Prvi kibuc na području današnje Države Izrael osnovan je daleke 1910. Ljudi koji su ga osnovali željeli su živjeti na način da se stvori neki oblik komunističko-socijalističke zajednice u kojoj bi svi bili ravnopravni, u kojoj bi sve bilo zajedničko i sve se dijelilo prema potrebama. A svatko bi doprinosio koliko najbolje može. I tako je to funkcioniralo desetljećima, ali s dolaskom 21. stoljeća stvari su se jako promijenile.

Zajednica je sve

Prvi su kibuci bili organizirani na osnovu članstva. Samo je na taj način bilo moguće postati dio zajednice u kibucu. Sustav je bio da su zajednički bili svi prihodi i troškovi članova kibuca. Ljudi su živjeli kao obitelj. Na početku nije postojalo nikakvo računovodstvo niti su se članovima isplaćivale plaće. To je značilo da sve troškove života plaća zajednica, od obrazovanja do zdravstvene skrbi. Zajednica je gradila članovima kuće. Svi su bili jednaki i imali zajedničku odgovornost. Rad je bio smatran kao najveća vrijednost. Članovi su doprinosili zajednici koliko god je to bilo moguće. Sva je imovina pripadala zajednici, što je značilo da kuće nisu pripadale članovima kao privatna imovina. Ako je neki član odlučio napustiti kibuc, njegova je kuća ostajala zajednici. Radilo se o principu jednakosti između ljudi koji su bili članovi kibuca, sve je bilo što je više moguće transparentno kako bi se izbjegao bilo kakav oblik i najmanje korupcije. Izbjegavale su se i situacije da isti ljudi provedu previše vremena na nekim pozicijama unutar kibuca. Odluke su se donosile na temelju demokratskog odlučivanja, a život je bio zasnovan na vrijednostima zajednice. Važan je princip bio i to da su zemlju obrađivali samo članovi zajednice. Nitko od članova kibuca nije nikad angažirao radnike izvan kibuca koji bi radili za plaću jer to nije bilo u skladu s njihovim vrijednosnim sustavom, odnosno sa svjetonazorom. Iznajmiti nekoga izvana da radi za plaću smatralo se njegovim iskorištavanjem. To je bio razlog da su članovi kibuca desetljećima izbjegavali angažiranje vanjske radne snage koja bi kod njih radila za plaću. Smatralo se da ako želiš postati član zajednice u kibucu da si onda i sposoban i voljan obrađivati zemlju samostalno bez pomoći vanjskih unajmljenih radnika.

Što se tiče prehrane u kućama članova nije bilo posebne prostorije u kojoj bi bila smještena kuhinja. Postojala je u svakom kibucu zajednička blagovaonica. Organiziranje u kibucu imalo je jednu veliku prednost. Od osnivanja Izraela gotovo sva zemlja je vlasništvo države. To je značilo da pojedinac i njegova obitelj nisu mogli obrađivati više od četiri hektara zemlje. Međutim ako bi se sto takvih obitelji udružilo u jedan kibuc, on bi onda bio velik 400 hektara što nudi čitav niz prednosti kada je u pitanju obrađivanje zemlje; od zajedničkih nabavki oruđa i strojeva pa do zajedničkog obrađivanja zemlje.

Naravno, bilo je velikih razlika između pojedinih kibuca. Nije bilo svejedno gdje su oni bili osnivani; u blizini velikih gradova ili negdje u pustinji kao što je to bio slučaj s kibucima osnivanim u južnom dijelu Izraela. Oko 160 kibuca bilo je osnovano u razdoblju koje je prethodilo osnivanju Izraela 1948. godine. A nakon toga osnovano je njih još 80.

Razvoj tehnologije

– Kibuc Magal osnovan je nakon 1948. Nastao je 1953. Stoga se smatra kao relativno nov. Tijekom devedesetih puno članova kibuca shvatilo je da živjeti samo od poljoprivrede više neće biti moguće. Da više neće biti moguće imati dobar život samo od obrađivanja ta četiri hektara zemlje koje ti je država dodijelila. Stoga su kibuci počeli osnivati različite industrijske pogone. Ako pogledate danas u bilo koji kibuc u Izraelu, sigurno ćete naći ćete neki industrijski pogon koji zamjenjuje poljoprivredu kada je u pitanju glavni izvor prihoda. Osobno vjerujem da razlog zašto je Izrael tako razvijen kada je u pitanju poljoprivredna tehnologija, je baš u tome što su se zajednice u puno kibuca odlučile za ovu promjenu u načinu funkcioniranja. Svi su ti kibuci dotad kao praktički jedini izvor prihoda imali poljoprivrednu proizvodnju. Oni su nakon što su se odlučili za promjenu počeli osnivati i izgrađivati ono što im je trebalo da unaprijede samu poljoprivredu od koje su dotad gotovo isključivo živjeli. Napravili su industrijske pogone kao što su tvornice za poljoprivredne strojeve i drugu potrebnu tehnologiju. Postoji puno takvih primjera Mi nismo jedini. Osim naša tri kibuca koji su stvorili NETAFIM ima puno drugih kibuca koji su osmislili druge proizvode za poljoprivredu od čega je na kraju koristi imao i cijeli svijet, smatra Oded Israeli, zadužen za financije u kibucu Magal i njegovoj tvrtki Agritour. U Izraelu je čak 93 posto zemlje u državnom vlasništvu. Tako je to od njenog osnivanja kada je budući premijer David Ben Gurion u Tel Avivu proglasio nezavisnost. Dakle, samo je jako mali dio zemlje u privatnom vlasništvu, sedam posto. Vlada Izraela je 1948. odlučila da sva zemlja koja postoji u Izraelu će pripadati državi. A da samo ako netko zaista može dokazati nedvojbeno sa stvarnom dokumentacijom da neka zemlja pripada njemu, onda se ona može i službeno smatrati njegovom privatnom imovinom. Stoga čak i danas, nakon svih promjena koje su se zadnjih desetljeća dogodila u načinu funkcioniranja kibuca, zemlja na kojoj oni žive, djeluju, bave se poljoprivredom ili osnivaju tvornice i dalje pripada državi.

