Nedavno, Jasminka Domaš, jedna od naših danas najinteresantnijih i najintrigantnijih spisateljica, koja nedvojbeno zauzima posebno mjesto u novodobnoj hrvatskoj književnosti, obradovala nas je, uz pomoć prevoditelja s hebrejskog (Sonja Makek i Rami Željko Shoresh) novim uratkom. Priredila je izbor pjesama velike izraelske poetese Zelde Schneurson naslovljene »Svatko od nas ima ime« (u izdanju zagrebačkog nakladnika Stajer Graf i židovske udruge Bet Israel); ova opsegom »tanka« knjižica (nepunih stotinjak stranica) pravi je književni događaj par excellence, jer nam otkriva fascinantnu pjesnikinju koja se svojim pisanjem kreće kroz nama gotovo nepoznate svjetove hasidske misli i duhovnosti, otkriva nam nove dimenzije židovskog bića, a sve to čini tako jednostavno, prirodno i razumljivo da nas stihovi od prvog trenutka čitanja privuku magnetskom silom i ne puštaju dok ih do kraja ne iščitamo.

Ali, neka nas ne zavara ova formalna jednostavnost, kako je u svom kratkom, ali informativnom predgovoru zapisao izraelski veleposlanik u RH Ilan Mor: »Pri prvom čitanju postoji nešto nevino i neuglađeno u njenim pjesmama… Zato je važno ne samo čitati njezine pjesme, već i proučavati ih. Njene pjesme zahtijevaju dekodiranje, jer naizgled jednostavne rečenice kriju duboke svjetove koji se protežu tisućama godina židovskog stvaralaštva – od Biblije, preko Talmuda, do židovskog misticizma i hasidske književnosti, pa do moderne hebrejske književnosti i kulture«.

Religijska pjesnikinja

Zeldinu poeziju, tako se barem čini u prvom trenutku, nije teško kvalificirati; s pravom je svrstavaju među tzv. religijske pjesnikinje, ali ova stereotipna formulacija u sebi krije čitav jedan kozmos misli i osjećaja koje nam svojim maestralnim umijećem iznosi na jedinstven način. Kao ultraortodoksna Židovka koja drži do vjere i tradicije svojih predaka, piše pjesme koje su zapravo svojevrstan vid molitve, religijski čin kojim se na specifičan način povezuje s Bogom. U jednom od svojih pisama (kako navodi Mor) Zelda je zapisala: »Mislim da bih trebala pisati pjesme kao da pričam s Bogom«, a to je uistinu i činila; tradicionalne, starozavjetne i mistične sadržaje znala je na genijalan način prilagoditi modernom izričaju, tako da je ona ujedno začudna paradigma tradicionalnog, ali i suvremenog pjesničkog stvaralaštva.

Ilan Mor piše: »Pisala je modernu poeziju, poeziju gotovo bez rime i težine. Njene su pjesme postale dijelom rane izraelske poezije…Mlada izraelska država, koja se u to vrijeme (nakon uspostave države 1948.) udaljila od vjerske tradicije, u njezinim je pjesmama pronašla drevni židovski svijet koji je u njihovim srcima probudio duboku čežnju«; gotovo bih se mogao kladiti da je to izraelski veleposlanik (iz)rekao iz osobnog iskustva. Na koncu, velik broj Zeldinih pjesama je i uglazbljen, postale su dijelom nacionalnog folklora i tradicije, a neke imaju i široku popularnost; ne zaboravimo, njena poema »Svatko od nas ima ime« u Izraelu se izvodi i čita svake godine u povodu sjećanja na žrtve i tragediju holokausta. Duhovnost i religiozna nepokolebljivost Zeldina pisma duboko su uronjeni u gotovo svaki stih; svaka njena pjesma nosi snagu i »svijetli poput Tore« (koja govori jezikom ljudi), a prijenos stihova ne ovisi samo o onome tko ih nudi, nego i onome tko ih prima.

