Kad sam doktorirala u Aucklandu, sljedeći mi je logični cilj bio rad na sveučilištu. Vratila sam se u Hrvatsku s namjerom da radim na nekoj od katedri za engleski jezik. Da nisam dobila posao u Zadru – vratila bih se na Novi Zeland ili bih predavala na nekom od sveučilišta u Australiji
Nadja Mifka Profozić godinama je bila novinarka i urednica u kulturnoj rubrici »Novog lista«. Osim tema iz kulture, bavila se i temama zaštite okoliša. Dobitnica je nagrade »Velebitska degenija« za najbolji tekst na temu okoliša objavljen u hrvatskim tiskovnim medijima u 1999. godini. Od 1995. do 2000. godine bila je i dopredsjednica mreže nevladinih udruga Mediterana sa sjedištem u Barceloni, za koju organizira i vodi niz javnih događaja u zemljama Mediterana.
Diplomirala je komparativnu književnosti i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te paralelno studirala francuski i talijanski. Od 2001. do 2012. živjela je i radila na Novom Zelandu gdje u srednjim školama predaje engleski kao drugi jezik, i francuski. Dvije godine za redom dobiva studijsku nagradu Ministarstva obrazovanja Novog Zelanda, a od francuske ambasade na Novom Zelandu nagradu za boravak na Tahitiju u 2008. godini. Na Odsjeku za primijenjena jezična istraživanja i lingvistiku na Sveučilištu Auckland završava najprije magisterij s temom o motivaciji pri učenju stranog jezika, a zatim i doktorat s temom o ulozi kognitivnih faktora u učenju stranih jezika.
Od 2010. do 2012. na Sveučilištu Auckland predaje Pisanje za akademske potrebe. Izlaže na brojnim međunarodnim konferencijama u Novom Zelandu, Australiji, SAD i Velikoj Britaniji, te objavljuje u međunarodnim znanstvenim časopisima.
Prošle godine vratila se u Hrvatsku te je od siječnja 2013. zaposlena na Odjelu anglistike Sveučilišta u Zadru gdje predaje Usvajanje drugog jezika, Glotodidaktiku i Metodiku nastave engleskog jezika. Nedavno je objavila knjigu, kod uglednog izdavača »Peter Lang International Academic Publishers«.
Knjiga »The Effectiveness of Corrective Feedback and the Role of Individual Differences in Language Learning« dio je Vaše doktorske disertacije. – To je zapravo velikim dijelom prerađena disertacija, prilagođena široj publici, iako je uglavnom namijenjena onima koje zanima istraživanje jezika – studentima i nastavnicima – koji bi posebno mogli imati koristi od empirijskih istraživanja važnih za nastavu stranih jezika. Knjigu sam pisala tako da bude jednostavna i »pitka« za čitanje, doduše s mnogo statistike jer jedino tako možete dokazati da nešto jest ili nije, da ima neki efekt ili nema.
Empirijska istraživanja
Naime, u nastavi stranih jezika često govorimo o metodama podučavanja na osnovu nekih impresionističkih zapažanja, koja se ponekad zaista preklope s time kako učenik usvaja jezik, ali ne uvijek. Trebalo bi čini mi se, malo izokrenuti fokus – prvo spoznati kako se usvaja novi jezik i onda, na osnovu toga, primijeniti određenu metodu u nastavi. Zato su empirijska istraživanja važna, kako u nastavi jezika, tako i u obrazovanju uopće.
I ja sam krenula u ta istraživanja jer me prvenstveno zanimalo zašto nešto usvajamo lakše, a nešto teže. U jeziku to nije stvar inteligencije mada ona može imati utjecaja, ali ne presudnog. Mnogo je faktora u igri, pogotovo ako se jezik uči u starijoj, odnosno odrasloj dobi. Naravno, niti su to nova pitanja, a niti su sasvim cjeloviti odgovori negdje na vidiku. I mada danas znamo daleko više nego prije trideset-četrdeset godina, zahvaljujući neuroznanosti i svoj modernoj tehnologiji što se koristi u istraživanjima mozga, još je ipak tu puno tajni. A možda je i dobro da je tako, ima više čari.
