Foto Glas Istre
Matanić je rat sveo na nesreću, groblja, na svjedoke prolaznosti, a ljubav bez prepreka ne možeš zapravo prepoznati. Dominira kršćanska briga, ali i ono katoličko-pravoslavno (a ne nacionalno) iskušenje
PULA Dalibor Matanić je u trenutku kada je nad Pulom pravi zvizdan stigao s prvim dijelom svoje »sunčane trilogije« – »Zvizdanom« – u Arenu na hrvatsku premijeru. Nakon Cannesa i nagrade u programu »Izvjestan pogled« i još nekih festivala i priznanja, konačno može odahnuti.
Palac je i kod publike i kod kritike visoko izdignut gore. To uglavnom znači – pitanje je samo koliko će nagrada pokupiti, jer će očito Ivona Juka, Ognjen Sviličić i Branko Schmidt biti kolateralne »žrtve« kako bi »Zvizdan« stvarno bio na temperaturi koju sve ovo vrijeme isijava nad nama.
Ljubav ili jest ili nije
Ljubav ili jest ili nije, ili je ima ili nema, a sve drugo je tek potom važno, pa čak i kada Jelena i Ivan 1991. u dalmatinskom kršu i na obali jezera hvataju posljednje zrake smiraja u nadolazeće neizvjesno vrijeme balvana i rata. To se u razvučenim kadrovima i osjeća, a sav komentar Matanić je dao fantastičnom dosjetkom – glazbom (trubom) protiv nasilnika. Jasno je da će tu trubač stradati, a nasilje potom uzeti maha kod naših i kod njihovih, onih koje okružuje isti surov krš, govore istim dijalektom i tlači ih isti zvizdan. Ivan je prva žrtva, a Jelena druga, dok glazba pulske braće Sinkauz, s umetnutim evergrinima, utomljuje ono vanjsko ratno vrijeme i prenose ga unutar likova.
To se najbolje osjeća i kulminira u drugoj priči Ante i Nataše, na istom mjestu ali deset godina kasnije 2001., kada se na porušena ognjišta vraćaju prognani i izgnani. Ovdje Matanić neizvjesnost zamjenjuje srdžbom u kojoj se Nataša teško miri sa pogibijom brata Damira, dok Ante popravlja njihov razoren dom. Opet preispitivanje i navlačenje publike na razmišljanje i iščekivanje gdje će puknuti, a onda vrhunac filma uopće – frustrirana i emocionalno nabijena Nataša i smireno obzirni Ante »odsviraše serenadu za šmirgl papir i soljenku«, nakon čega nastaje potop emocija i rijetko viđena scena seksa između njih dvoje.
Ta scena i taj oprost bez oprosta, okidač je za treću priču između Luke i Mare 2011. godine. Je li u onoj strasti od malo prije začeto dijete, ili je to sasvim moguća slika jedne ljubavi, važno je samo za one koji u ljubav vjeruju i koja na kraju mora pobijediti.
Zreo i odgovoran stav autora prema djelu koje ne samo što je vratilo vjeru u ljude, već je dalo priliku emocijama; rat je sveo na nesreću, groblja na svjedoke prolaznosti, a ljubav bez prepreka ne možeš zapravo prepoznati. Najvećoj, ali sigurno najslavnijoj, onoj između Romea i Julije, nisu stajali na putu nacionalni, pa čak ni vjerski i socijalni razlozi, tek mala netrpeljivost.
Debitantski uspjeh
Ovdje dominira kršćanska briga, i ono katoličko-pravoslavno (a ne nacionalno) iskušenje. Tihana Lazović (Jelena, Nataša i Mara) i Goran Marković (Ivan, Ante i Luka) naprosto su eksplodirali na filmu, i nema sumnje da će dugo dominirati filmskom scenom i Arenom.
»Ničije dijete« Vuka Ršumovića je još jedan uspjeh debitanata na filmu ove godine. Na neki način je dobar povod da se vratimo na kraj osamdesetih, baš u trenutak Miloševićeva uspona 1988. kada lovci u Bosni pronalaze dječaka odraslog s vukovima (Denis Murić) i predaju ga u dom u Beograd. Dobit će i ime Haris, a sve što slijedi je preispitivanje tko je komu bio vuk, a tko janje, ili ona vječita dilema: ako vuk mijenja dlaku, mijenja li i ćud? Naravno, rođeni od koga god, i odgojeni (k)od bilo koga, na svijet ste došli u vučjoj ili janjećoj koži i ona je taj kostim kojega ćete morati svlačiti, ali će uvijek ispod ostati taj karakter.
Harisa će vrati u Bosnu, u trenutku kada se rat rasplamsava naći će se u njegovom grotlu, ali neće postati vuk, ostat će janje koje vukovi nekim slučajem nisu pojeli. Haris će se vratiti u šumu vukovima, bježeći od ljudi. Sve je besprijekorno, a najbolje iz sviju izvukao je scenarist i redatelj Ršumović, što su zamijetili i nagradili žiriji od Venecije, Palm Springsa i Kaira do Zagreba.
