Zvonka Penovića poznajem više od 60 godina; bio mi je prvi prijatelj iz susjedstva s kojim sam se igrao, i odmah da napomenem, krajnje začudnih igara koje je upravo on, stariji dvije godine od mene, osmišljavao i tako nam trajno obilježio djetinjstvo i odrastanje. Sredina 50-ih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj Jugoslaviji za ogromnu većinu građana bila je siromašna i još uvijek opterećena brojnim poratnim nestašicama, ali i (tada to nisam znao) velikim političkim krizama (sukob s Informbiroom, Trst, Tito – Đilas, kolektivizacija sela…); jednostavno, u to vrijeme podjedako svi nismo imali, a igračke nalik onima kojima se danas igra recimo moja unuka, bile su nezamisliv luksuz koji se mogao vidjeti samo u onim rijetkim obiteljima koje su imale rodbinu u Americi i od njih s vremena na vrijeme dobivale pakete.

Iznimna sposobnost imaginacije

Dakle, jedino rješenje bilo je prepustiti se mašti, a tu je Zvonko Penović bio naprosto nenadmašan. Budući da smo kao svi dječaci obožavali sport, posebice nogomet, on je osmislio naše interno nogometno prvenstvo načinivši igrače od papira (tj. od blokova za likovni odgoj), s malo ljepila, boje i kartona (od kojih smo napravili golove na koje smo izvjesili mrežice napravljene od starih zavjesa), dok nam je lopt(ic)a bila kuglica od zgužvane folije u koje se umatala čokolada.

Napravili smo nekoliko momčadi (s 11 igrača), obojili im dresove i na njih ispisali imena »nogometaša« i beskonačno dugo uživali u igri, tako da su nas roditelji (ovisno kod koga smo bili) morali upozoravati da je već kasno i da je vrijeme spavanja.

Zvonku Penoviću se mašta toliko razigrala da je na sličan način osmislio i druge, slične igre: košarku, hokej na ledu…, a ovo sve navodim samo kako bih ilustrirao njegovu iznimnu sposobnost imaginacije koju je posjedovao od djetinjstva; kasnije sam se kod brojnih znanaca i prijatelja propitivao je li se netko od njih igrao na sličan način, a odgovor je uvijek bio niječan. I to dječje, otkačeno, predano i strasno prepuštanje svemu novom, drukčijem od uobičajenog, ostalo je živjeti u Zvonku Penoviću sve do danas. Dapače, samo se još godinama nadopunjavalo i proširivalo, ali sada na glazbu, film, slikarstvo, poeziju, kulturu i umjetnost uopće. On je čovjek za kojeg sam uvjeren kako u Hrvatskoj sigurno, ali i šire u regiji, najbolje zna i razumije francusku šansonu (uključujući i onu talijansku, njemačku, španjolsku…); uostalom, posjeduje jednu od najvećih zbirki ploča autora tog žanra, a sam je napisao opsežnu monografiju o Jacquesu Brelu koju je visoko (o)cijenio i sam Arsen Dedić.

Kao vrstan znalac slikarstva (posebice naive) prijateljevao je s brojnim slikarima, a o jednom od najznačajnijih slavonskih i uopće hrvatskih umjetnika Zdravku Ćosiću napisao je obimnu monografiju. Posebnost Ćosićevog slikarstva mnogi pamte i po tome što je kao teški invalid, bez obje ruke, samo s patrljcima stvarao svoja fantastična djela, posebice portrete od kojih neki danas imaju antologijsku vrijednost. Penović je objavio i šest zbirki pjesama za koje je Arsen Dedić zapisao: »Dotiču se najuzvišenijih tema, ali i onih banalnih, života na ulici i u potleušici. O prvima često govori artikuliranim glasom poezije, a o drugima jezikom ulice. Služi se svim poetskim sredstvima, dozvoljenim i nedozvoljenim. Ovo je neki novi ekspresionizam, razbuđeni nadrealizam, grafit, usmeno pjesništvo ulice i tko zna što sve još ne. Njegova poezija je prije svega moralna. Za čist život«.