Istraživanjima ste se počeli baviti kao profesor jezika u Novom Zelandu? – Još dok sam predavala engleski (kao drugi jezik) i francuski u školama na Novom Zelandu, provodila sam istraživanja u nastavi. Oduvijek su me zanimale individualne razlike kod učenika jer svaki je pojedinac svoj i drugačiji. Najprije me zanimala motivacija, a onda sam počela istraživati i utjecaj analitičke sposobnosti i radne memorije na usvajanje novih gramatičkih struktura u stranom jeziku. Pogotovo ako se jezik uči u razredu. Ima danas značajnih istraživanja koja dokazuju važnost upravo radne memorije i takozvanog smisla za jezik kojeg je dio i analitička sposobnost, međutim, moj rad pokazuje da se i utjecaj tih faktora može ublažiti ili neutralizirati nekim specifičnim metodama podučavanja. Naprimjer, ispravcima koji istovremeno modeliraju ono što je pravilno i implicitno daju do znanja da je nešto netočno rečeno, mogu se donekle neutralizirati razlike u analitičkoj sposobnosti.
»Divlji« izdavači
Vaša knjiga o metodama podučavanja objavljena je kod uglednog izdavača, koji ima sjedište u Bernu i Frankfurtu. Jeste li sami tražili izdavača ili je ponuda došla od izdavača? – Danas nije problem objaviti knjigu, može to svatko ali ne baš kod svakog izdavača. Kontaktirala sam sama nekoliko izdavača koji su poznati po objavljivanju tema iz društvenih i humanističkih znanosti, a odabrala sam kuću »Peter Lang« jer, osim renomea i duge tradicije, polažu mnogo i na marketing. Osim toga, njemačka profesionalnost, točnost, pridržavanje termina, briga o autoru – sve to igra ulogu. A zapravo, treba biti vrlo oprezan kada se izdavači sami nude. U svijetu se danas zbilja nagomilalo i svakim danom se stvaraju novi takozvani divlji izdavači koji objavljuju, recimo, akademsku literaturu, i to iz svih mogućih područja, od nuklearne fizike do imunologije, pa onda i do filozofije i lingvistike, prate velike konferencije ili samo skupljaju email adrese po sveučilištima i onda šalju ponude za objavljivanje radova (uglavnom u elektronskoj formi) jer znaju da je obveza ljudi koji predaju na sveučilištima da objavljuju radove; e pa onda to fino naplate od autora, bez ikakvih stručnih recenzija mada se reklamiraju kao da to rade vrlo brzo (što je u ozbiljnim uvjetima uglavnom nemoguće), s gotovo nikakvim zahtjevima što se tiče jezične kvalitete i tako »biznis« cvjeta. A ti autori, uglavnom iz afričkih i azijskih zemalja, ali i drugih, ne znaju da im niti jedno relevantno sveučilište u svijetu neće uzeti u obzir bilo što objavljeno kod takvih izdavača. Na Sveučilištu u Aucklandu su nas uvijek upozoravali da se klonimo izdavača koji se sami nude autorima.
Posvećenost struci
Iako ste u Hrvatskoj bili etablirano novinarsko ime, boravak na Novom Zelandu vratio vas je struci koju ste diplomirali. – Zapravo, uvijek sam se nekako paralelno bavila i novinarstvom i jezicima, a u novinarstvu me uvijek više zanimalo sâmo pisanje i neke istraživačke teme, nego trčanje za senzacijama. Još dok sam bila mladi novinar honorarno sam neko vrijeme predavala engleski na tada Radničkom sveučilištu, a poslije sam tri godine, devedesetih, predavala na Pomorskoj školi u Bakru, te kasnije, a i lani kad sam došla s Novog Zelanda u školi Linguae, kod moje prijateljice Anje Lončarić.