Zelda je sve one koji su njenu poeziju osjećali kao svoju, koji su je okruživali i voljeli, nazivala »prijateljima moje duše«; osluškivala je »tešku tišinu« koja sve nas poput mementa, neprestano, čitavog života prati sve do »konačnog kraja«. A smrt je samo naizgled »tajna nad tajnama«; međutim, ne treba se je bojati. Istina, nepoznato plaši, ali samo onoga tko nema vjere, a Zelda je »tajni vjere« bila iznimno bliska, cijelom svojom dušom predana do kraja i bez ostatka, a istodobno ova religijska pjesnikinja bila je i tako svjetovna, »obična«, ili kako je to sjajno u pogovoru knjige zapisala Jasminka Domaš: »Danas, kada se čitaju Zeldine pjesme, njihov odjek i dalje živi u srcu njezina naroda, ali i izvan granica Izraela i svjedoči o danima svjetlosti i tuge, ljubavi i bijede, o usamljenosti i tajni smrti… Stihovi često odišu tjeskobom, a onda odjednom svjetlošću sunca… Sve je izraženo veoma nježno, fragilno kao da nije imala nikakav strah stavljajući čitateljima na dlan svoju dušu i srce.

Držala se hasidskog učenja koje kaže da svaki tekst koji čitamo biva osvijetljen s onoliko svjetlosti koliko je imamo u sebi…Nerazdvojan dio njezinog pjesničkog svakodnevnog života čine biljke, priroda, stabla pinije, sjene Karmela kao i grane jasmina. Često piše i o moru, ali i snijegu i hladnoći u Rusiji. Opisuje sve to kroz svoje djetinjstvo i odrastanje…U njezinim stihovima žive u simbiozi životi gotovo nezamislivo siromašnih Židova u Rusiji, šumski pejsaži, kameni gradovi Palestine, brda Judeje, polja, čestice morskog zraka…Mistika, kabala, hasidizam… Sve to Zeldu čini Zeldom. Jednom i neponovljivom«. Ali, tome treba dodati i židovske legende, srednjovjekovnu filozofiju, kao i svijet židovske francuske Provanse i Španjolske 12. i 13. stoljeća.

Učenik Amos Oz

Zelda Schneurson rođena je 20. lipnja 1914. u Černigovu u Ukrajini, iz koje je njena obitelj emigrirala u Erec Jisra’el 1926. kako bi se zaštitila od permanentno prisutnog i agresivnog antisemitizma koji je pod boljševičkom vlašću i dalje bio prisutan (samo u novim formama), ali pogromi Židova su se nastavili jednakom žestinom kao i u doba ruskog, carskog imperija. U Palestini se Zelda školovala za učiteljicu, ali s obzirom na to da su joj ubrzo po dolasku u novi dom umrli i otac i djed za koje je bila iznimno vezana (bitno su utjecali na njeno duhovno formiranje), ona se u potrazi za poslom i sigurnošću selila iz Tel Aviva u Jeruzalem, pa u Haifu, da bi se 1935. vratila u Jeruzalem gdje je živjela sve do svoje smrti i gdje je radila kao učiteljica djece iz religioznih obitelji.

Ovdje valja istaknuti interesantnu činjenicu: njezin učenik bio je i Amos Klausner, to jest Amos Oz, jedan od najvećih ne samo židovskih pisaca novodobne epohe koji je u svom remek-djelu, romanu »Priča o ljubavi i tmini« nadahnuto pisao o njoj i utjecaju koji je na njega ostavila. Zeldina životna želja bila je studirati slikarstvo na umjetničkoj akademiji Becalel u Jeruzalemu, ali s obzirom na to da je velik dio života živjela u oskudici, tu si želju nije mogla priuštiti i ostvariti, i kako kaže, u nedostatku boljeg okrenula se poeziji, slikajući riječima ono što je nosila u svojoj duši. Tijekom 1950. udala se za Ariela Haima Miškovskog, čovjeka srodne duše u kojem je našla puno ljubavi i razumijevanja kao i veliku potporu za svoj književni rad. Stoga ne čudi da mu je posvetila čitav niz svojih stihova, a 1971. i knjigu »Nevidljivi Karmel«, kao neku vrstu spomenika suprugu koji je umro te godine.

