono što je stvorio. Zato problem konja na Ličkom polju nije samo lokalna zanimljivost. To je upozorenje na sustav u kojem se odgovornost prečesto izgubi između propisa, nadležnosti i institucija, dok posljedice ostaju poljoprivredniku. Nakon deset godina bilo bi vrijeme da netko konačno preuzme odgovornost. Jer najveći problem Ličkog polja nisu konji koji slobodno lutaju njegovim livadama. Najveći problem je odgovornost koja već deset godina luta od jedne institucije do druge, a nikako da pronađe svoga vlasnika. A račun za tu neodgovornost, kao i uvijek, stiže poljoprivredniku, gorko zaključuje Željko Mihelić.

Najskuplje – kad nitko nije odgovoran

Ne smijemo zaboraviti ni konje. Goranske zime znaju biti oštre, a životinjama su potrebni odgovarajuća skrb, hrana, voda i zaštita od nepovoljnih vremenskih uvjeta. Nitko ne traži da konji nestanu s Ličkog polja. Traži se samo da se zna tko je njihov vlasnik, tko za njih odgovara i na kojim površinama imaju pravo boraviti. Zar je to zaista previše očekivati? Najskuplje je kad nitko nije odgovoran, kaže Željko Mihelić