U međuvremenu, pogotovo onih godina dok sam radila u Bakru, svake sam godine išla u Englesku na razne tečajeve, uglavnom u vezi s podukom jezika, tzv. »teacher training courses«. Pitanja o tome kako učimo jezike, i kako ih najefikasnije možemo podučavati, da li ih zaboravljamo i zašto, uvijek su me jako zanimala. Pa sam zato i nastojala učiti od onih koji se neposredno time bave.
Premda su se danas prilično izmijenili stavovi u vezi s izvornim govorništvom, meni je u to vrijeme bilo jako važno da učim od engleskih izvornih govornika. Pa sam onda išla na neke tečajeve koji su bili, da tako kažem, »rezervirani« samo za izvorne govornike engleskog i naravno, vrlo rigorozni u smislu pristupa, ali zato jeftiniji jer je uvijek ono što je za strance skuplje, kao i kod nas u turizmu. Recimo, kad sam ja polagala Cambridge CELTA (Certificate of English Language Teaching to Adults), to je bilo dostupno uglavnom izvornim govornicima.
Na Novi Zeland ste došli kao predstavnica Mediteranske mreže nevladinih ekoloških organizacija MedForum. – Sve je to zapravo počelo od koksare i Bakra, a onda se čovjek zainteresira i za druge stvari u vezi okoliša. Mislim da je danas ekološka svijest građana na puno višem nivou, a vjerujem da sam i ja svojim pisanjem bar malo tome pridonijela. S ekologijom su se tada u Hrvatsku uvodile i neke demokratske promjene, na primjer, nije se ni znalo što je to nevladina organizacija, danas se kaže udruga.
Dosta sam se angažirala u toj mediteranskoj mreži nevladinih udruga, bilo ih je okupljeno skoro stotinu, sa sjedištem u Barceloni. Od ’95. do 2000. bila sam potpredsjednica MedForuma, pomagala u pripremi konferencija za štampu i raznih događaja u mnogim mediteranskim i evropskim gradovima, od Barcelone, Istanbula i pustinje Negev, do Kopenhagena, to sve volonterski. Tako sam otišla i na Novi Zeland na jednu konferenciju i tamo ostala. I »Velebitsku degeniju« sam dobila za pisanje o Mediteranu.
Učiteljski ispit
A na Novom Zelandu sam uskoro vidjela da se traži veliki broj nastavnika engleskog jezika, uglavnom zbog brojnih imigranata iz Kine, Koreje i Indije, znači nastavnika engleskog kao drugog jezika. Bilo je mnogo privatnih škola jezika od kojih su se mnoge kasnije i ugasile. Počela sam raditi u nekoliko takvih škola, ali mi je cilj bio zaposliti se na državnoj školi, jer to ipak daje sigurnost. No, za to mi je trebao učiteljski ispit koji se polaže nakon cjelogodišnjeg »teacher traininga«, a koji se može upisati poslije bilo kojeg dodiplomskog studija, naravno ako se položi prijemni. Nakon toga dobijete »Graduate diploma«.
To je izvrstan »kurs«, vrlo praktičan, ne samo zbog pedagoških predmeta i mnogo prakse u školi, već i zbog upoznavanja s maorskom kulturom na Novom Zelandu. Čak sam završila i tečaj maorskog jezika! Nastava je trajala godinu dana i ja sam nakon završnog ispita odmah dobila posao na državnoj školi – na ženskoj gimnaziji u Whangareiu. To je grad na sjeveru Novog Zelanda, u kojem je njihovo jedino veliko brodogradilište, a u Whangareiu su i danas brojni potomci starih doseljenika iz Dalmacije, kao što ih ima po cijelom Novom Zelandu, no posebno na sjeveru.