Njemačko-hrvatske veze

Kada Dedić spominje taj novi, neobični, pomalo eksperimentalni pristup tekstu, upravo tu najviše dolazi do izražaja autentičnost Penovićeva izričaja, opsjednutost totalitetom umjetnosti, a možda najbolji i najradikalniji oblik takvog pristupa »zadanoj temi« možemo naći u njegovoj nedavno objavljenoj knjizi »Zagrljaj milijuna«/ »Umarmung von Milllionen«; dvojezično hrvatsko-njemačko izdanje koje je objavila Njemačka zajednica; Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj u Osijeku, a uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH. Tekstove je na njemački prevela prof. Elisabeth Klein, a spiritus movens ovog projekta bio je svestrani, čelni čovjek »hrvatskih Švaba« Nikola Mak, bivši saborski zastupnik s liste nacionalnih manjina, te su tako zajedničkim autorsko-izdavačkim naporom podigli svojevrsni, mali, ali vrijedan spomenik njemačkoj i austrijskoj kulturi, odnosno njenoj recepciji u Hrvatskoj, to jest povijesno-kulturološkim njemačko-hrvatskim vezama.

Ova knjiga svojim sadržajem daleko nadilazi vlastite, lokalne okvire, te pokazuje i dokazuje s kakvim ju je raskošnim erosom i energijom Penović pisao. Ali, prije nego nešto podrobnije progovorim o samoj knjizi, čini mi se važnim u još nekoliko rečenica upoznati čitatelja s radom Zvonka Penovića, u našoj kulturi osebujnog, ali nažalost široj javnosti nepoznatog autora. Zvonko je u Puli završio Višu ekonomsku školu, potom se vratio u rodni Osijek, gdje je nakon nekog vremena diplomirao na Ekonomskom fakultetu.

Pomalo je paradoksalno da se on kao čovjek sav okrenut kulturi, opsesivno zainteresiran za glazbu, ali u jednakoj mjeri i kazalište, profesionalno bavio ekonomijom, ali vremenom, svoju je profesiju prilagodio onome što je najviše volio, tj. kao djelatnik u financijskom odjelu za kulturu Osječko-baranjske županije, postao jedan od onih koji su gotovo nepogrešivo procjenjivali i predlagali financiranje brojnih projekata raznih civilnih udruga na prostorima spomenute županije, tako da je upravo zahvaljujući njemu velik broj mladih dobio svoju prvu priliku da se pokažu i dokažu.
I danas, kad je u mirovini, vodi »svoju« civilnu udrugu Ankh, koja je uglavnom okrenuta radu s mladima. Do Domovinskog rata Penović je radio kao novinar na HRT-Radio postaji Osijek, gdje je pratio kulturu i estradu, ali je i uređivao pojedine glazbene emisije.

Tijekom Domovinskog rata istaknuo se svojim humanitarnim radom, a neposredno po njegovom završetku osobno je osmislio i inicirao organizaciju tzv. Rombergovih svečanosti, posvećenih ovom svjetski priznatom skladatelju (Sigmund Romberg rođen je u Belišću), koji je svojom glazbom obilježio »herojsko« razdoblje Hollywooda; podsjećam samo na jednu od niza kompozicija koje je skladao, slavni hit »Will You Remeber«.

Penović je objavio i brojne tekstove u tiskovinama diljem bivše Jugoslavije, a recimo prije nekoliko godina za Novi list napisao je sjajan prilog o Edith Piaf; ukupno je objavio više od 300 glazbenih, filmskih i likovnih priloga i kritika, ali to je tek mali dio njegovih svestranih i raznorodnih aktivnosti.

Beethoven kao inspiracija

Inspiriran 250. godišnjicom rođenja Ludwiga van Beethovena, došao je na ideju da sakupi i objedini godinama prikupljanu građu o njemačkoj i austrijskoj kulturi, odnosno velikanima duha (uključujući i naše hrvatske) kojima je njemački jezik bio ne samo oblik komunikacije, već i medij iskazivanja najdubljih misli i najsuptilnijih osjećaja. Njemačku je kulturu (po)vezao uz hrvatsku, uz napomenu da je poseban naglasak stavio na zavičajni slavonski, odnosno osječki (tzv. esekerski) kontekst; dobro informiran, podsjetio je na međusobne veze, ali ujedno je odao i iskrenu počast svima koji su stvarali, ali i promovirali njemačku umjetnost, kao i onima koji su pošli zvjezdanim stazama svjetske znanosti, kulture i umjetnosti uopće, a koji su njemačkim jezikom bili vođeni i obilježeni na najbolji mogući način.

