Ivica Pavić s Klinike za infektivne bolestiSlučaj Timothyja Raya Browna kojeg su od akutne leukmije i HIV infekcije uspjeli izliječiti njemački znanstvenici, posljednja dva dana izazvao je niz reakcija u svjetskoj javnosti. Slučaj je to u kojem se poklopio cijeli niz koincidencija – laičkim riječima, da pacijent nije zbog leukemije imao izbora no podvrgnuti se krajnje agresivnom tretmanu čišćenja krvi kemoterapijom i radijacijom, da je nađen donor koji nosi iznimno rijedak gen i istovremeno odgovara primatelju, te u konačnici da je transplantacija prošla uspješno.

No dok pojedini stručnjaci nagađaju da bi se takav tretman jednom u budućnosti mogao preporučiti hiv pozitivnim osobama s leukemijom, većina drugih dosta je oprezna u svojim ocjenama koliko cijela priča ima utjecaja na liječenje od HIV-a i AIDS-a. Među njima je i dr. sc. Ivica Pavić s Klinike za infektivne bolesti riječkog KBC-a koji je za naš list kratko prokomentirao slučaj, uz »rezervu« da nije imao prilike pročitati cijeli rad, već samo dostupan sažetak.

  – Dakle, negdje od sredine 90-tih godina poznato je da virus HIV-a ne koristi samo CD4 molekulu kao receptor na stanicama koje će zaraziti, nego da koristi kemokinske receptore, najčešće CCR5 ili CXCR4. Istraživanja su tada pokazala da se osoba koja nema kemokinski receptor, teoretski ne bi mogla zaraziti HIV-om, jer virus ne može ući u stanicu.

To je otkriveno jer se pokazalo da neki ljudi bez obzira što su bili u dugogodišnjem intimnom kontaktu s HIV pozitivnim osobama bez zaštite, nisu bili zaraženi, pa su se o njima krenule raditi studije. Oni naprosto nisu imali taj receptor, a otkrilo se i da je to mutacija koji bi trebali imati naslijeđenu od oba roditelja, dakle da uz mutaciju budu i homozigoti.

Nakon sredine devedesetih kad se to otkrilo, pokušavalo se razvijati lijekove koji bi kemijski »zatvorili« te receptore, no danas takav lijek koji bi uspio to sa baš svim stanicama u organizmu nije razvijen. Međutim, u ovom slučaju se očito iskoristila ta spoznaja o postojanju te Delta 32 mutacije gena u populaciji, pa su oni pronašli takvog donora matičnih stanica, a one su odgovarale primatelju, što je izuzetno rijetko.

Uz to, pacijent je zbog svoje bolesti bio podvrgnut praktički uništavanju svog imunološkog sustava, a kad se to dogodilo, od donorske stanice su nastale nove stanice koje zbog postojanja mutacije nisu mogle biti dalje zaražene HIV-om čak i da je u krvi ostala neka zaražena stanica, detaljno je pojasnio dr. Pavić.

  No što se tiče daljnje primjene ovog istraživanja, upozorio je on dalje, tu postoji cijeli niz problema.

  – Kao prvo, kad vi uništite imunološki sustav, pogotovo ako se radi o nekome tko nema leukemiju i ima što izgubiti, postajete osjetljivi na bilo koju i najbanalniju infekciju i moguće komplikacije su brojne. Nadalje, kod svake transplatacije također postoji ogromna šansa da sama stanica postane agresivna prema domaćinu i krize odbacivanja su vrlo česte. Slijedeći je problem, što je ta određena mutacija vrlo je rijetka.

U pravilu se nalazi kod bijelaca i to u svega nekoliko postotaka, pri čemu je još manji broj od njih homozigota. Šanse da se u tako maloj populaciji ljudi nađe odgovarajući donor su vrlo male. S druge strane, da li je ovaj čovjek sto posto izliječen, mora pokazati vrijeme.

Oni su u sažetku svog istraživanja rekli da su značajno smanjili rezervoar virusa, no ne mogu biti sigurna da li će možda iz neke zaostale stanice ipak jednom opet krenuti zaraza. Ono što je možda dobro je da, obzirom da HIV kad se razvija prema AIDS-u ima cijeli niz pratećih bolesti, među kojima su limfomi isto česti, pa ovo možda može biti opcija za takve pacijente, iako moram upozoriti da se danas s tretmanima HIV pozitivnim pacijentima može osigurati starost, a oboljelima od AIDS-a dosta produžiti život, objasnio je Pavić.