Direktorica Mestnog gledališča ljubljanskog, Barbara Hieng Samobor, ujedno je i redateljica predstave »Tri zime« domaće autorice Tene Štivičić. Baš kao što je isti tekst u režiji Ivice Buljana zainteresirao domaću publiku i ne prestaje puniti gledalište zagrebačkog HNK-a, tako je i aktualno gostovanje slovenske »Tri zime« u Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu 31. Gavellinih večeri također bilo brojno posjećeno, s time da je gotovo trećina gledatelja napustila trosatnu predstavu tijekom pauze. Statičnost, plošnost i deklarativnost velikog broja likova, prikladnijih za televizijsku seriju nego za cjelovečernju dramu, vrlo su brzo zamorili publiku. Stalno dizanje i spuštanje zastora u međuprizorima, premda popraćeno zanimljivim materijalom zvukovnih citata bliskih radiodrami (reklamama, glazbenim numerama, bukom kućnih aparata), također je djelovalo kao nedovoljno promišljen redateljski postupak fizičkog razdvajanja pojedinih političkih epoha o kojima govori predstava.

Rasplitanje vlasništva

Skriveni protagonist ovog teksta zapravo je povijest upravljanja privatnim vlasništvom. Ista kuća prolazi kroz ruke bogatih odvjetnika, partizanske buržoazije, hrvatskih novopoduzetnika. Svi sanjaju isti san o vili s vrtom, po mogućnosti i bazenom. I scenografija Darjana Mihajlovića Cerara otvara nam pogled na dnevnu sobu s velikim staklenim vratima koja gledaju na vrt, na čije borove lagano pada snijeg. Ispred te romantične razglednice malog kraljevstva, obitelji iz raznih epoha baš i nemaju mnogo toga zajedničkog. Raspadaju se ili raseljavaju, pri čemu nijedan signal teksta, glume ili režije (ni u Ljubljani, ni u Zagrebu) ne signalizira da se kuću njeguje, vrt obrađuje, pukotine na zidovima pažljivo otklanja, police puni knjigama ili fotografijama.

Čujemo tek da bi poratni stanovnici u vrt najradije smjestili kokoši (ali onda odustaju jer se za perad nema tko brinuti), kao i da suvremeni poduzetnici režu bršljan da bi obnovili fasadu, ali kuća ustvari emocionalno nije ničija. Jest da se malo raspravlja o portretu kćeri prvotnih vlasnika na jednom od zidova, točnije rečeno skida ga se pa potom vraća na zid, ali i to je gesta »zbrinjavanja« onoga što je već nađeno u kući, a ne nadopune njezina sadržaja. I možda je upravo u tome vrijednost drame Tene Štivičić: pokazati svojevrsnu simetriju nebrige i krivnje koja uistinu najprije počinje među ljudima, da bi se zatim manifestirala i na njihovim imovinama. Tu liniju tumačenja slijedi i slovenska režija. Goli podovi, stolovi i naslonjači svakako mnogo govore o ljudima koji ih koriste.

Galerija, a ne drama likova

U ljubljanskoj (baš kao i u zagrebačkoj) predstavi, glumački su najjači predstavnici aktualne umirovljeničke generacije. Samodopadni povjesničar Sebastian Cavazza (u roli Vlade Kosa) i njegova radišna, samozatajna i tek blago sarkastična supruga Maja Zupančič (kao Maja Kos) dobro su pogođeni tipski karakteri koji rezoniraju s publikom, posebno u scenama u kojima se sve žene navedene obitelji višekratno žale jer tata još uvijek ne zna ni postaviti stol, a kamoli nešto skuhati. Ali zato zna pametovati i uživati u tome da ga služe. Gorka scena među ostarjelim supružnicima Kos, u kojoj raspravljaju kako jabuke ili kćeri ipak padaju prilično daleko od roditeljskog stabla, možda je najizravnije doprla do zagrebačke publike.

Veliki finale predstave, u kojem konačno saznajemo tko je tajanstveni otac izvanbračnog djeteta obiteljske bake (Moniku Winer u ispovjednom monologu igra Mojca Funkl), izazvao je prilično hladan prijem publike, više nalikujući na rasplet kakve sapunice, nego na relevantan umjetnički komentar obiteljskih otuđenosti višegeneracijskog doma. Od glumaca se ističe Tjaša Železnik u ulozi emigranitske kćeri Alise, ljutite i bespomoćne, ali energetski snažnije prisutne u predstavi tek pred sam njezin završetak, kad ulazi u otvoreni obračun s oportunističkom sestrom Lucijom (Tina Potočnik Vrhovnik).

I dok je u Buljanovoj režiji Lucijina logika »akomodavanja« vremenu na način hodanja po »nebitnim« leševima dobila aplauz na otvorenoj sceni, redateljica Hieng Samobor odlučila se za bitno tragičnije intoniranje ove životne filozofije. Šteta što je predistanciran rad s glumcima slaba točka uprizorenja u cjelini. Uloge su realizirane plošno i formalizirano, bez finijeg izvedbenog nadopisivanja literarne građe. Posebno je premalo iskorišten potencijal radijskog zvuka, emitiran samo ispred brojnih spuštenih zastora izvedbe.

Uklete kuće

Igrivost drame Tene Štivičić zasad nije susrela redateljsko partnerstvo koje bi se odmaknulo od dokumentarističkog pristupa povijesnim i političkim epohama te njihovim tipskim likovima. Ipak, problematika raspada svake »zajedničke kuće« koju smo na ovim prostorima politički gradili tijekom dvadesetog stoljeća očito je primamljiv mamac za kazališno istraživanje. Možda bi mlađa generacija redatelja mogla prepoznati da kuće u književnosti postaju glavni ili samostalni likovi u žanru poznatom kao strava i užas, gdje ih često proganjaju ukleti duhovi minulih vremena. Ponovno, vrlina teksta Tene Štivičić u tome je što se može premetnuti i u grotesku ili u parodiju »domoljublja«, odnosno što ima veliki potencijal daljnjih redateljskih, dramaturških i glumačkih nadopisivanja.