Knjiga, odnosno projekt, sadrži pedesetak literarnih priloga u formi pripovijetki, kraćih proznih sastava, eseja, poezije, povijesnih i faktografskih činjenica, biografskih anegdota itd. Kroz tekstove u ovoj jedinstvenoj knjizi prikazuju se povijesni uspjesi velikana koji su Nijemci i Austrijanci, ili »vuku« podrijetlo iz tih prostora, a od kojih je dobar dio (ne)izravno djelovao i u Hrvatskoj (ili u bliskim kontaktima s Hrvatima), a pritom su svi zajedno ostvarili zavidnu reputaciju i slavu. Dosta konstatacija u prilog njihovoj nespornoj genijalnosti nalazimo u umjetničkim djelima, filozofskim i znanstvenim radovima velikana kao što su već spomenuti Beethoven, zatim Goethe, Mozart, Gustav Mahler, Friedrich Schiller, Albert Einstein, Friedrich Nietzsche, Gustav Klimt, Sigmund Freud, Stefan Zweig, potom Tesla, Strossmayer, Roda Roda, Oscar Nemon, Sigmund Romberg, Lavoslav Ružička, Vladimir Prelog, Branko Lustig…

Sam Penović je pokušao objasniti što ga je potaknulo na pisanje ovakve knjige: »Što sam dublje ponirao u Beethovenov svijet suosjećajnosti, težnji prijateljstvu i ljubavi, te potragama za umjetničkim nadahnućem… te su duhovne preokupacije i ideali
prožimali i mene. Što sam više radio na tome, doživljavao sam u doslovnom smislu ne samo fizičku, već i duhovnu regeneraciju…Vidljivije i jasnije su postale moje potisnute emocije, vjerovanja, nadanja. S lakoćom sam ih bilježio i pretvarao u poetske slike i vizije. Njima sam bojao i oplemenjivao zrak svoje svakodnevice… Danonoćno, mjesecima sam uporno tragao za razigranim mislima i poetskim asocijacijama. I svaki put kada bi zasvjetlucala neka posebna riječ, rečenica, misao… suosjećajno sam je hrabrio i usmjeravao u okruženja u knjizi gdje će dostojanstveno doživjeti svoj proplamsaj. Otvoreno, jasno sam dosezao snagu vjerovanja u prijateljstvo, u čovjeka, u ljubav… U ljepotu života«.

Esejističko-lirska zbirka tekstova

Ova esejističko-lirska zbirka tekstova, kako ih je nazvala prof. dr. Ana Pintarić, sastavljena je od dva ciklusa: prvi je svojevrstan san o ulozi i snazi umjetnosti kao takve, koja je temelj naše civilizacije i baštine i koja jedino može povezati i ujediniti čovječanstvo, i upravo stoga je Penoviću Beethovenova Deveta simfonija inspiracija i predložak za stvaranje jednog boljeg svijeta. Drugi ciklus čine pjesme s ljubavnom pričom, koja se javlja u svim nijansama: od čežnje i nagovještaja, preko ostvarenja i sumnje do raspada, ali je uvijek uvezana u »zagrljaje anđela koji pjevaju Odu radosti i tekst F. Schillera koji upućuje poljubac cijelom svijetu«.

Penovićevu poeziju nedavno preminuli prof. dr. Stanislav Marjanović (poznati »ratni« rektor Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku) nazvao je pjesništvom »sa slikom i tonom, ali i ritmom koji oslobađa stih«, a koliko je stari profesor bio u pravu, najbolje svjedoči Penovićeva poema »Marianne« koja možda najsuptilnije sažima credo Penovićevih poetskih snoviđenja: »Nisam znao da postojiš/bila si iluzija…varajući me s drugima shvatio sam da nisam sam na svijetu/i uspjela si me uvjeriti/da je ljubav neobjašnjiva pojava/i da postoji škola/u kojoj se i za šutnju može dobiti izvrsna i najveća ocjena/ako još jednom dođem pred tvoja vrata/nemoj otvoriti/kada se ulice Mariannenstrasse München i Marienstrasse Nürnberg počnu sužavati/ a zvuci života u Hotelu Le Marianne Champs Elysees Paris/stišavati/javi se/ (jer)prije tebe/nisam znao/da postojim«.
Na tragu Charlesa Baudelairea, Penović umjetnost, posebice poeziju, drži bezvremenom ljepoticom, »besmrtnom božicom«, upravo kakvom ju je zamišljao spomenuti velikan francuskog pjesništva.