U obližnjem Dargavilleu, naprimjer, u središtu gradića je spomenik s imenima svih zaslužnih za utemeljenje grada, a to su sve hrvatska imena. Dok u Kaitai, na primjer, na ulazu u grad stoji natpis »Dobrodošli« , uz maorski »Haere Mai« i engleski »Welcome«. Hrvati, odnosno Dalmatinci kako se sami nazivaju, zbilja se smatraju zaslužnima i za razvitak same države Novog Zelanda. No, ja nisam imala nekih kontakata s tamošnjom hrvatskom zajednicom, a uostalom, to su već nekoliko generacija pravi »Kiwiji«, odnosno Novozelanđani. Jedino što sam te prve godine predavala hrvatski na jednom koledžu u zapadnom Aucklandu, i to upravo unucima i praunucima tih imigranata iz Dalmacije, koji sada žele naučiti bar malo hrvatskog. To mi je, zapravo moram priznati, bilo jako teško, premda vrlo zanimljivo iskustvo, jer ja ipak nisam specijalizirana za predavanje hrvatskog – što dokazuje da nije dovoljno biti izvorni govornik nekog jezika da bi ga se predavalo.
University of Auckland
Iz Whangareia ste se opet vratili u Auckland? – Nakon dvije godine u Whangareiu vratila sam se u Auckland gdje sam onda skoro četiri godine radila u Mount Albert Grammar School, od 2006. do 2010. Budući da sam već bila magistrirala i dvije godine radila na doktoratu – prešla sam na University of Auckland.
Po čemu se pozicija nastavnika u Novom Zelandu razlikuje od statusa koji prosvjetni radnici imaju kod nas? – Teško mi je govoriti o poziciji jer mislim da to dosta ovisi i o individualnom doživljaju, kako se netko osjeća u određenoj ulozi, no istina je da se na Novom Zelandu učitelj, nastavnik, profesor, kako god hoćete, osjeća – čini mi se – puno bolje nego ovdje. Ako ništa drugo, zato što većina osjeća da ih i roditelji i učenici poštuju zbog onoga što ti nastavnici daju djeci. Ali to nije nikakva zahvalnost u smislu »klanjanja autoritetu« jer tamo će se gotovo svaki roditelj nastavniku obratiti oslovljavajući ga samo prvim imenom, a tako i nastavnik roditelja – tamo su ti odnosi puno neformalniji nego ovdje.
Međutim, poštovanje se vidi u nekim »malim« znakovima, na primjer većina đaka ti na izlasku iz razreda kaže »Thanks, Miss!«, kao što ljudi na izlasku iz autobusa obavezno kažu vozaču »Thanks, driver!« Također, to poštovanje osjetiš i kad ti đaci s vremena na vrijeme pošalju tako toplu razglednicu da se moraš raznježiti. Ja još i sada imam cijelu kutiju radova tih djevojaka iz Whangareia, njihove pjesme, priče, mape krasnih radova… A s mnogima, pogotovo iz zadnjih godina rada u Mount Albert Grammar, i sada sam u kontaktu – mole me ponekad da im napišem kakvu preporuku, javljaju mi sve novosti – neki su već diplomirali, neki upravo sada završavaju.
Kažnjivo markiranje
S druge strane, ima i tamo svakojakih neugodnih situacija za nastavnike, ali generalno mislim da je puno veće i razumijevanje i suradnja između nastavnika i roditelja, premda roditelji mogu doći u školu na razgovor samo dva puta u godini, i to su posebno organizirani razgovori gdje su onda svi nastavnici na raspolaganju za razgovor s roditeljima. Inače mogu doći samo u izuzetnim slučajevima, uz najavu, ako je neki poseban problem u pitanju. Ukoliko imaju neko pitanje, mogu poslati e-mail nastavniku, na koji je on dužan odmah odgovoriti. Ukoliko se radi o problematičnom učeniku, a ima ih, i to ne malo, onda zaista imaš osjećaj da cijeli sustav stoji iza tebe – najprije psiholozi (najmanje dva u svakoj školi) i to vrlo osposobljeni, a onda i cijeli hijerarhijski sustav, sve do nekih službi ministarstva. Jer tamo je, primjerice »markiranje« iz škole kažnjivo i roditelji koji ne kontroliraju idu li djeca u školu za vrijeme perioda obaveznog školovanja, moraju platiti kaznu u slučaju namjernog izostajanja s nastave.
