Goranski vidici

Marinko Krmpotić: Pašarina za kokoši – hrvatski izum

Marinko Krmpotić

Ilustracija / Foto Matija Topolovec/PIXSELL

Ilustracija / Foto Matija Topolovec/PIXSELL

I da skratimo, tek nakon što je skoro tri godine nakon prvih traženja izmijenjen pravilnik, moglo se krenuti u posao. Kokice sad mogu »na pašu« i može se krenuti u prozvodnju jaja



U kako kompliciranom i smiješnom birokratskom sustavu živimo u Hrvatskoj već znaju i – kokoši! Ne vjerujete? Pitajte kokice iz »susjednog« teksta. Krajnje pojednostavljeno priča ide evo ovako… Pred više od tri godine Grad Vrbovsko odlučuje, u namjeri da nekako spasi uništenu proizvodnju jaja, kupiti prostor i nekretnine poduzeća koje se time bavilo, ali je završilo u stečaju. Kupnja je realizirana i kreće se u traženje potencijalnih ulagača. I to ide također vrlo brzo jer najuspješniji hrvatski proizvođač jaja vidi na toj lokaciji mogućnost pokretanja rada svojih novih pogona. Dogovor je brzo postignut i sve izgleda dobro. Bit će pokrenuta proizvodnja, otvorit će se nova radna mjesta, gradski proračun imat će koristi od zakonom propisanih naknada. Sve izgleda baš dobro. Ali…



E – u Hrvatskoj nikada ne smijete zanemariti ta tri čarobna slova. Jer to »ali« javlja se uvijek, budući da za bilo kakav posao morate imati procjene, ocjene, studije, analize, stručna mišljenja, dozvole… sve kako bi se izvuklo novac za ogroman birokratski aparat koji mora za svoj opstanak tražiti što više dadžbina. Pritom se mora biti što inventivniji, jer sve te silne dozvole, pečate, ovjere i ostale birokratske blagoslove treba ipak nekako opravdati. Pa ne možeš tek tako od ljudi tražiti novac. Mora se, je li, naći neki razlog. Inače bi to previše podsjećalo na čistu pljačku. Rukovodeći se time, naš se briljantni frankeštajnovski birokratski sustav zna proslaviti odlukama i traženjima koja zaista zaslužuju smijeh i bila bi krajnje komična da u osnovi nisu – tragična.



S kokicama u Vrbovskom baš je takav slučaj. Naime, ulagač nije mogao odmah krenuti u posao jer je morao zadovoljiti stroge odredbe vezane uz – pašarinu. Pašarina? Kakva pašarina, vjerojatno se pitate. Eeeeeeee, drugar moj (što bi rekli Đuro, Nele i ostali iz sarajevskih nadrealista) pa zar ne znaš da kokice – pasu! Ne? E, pa tko ti je kriv. Da, da. Kokice pasu i moraju imati prostor za pašarinu. I to je to. Točka. Ako nema pašarine, nema rada s kokicama. I sad, dobro, misli si ulagač. Ajde idem osigurati taj prostor za pašarinu. Pa krene tražiti što sve treba. A treba dozvola »Hrvatskih šuma« jer one su, je li, najbliže (!) kokicama i njihovoj potebi za »pašom«. Problem je samo u tome što u njihovim pravilnicima nema tog pojma jer se zna da stoka pase, a kokice kljucaju. Hm. Dakle trebala bi biti – kljucarina. A to je glupo. Bolje da ostane pašarina. Kokošima je ionako svejedno. Ali, budući da nema odredbe o pašarini kokica, mora se taj pojam uvesti, a to znači da postojeći pravilnici trebaju biti promijenjeni. E, a da bi se to napravilo treba, druže moj, vremena. I to negdje »cirka oko« dvije godine…





I da skratimo, tek nakon što je skoro tri godine nakon prvih traženja izmijenjen pravilnik, moglo se krenuti u posao. Kokice sad mogu »na pašu« i može se krenuti u prozvodnju jaja. I krenulo se. No, da li je zaista sve to bilo potrebno i da li zaista treba toliko komplicirati, odugovlačiti, zastajkivati? Jer, već više od dvije godine u peradarnicima na Senjskom mogli su raditi uposleni ljudi. Možda bi posao bio i proširen, možda bi broj uposlenih bio i veći… Ali ne, moralo se više od dvije godine čekati na izmjenu pravilnika za koju treba deset minuta. Ovakvim načinom »rada« oštećeni su svi – ulagači, lokalna samouprava, uposlenici… na dobitku su samo birokrati koji su opravdali svoja nikome potrebna radna mjesta. Ovog puta »pašarinom« za kokice. Sutra lajarinom, mrmorinom, bluntarinom, blesarinom… Nisu vam poznati ti pojmovi? Nije važno.