Hommage gradovima

Ova je knjiga ujedno i svojevrsni hommage brojnim njemačkim i austrijskim gradovima kojima je Penović hodočastio kako bi izravno komunicirao s njihovom poviješću, s velikanima duha u njima rođenim, jer da bi se mogla napisati ovakva knjiga, morali su se osjetiti mirisi tih prostora, atmosfera urbaniteta i senzibiliteta iz kojih potom nastaju slike koje omogućavaju stvarni kontakt i uranjanje u »prostore povijesne imaginacije«, ali ujedno i zbilje iz koje se na koncu rađaju sve istinski velike i lijepe stvari i pojave. Berlin, Leipzig, Frankfurt, Nürnberg, München, Stuttgart, Hamburg, Ulm, Wuppertal, Beč, Graz, Linz, Salzburg…

Sve su to gradovi koje nam je Penović dao na dlanu, ne kao putopis, već kao doživljaj duha; ukazao nam je na svojevrsnu lirsku perspektivu u njihovom doživljavanju i zapravo me podsjetio na ono dijete u njemu koje je u sebi nosio od rane mladosti, još od vremena naših igara.
Teško je izdvojiti bilo koji esej-scenu iz ove knjige, ali namjerno sam odabrao dva koja mi se čine svojevrsnom Penovićevom (o)porukom; to su onaj o Nikoli Tesli, neprijepornom geniju koji je toliko nadvisio svoje vrijeme da ga još i danas ne shvaćamo na pravi način, te o velikom kiparu Oscaru Nemonu, njemačkom Židovu rođenom u Osijeku koji je izbjegao holokaust, a slavu i svjetski ugled stekao u Velikoj Britaniji u kojoj je svoju »okamenjenu ljepotu« suprotstavio vremenu.

Nakon rata, rodnom se gradu odužio fascinantnom skulpturom »Majka i dijete« (postavljena u blizini Židovske općine), a svijetu sjajnim portretima-bistama kraljice Elizabete II., Margaret Thatcher, Winstona Churchilla (više puta), a da je za uzvrat i od svijeta i od Osijeka dobio jako malo. Umro je u Oxfordu u 80. godini, 13. travnja 1985., upravo na dan kada je Samuel Beckett slavio svoj 80. rođendan, i kako Penović lucidno poentira, »po tko zna koji put radujući se nedolasku Godota«.

Teslino čudo

A Tesla, tri je godine (od 1875. do 1878.) studirao na Visokoj tehničkoj školi u Grazu; ovaj visoki čovjek (1,99 cm), uvijek elegantan, koji se ponosio »svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom«, koji je uz njemački perfektno govorio još pet svjetskih jezika, čudak za kojeg je glasoviti gradonačelnik New Yorka Fiorello la Guardia (boravio je u Rijeci početkom 20. stoljeća kao američki konzul, a danas u tom gradu ima svoju ulicu, dok u New Yorku velika zračna luka nosi njegovo ime) rekao: »Umro je Nikola Tesla. Umro je siromašan, ali bio je jedan od najkorisnijih ljudi koji su ikada živjeli.

Ono što je Tesla stvorio veliko je, a kako vrijeme prolazi, to veliko postaje sve veće«. I upravo ta okrenutost budućnosti u kojoj se i krije Teslino čudo, ono je što fascinira Penovića; naime, Tesla kao nesuđeni nobelovac, svrstan među 100 najzaslužnijih ljudi u američkoj povijesti (dok ga je BBC počastio 4. mjestom na listi genijalnih izumitelja drugog tisućljeća), izrekao je vrlo intrigantnu misao: »Zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao nije umro.

Pretvorio se u Svjetlost i kao takav postoji i dalje«. Upravo ta misao je ono u što i Penović vjeruje, što nosi u sebi, što je ovom knjigom želio iskazati, završivši je riječima: »Stoga, čuvarima ljepote posvećujem ovu knjigu tako da je mogu svojim potpisom usmjeravati, poklanjati drugima, sličnima sebi i svima onima koje poštuju ili vole«. Na tragu Vesne Krmpotić, on je uvjeren kako poezija nadvisuje filozofiju jer uvijek stremi uvis i u tom stremljenju ništa je ne može zaustaviti. Kao i spomenuta »velika dama hrvatskog pjesništva«, poslije svake napisane pjesme, Penović poželi napisati novu i poezija je za njega »sve u jednom«: i svrha i smisao i istina i ljepota. Ali, opisati svjetlost je nemoguće, to je kao da čovjek traži boju kojom bi opisao vjetar. Ali, jednako tako nemoguće je ne složiti se s onim što nam Enes Kišević, s kojim se Penović godinama druži i kojem se iskreno divi, poručuje u svojoj pjesmi: »Naše je samo ono što smo drugima dali«. A Penović nam je poklonio knjigu koja mu služi na čast, a nama na radost.