Svojom se poezijom i uopće književnim radom, vremenom nametnula kao svojevrstan simbol novog Izraela; za svoj rad primila je brojne nagrade (spomenimo samo najprestižnije: Brenner, Bialik, Wertheim), a dobila je nacionalno priznanje za doprinos hebrejskoj kulturi. Prvu zbirku pjesama »Slobodno vrijeme« objavila je 1967., a nakon već spomenutog »Nevidljivog Karmela« široku popularnost i čitanost potvrdila je zbirkama »Ne budi daleko« (1975.), »Sigurna planina« (1977.), a 1981. tiskala je »Nevidljive razlike«. Oboljela je i s bolešću se dugo hrvala, da bi 30. travnja 1984. u Jeruzalemu i umrla. A, iduće godine pojavila se zbirka njenih pjesama »Onkraj svih daljina« koja je u punoj raskoši prikazala i potvrdila sav njen poetski genij.

Hasidizam

Priča, pjesma, pisala je Zelda, mora imati (s)misao, a u njenom slučaju kako je to konstatirao Ilan Mor »ima dužnost ispuniti ulogu hasidske priče, židovske fabule i melodije«. Na koncu, ta ju je tradicija oblikovala kao biće i vodila kroz život. Riječ hasidizam u hebrejskom rječniku znači pobožan, pravedan, Božji čovjek, a samo se ime pokreta veže za Samuela Hasida i njegova sina Jehudu Hasida, da bi se taj pokret vremenom širio, a u 18. stoljeću doživio procvat s Israel ben Elizarom, poznatijim kao Baal Šem Tov (Gospod Dobrog Imena). Jedna od suštinskih formulacija njegova nauka sadržana je u maksimi: »Tamo gdje ima radosti, Božje se zapovijedi ispunjavaju«, dakle, cilj je biti s Bogom i u Bogu, čovjek ne treba trošiti snagu na askezu i tjelesnim iscrpljivanjem tražiti duhovnu utjehu, već je treba naći u radosti života i proslavljanju Boga, a to u velikoj mjeri možemo prepoznati i u Zeldinoj poeziji.

Svaki je trenutak života važan kao dio božanskog plana i prema tom učenju sve ima smisla. Pomažući drugima, Zelda je smatrala da time pomaže i sebi samoj i da zato samo pravi pjesnik/pjesnikinja svojim stihovima »može zapaliti svjetiljku usred pustinje i usred oceana«. Hasidizam je način života usmjeren na vlastito preispitivanje, a hasid je čuvar tajni koji pokazuje gdje je put, izlaz iz »tamne šume«. Tko je hasid? Onaj tko spozna sebe i zna da tamo gdje su mu misli, tamo se i sam stvarno nalazi, a ovaj vitalizam je zapravo duhovni koncept pravednog života. Za haside je karakteristično da znaju slušati, ali i pričati priče koje su uvijek kratke sa snažnom poukom i porukom. Upravo stoga im je blizak misticizam, kao i kratka literarna forma koja je karakteristična za Zeldino stvaralaštvo, ali recimo i književni rad naše Jasminke Domaš.