Oded Israeli je objasnio kako su prvi članovi kibuca došli u Magal 1953. godine.

– Ovo je mjesto tada bilo potpuno prazno. Napušteno. Nikakve zemljoradnje ovdje nije bilo, ničega. Počelo se s poljoprivredom kao i većina kibuca. Napravili smo čudesne stvari. Kibuci su međusobno dijelili znanje o tome kako kultivirati zemlju, podržavali su jedni druge. Izvozili su i uvozili zajedno. Zajedno su radili nabavu onoga što im je trebalo. I tako su unapređivati sve proizvode koje su proizvodili, bio to pamuk, avokado, puretina ili banane. Brzo je Izrael postao lider u poljoprivrednoj proizvodnji, naglašava Israeli.

Prodaja Meksikancima

Od 1959. glavni poljoprivredni proizvod kibuca je avokado. Postoje i farme za proizvodnju puretine, te tvornica za proizvodnju opreme za navodnjavanje tvrtke NETAFIM.

– NETAFIM je postao uspješan i danas u svijetu ima skoro 20 pogona. U Sjedinjenim Državama, Australiji, Južnoj Africi i u drugim zemljama. Ali sve je počelo u Izraelu u tri kibuca. Prvi je bio kibuc Hatzerim na jugu 1965. godine. On nam je ponudio da mu se pridružimo. Rekli su nam da bi željeli proširiti posao. I ta naša dva kibuca zajedno ponuditi su suradnju još jednom kibucu na sjeveru, koji nam se pridružio 1979. godine. Ova su tri kibuca tijekom sjedećih tridesetak godina radili zajedno. Međutim, 2004. godine odlučili smo napraviti neke promjene kada je u pitanju dotadašnja ideologija. U 2004. napravili smo privatizaciju. Nakon 50 godina što smo živjeli kao jedna obitelj, napravili smo neke promjene. Jedna je promjena bila da moramo početi isplaćivati plaće ljudima. Shvatili smo da se tako više ne može. To je bila prva stvar koju smo promijenili. Druga je bila da smo razumjeli da će vrijednost tvrtke biti jako velika u budućnosti. Nismo znali točno koliko, ali smo bili svjesni da će biti velika. Stoga smo odlučili da ćemo 75 posto vrijednosti tvrtke pretvoriti u dionice koje će onda pripadati nama, članovima. Bilo je to 2004. godine. A 25 posto će ostati zajednici. I zadnja stvar koju smo napravili bila je da smo odlučili registrirati kuće kao privatnu imovinu. Stoga smo platili puno novca državi da bismo to registrirali. Pet stotina kvadratnih metara oko svake kuće i dalje je ostalo državna imovina. Ali sama kuća se registrirala tada kao privatna imovina same obitelji. Te smo tri stvari napravili u 2004., objašnjava Israeli. Krajem 2018. meksički investicijski fond Mexichem kupio je 80 posto dionica NETAFIM-a za 1,5 milijardi dolara.

Zemlja i voda u vlasništvu države

– Zemlja na kojoj radimo je državna zemlja. To je državna imovina i ona na taj način stvara i prihode za državu i to treba naglasiti. Jer vrijednost zemlje u Izraelu je jako visoka. I država to koristi kao izvor svojih prihoda. Na taj si način stvara manevarski prostor da ako treba može ići i u smanjivanje nekih poreza. Ili državna sredstva uložiti u nešto drugo, naglašava Oded Israeli.

Važno je naglasiti da država ima potpunu kontrolu i nad vodom. To je uostalom i razumljivo jer je čak 60 posto teritorija Izraela pustinja. Pa je voda od strateške važnosti za postojanje države. Voda u Izraelu ne može biti izvor privatne zarade za bilo koga.

– Čak i ako imate svoju privatnu farmu i privatnu imovinu, voda ispod zemlje na kojoj živite ne pripada vama. Za vodu je odgovorna država. Za isporuku, za kvalitetu, za sve. Morate razumjeti da u Izraelu, ako bi se gledali samo ti prirodni uvjeti, mi onda ne bismo imali dovoljno vode ni za konzumaciju, a kamoli za tuširanje. Naravno, postoji niz načina kako uspješno rješavamo ove probleme, zaključuje Israeli.