Stručnjaci kažu da ljudska visina ovisi o vezi između genetike i okolišnih čimbenika poput zdravlja fetusa, prehrane u djetinjstvu, izloženosti bolestima, kao i ekoloških epigenetskih čimbenika koji mogu sezati do generacija i generacija unazad. Genetika može determinirati visinu, a okruženje u kojem se rađamo i razvijamo ima ulogu koliko od tog genetskog potencijala rasta možemo iskoristiti.

Drugim riječima, bolji opći uvjeti života bi trebali dovesti do toga da  ljudi iz generacije u generaciju idu prema višoj tjelesnoj visini.

No, prema nalazima studije znanstvenika iz Milana objavljene u časopisu Scientific Reports, čini se da tome ipak nije tako. Barem ne od Krista naovamo, i barem ne u Milanu jer studija koja pokriva otprilike posljednjih 2000 godina ukazuje na to da je prosječna visina odraslih žena i muškaraca u Milanu ostala stabilna. Da stvar bude zanimljivija, mali odmak prema višem rastu zabilježen je u dobu koje ne vezujemo uz blagostanje, u kasnom srednjem vijeku koji bilježi veliku glad, kugu i česte bune i ratove.

Doduše u ovom slučaju, „uzorak“ nije previše reprezentativan, visina se kroz razdoblja u istraživanju utvrđivala na najegzaktniji mogući način, mjerenjem kostura, njih 549 pravilno raspoređenih na ere, od rimskog doba do danas. Moguća rupa u istraživanju je činjenica da su svi skeleti s jedne mikrolokacije, Milana, okolice pa je upitno koliko je iz rezultata istraživanja moguće donositi generalne globalne zaključke.

A oni ukazuju da se izmjerena prosječna visina žena od 157,8 cm i muškaraca od 168,5 cm nije bitno mijenjala kroz duga povijesna razdoblja.

Autorima studije u zaključku nije ostalo ništa drugo za zaključiti osim da je gradski život u Milanu svojim stanovnicima osiguravao sigurnu okolinu za život duga dva tisućljeća bez obzira izazove koja su razna razdoblja nosila sa sobom.