Prostor onkraj beskraja

Kod hasida fizičko je neraskidivo vezano s duhovnim; poniznost i činjenje dobra za druge glavne su karakteristike njihova životnog stila, a Boga slave kroz ples, radost i ljubav. Hasidizam je utjecao na generacije židovskih teologa i filozofa (sjetimo se samo Martina Bubera), posebice stavovima kako je svaki čovjek jedinstven i sam treba prepoznati put svoga srca. Ne smije zaboraviti da život ima božanske korijene iz kojih crpi mudrost, inteligenciju i znanje. Bitna doktrina ove filozofije je tikun olam, tj. potreba da se svijet popravi, ali i ele ezkera, ovo nas učenje podsjeća na ono bitno što se nikada ne smije zaboraviti. Hasidizam ima svoje pravednike, a Zelda je nesumnjivo jedna od njih, jer samo pravednici znaju da ljubav prema Bogu ide od ljubavi prema čovjeku, a ta spoznaja nas tjera truditi se ukloniti zlo iz sebe samih.

Ono što činimo na Zemlji utječe i na Nebo; židovska slika kozmosa i učenje Kabale snažno su prisutni u Zeldinim pjesmama. Sam pojam Neba u hebrejskoj tradiciji ima nekoliko značenja: to je mjera obitavanja Boga, zvjezdano nebo beskrajnih prostranstava gdje se kriju sile nebeske/Božje, a zrak je prostor od kraja Zemlje do kraja Neba. Nebeski svod (Rakia) velika je i prozračna kupola nad Zemljom, odvaja Zemlju od Vode, ali tako da ga Židovi mogu dohvatiti; na koncu, na taj se način i rodila ideja o gradnji velebne Babilonske kule. Svod odražava planet »privezan za Zemlju«, dok je s druge strane Šeol (Had), ono što je ispod posljednjeg dna; to je carstvo mrtvih, prikriveni bezdan, ono nevidljivo, ali jednako tako i sastavni dio života. Upravo bol, tjeskoba, tuga, melankolija, nostalgija za (ne)proživljenim, sva ta iskustva mogu se bolje i uvjerljivije uobličiti i ispričati (s)poznavanjem »prostora onkraj beskraja«. U simbiozi tijela i duha ostvaruje se i punina umjetnosti koja nije samo tehne i poesis, već i Božji dar, u prenesenom smislu Bejt midraš, dom učenja, mudrosti i ljepote.

Zemlja tame i sjene mrtvih naša su realnost; istina iz toga se carstva nitko više ne vraća (ili barem mi za to još uvijek ne znamo), ali Zelda je bila uvjerena u »život poslije smrti«; na koncu, ako nikako drukčije, dok smo živi čujemo glasove najbližih koji su otišli, zapravo mi sami živi smo svjedoci njihova postojanja.

Dinastija Schneurson

Cjelovitost i kompleksnost Zeldina pjesničkog pisma nije moguće razumjeti bez poznavanja njena rodoslovlja, odnosno pripadnosti pokretu Chabada, ultraortodoksnog religijskog pokreta prožetog misticizmom. Zeldin otac Shlomo Schneurson potomak je slavnih lubavičevskih rabina, a njezina majka Rachela Hen bila je kći rabina Černigova, potomka sefardske obitelji Hen-Gracian koja je svoje korijenje vukla iz Barcelone, još od 11. stoljeća. Osnivač hasidskog pokreta Chabad (složenica od riječi Chochmah, Binah, DA’at) bio je Schneur Zalman (rođen u Ljadu u Bjelorusiji, 1745. – 1813.), koji je naglašavao individualni značaj duhovnosti, nužnost stalnih studija Talmuda i etike. Uz veliko poznavanje Talmuda i Kabale stekao je široko znanje prirodnih znanosti, posebice matematike, a 1797. anonimno je objavio svoje učenje u djelu »Zbirka misli« (»Likute Amari«) u kojem je pokušao sistematizirati hasidsko učenje naglašavajući njegovu senzibilnost, ali i inteligibilnost, tj. religijsku i filozofsku dimenziju.

Objavio je i djelo »Tanya«, za koje je Levy Jicchak iz Berdičeva rekao: »Zalman je učinio nemoguće; ugurao je velikog Boga u tako malu knjižnicu«, ali zar to isto nije učinila i Zelda slaveći Boga u svojim stihovima.