Postoji i nešto kao »školska policija« koja traži te đake. I uopće, nema šanse da bi đaci bili bilo gdje izvan razreda u vrijeme nastave, ni po hodnicima, ni i u dvorištu, ne daj Bože u kakvom kafiću jer oni zapravo ne izlaze izvan školskih terena za vrijeme trajanja nastave. No, iako se država bori da učenici ostanu što duže u sustavu edukacije, ne prisiljava ih na školovanje nakon napunjenih 16 godina života kada prvi put polažu državne ispite, a onda još dvije godine za redom.
Što sustav školovanja nudi učenicima na Novom Zelandu? – U svakoj srednjoj školi učenici biraju predmete koje će slušati, osim onih nekoliko obaveznih kao što su engleski i matematika. No tamo nema podjele na, primjerice, stručne škole i gimnazije, mada su imena kao, naprimjer »grammar school«, ostala kao nasljeđe tradicije. No svaka srednja škola mora nuditi cijeli niz predmeta, od onih akademskih do potpuno stručnih, s time da one škole koje koriste naziv »grammar school« moraju uz ostalo, još ponuditi i grčki i latinski – što znači da moraju imati nastavnika za te predmete, pa makar se javio samo jedan učenik, ili nijedan! To znači da taj nastavnik popunjava satnicu nekim drugim predmetom, najčešće je to povijest ili neki drugi jezik, a kad se pojavi potreba, onda uskače s klasičnim jezicima.
Primjena znanja
U svakoj srednjoj školi, a nazivaju se uglavnom još »high school« ili »college«, polaznicima se nudi izbor svih mogućih predmeta – od filozofije i matematike do kulinarstva, poljoprivrede, raznih obrta s praktičnom obukom i slično – a učenici biraju ono što smatraju korisnim za budući život ili daljnji studij. Također se snažno potiču sportske i umjetničke slobodne aktivnosti učenika, jer razvijaju kompetitivnost i kreativnost.
Sustav nastave je vrlo fleksibilan, pa učenici koji tijekom školovanja otkriju neke afinitete kojih nisu bili u početku svjesni, mogu izborom predmeta nadoknaditi propuštena znanja. Isto tako, ako su vrlo talentirani, mogu pratiti nastavu na daleko višem nivou od onoga svoje generacije. No, možda je najveća razlika ipak u samom načinu održavanja nastave i shvaćanja što je to učenje i što je znanje.
Dok se u hrvatskim školama još uvijek prenose uglavnom podaci, činjenice, jedna masa podataka i đaci to moraju memorirati tako da je učenje zapravo izjednačeno s pamćenjem (istina, možda ponegdje manje zadnjih godina, ali nisam sigurna), na Novom Zelandu kao i u drugim anglosaksonskim zemljama akcent je na primjeni znanja i na razvijanju vještina. Znači, od matematike, do biologije, engleskoga, ekonomije ili poljoprivrede – oni uče kako primijeniti znanje u praksi.
Drugim riječima, i naravno malo pojednostavljeno, u biologiji i kemiji stalno rade eksperimente; u matematici rješavaju probleme koji traže logičko razmišljanje; u ekonomiji rade projekte kojima moraju i zaraditi neki novac; u engleskome pišu analize ili pak izvještaje, priče, uče se debatiranju od rane dobi, a isto tako oni koji su izabrali neki praktični predmet obrađuju prave školske vrtove i onda u zbornici prodaju povrće i svježa jaja, ili pak naprave neke fine kolače ili nešto slično.