Zalmanov sin Ben Dov (1773. – 1827.) nakon očeve smrti preuzeo je vodstvo pokreta i Lubavič pretvorio u centar chabadskog hasidizma da bi njegov zet, rabin Menachem Mendel Schneurson (1789. – 1866.) proširio pokret na cijelu Rusiju. Tako se i utemeljila »dinastija« Schneurson kojoj je pripadala i sama Zelda. Joseph Isaac Schneurson (1880.-1950.) tijekom krvavog građanskog rata u Rusiji, boljševičke strahovlade i staljinističkih čistki ipak je uspio očuvati duh lubavičevskog pokreta, ali je na koncu 1939. morao emigrirati u SAD, gdje je 1951. u New Yorku postao sedmi rabin Chabada. Dio sljedbenika smatrao ga je novim Mesijom, a on je i najzaslužniji za širenje pokreta u Izraelu kojemu je danas središte u Kfar Chabadu. Dakle, to je nasljeđe, to su korijeni iz kojih je duhom izrastala i intelektualno se formirala Zelda; cijela ta povijest i tradicija emaniraju iz njena pjesnička djela.

Svaka njena pjesma nosi snažnu simboliku, ali istodobno je i spektakularan spoj prošlosti i modernosti, sekularizma i konfesionalnosti; njezino je stvaralaštvo specifičan mozaik naizgled nespojivih stvari. Mnogi upravo stoga njenu literaturu i nazivaju »prozom novog stila«, a svi se slažu kako je ona dragocjen doprinos razumijevanju niza slika židovske povijesti, ortodoksne zajednice koja je teško stradala u holokaustu (kao i brojnim ranijim antisemitskim pogromima), ali je zahvaljujući hrabrosti, postojanosti i nepokornosti duha nadvladala sva zla.

A, Zelda je u svojim pjesmama zahvatila (s)misao tih priča, glasova predaka, ujedno brižljivo osluškujući i novo doba. Smatrala je da poezija poput molitve liječi rane; književnost i umjetnost uopće ne smije zatvarati oči pred patnjom i stradanjima čovjeka; zadaća poezije je sve to (za)bilježiti, sve te autentične priče (ma koliko strašne ili neizrecivo lijepe bile) iznijeti na vidjelo, bez laži i srama. Istina, ma kakva bila uvijek oslobađa, pa čak i onda kada joj se cinično smijemo u lice. I stoga u njezinom pismu nema cinizma, samo blage ironije i nevinog humora. Zelda je možda upravo stoga bila i ostala velika pjesnikinja, jer svojom je nenametljivom plemenitošću razoružavala sve oko sebe, »(po)sramila bi i najbestidnije« i zato je obožavaju Židovi svih generacija, kako oni u Izraelu, tako i oni u dijaspori. Uostalom, jednako kao i svi iskreni privrženici literature diljem svijeta, bez obzira na rasu, naciju, religijsku ili svjetonazorsku pripadnost. »Svatko od nas ima ime«, piše Zelda i kaže: »Svatko od nas ima ime/ što mu ga Bog odredi/ a nadjenuše mu ga roditelji…Svatko od nas ima ime/ dano mu od grijeha ili čežnji…Svatko od nas ima ime/ dobiveno od neprijatelja/ ili dano iz ljubavi…Svatko od nas ima ime/ što ga razotkriva/ povrijeđena i zaslijepljena…Svatko od nas ima ime/ primljeno od mora/ i ono koje nam dade smrt«; a Jasminka Domaš je u odgovoru »Zeldi onkraj beskraja« dopunjava: »Jutros mi je prišao anđeo i pitao me kako čovjek nauči voljeti. Rekoh mu: Zaljubi se beznadežno.« U tomu se možda i krije ljepota i veličina poezije Zelde Schneurson.