Profesionalno usavršavanje
Je li bilo teško uklopiti se u nastavnički poziv jedne tako različite države? I smatrate li nastavnički rad pozivom ili darom? – Smatram se fleksibilnom osobom, tako da mi nije bilo teško uklopiti se, a ona jedna godina »nastavničkog studija« znatno mi je pomogla. Mnogo se radilo na metodici nastave, što podrazumijeva puno praktičnog rada u konkretnim školama, i to raznovrsnima jer tamo zaista ima škola s vrlo različitim filozofijama i pogledima – većina ih je sekularna i multikulturalna, ali ima i dosta katoličkih, i anglikanskih, i islamskih, i »Maori immersion«.
Ali ne samo u tom pripremnom periodu, nego i kasnije, stalno, vrlo je važno redovito profesionalno usavršavanje, to je naprosto dio svakodnevne prakse – mora se biti ukorak s novim trendovima u tehnologiji, pedagogiji, psihologiji. Tamo nisam nikad ni vidjela nešto što bi se moglo nazvati imenikom ili dnevnikom – sve je bilo kompjutorizirano. A sam nastavnički rad mislim da se ipak svodi na vještinu. Netko može biti za to više ili manje talentiran, ali vještina se može naučiti i izvježbati. U konačnici, mogu reći da sam uživala u nastavničkom radu – ja zaista volim predavati, kao što volim i pisati i istraživati.
Nakon što ste doktorirali u Aucklandu, vratili ste se u Hrvatsku. – Uvijek sam željela ići dalje i nadograđivati znanje, jer mislim da je znanje vrlo bitno, unatoč stvarnosti koja nekad to pobija. Pritom ne mislim na važnost samo onog znanja koje se stječe u školi jer je toliko primjera oko nas koji to opovrgavaju, ali te potvrde da si u nečemu stručnjak su naprosto potrebne. Tako sam i ja upisala doktorski studij prvo zato što me to područje jako zanimalo, a bez znanja koje stekneš tim studijem ne možeš raditi tu određenu vrstu istraživanja, nemaš pristup bazama podataka koje ti otvaraju nove mogućnosti, a ni institucije te ne prihvaćaju kao kompetentnog na određenoj razini. Mada, ruku na srce, danas su i vrijednosti svih tih diploma na neki način devalvirane. No, mene, kao što vjerujem i većinu mojih kolega, zanima suština, a ne papir kao takav. A kad sam jednom doktorirala, onda mi je sljedeći logični cilj bio rad na sveučilištu.
Anglistika u Zadru
– Vratila sam se u Hrvatsku s namjerom da radim na nekoj od katedri za engleski jezik. Dobila sam posao na Odjelu za anglistiku u Zadru, ali da nisam – vratila bih se na Novi Zeland, ili bih možda išla na neko sveučilište u Australiji.
Zašto Zadar? – Tamo su dugo tražili profesora upravo za predmete Metodika nastave engleskog i Usvajanje drugog jezika – što je moj predmet interesa u lingvistici. Oduševljena sam Zadrom kao gradom i Odjelom na kojem rade uglavnom mladi ljudi, vrlo kooperativni i vrijedni, a gdje ja kao stručnjak imam potpunu slobodu.
U Zadru držite i radionice akademskog pisanja. – Na Sveučilištu u Aucklandu predavala sam zadnje dvije godine akademsko pisanje, predmet koji upisuju studenti različitih usmjerenja, od onih koji studiraju pravo, do inženjera, studenata arhitekture i drugih. Budući su ispiti uglavnom pismeni, svladavanje vještina akademskog pisanja je vrlo važno. U Aucklandu su gotovo svi studenti koji su prošli »course« akademskog pisanja – bez obzira bili izvorni govornici ili ne – vidjeli da su im se ocjene na drugim predmetima poboljšale nakon slušanja i polaganja tog ispita.
Takva saznanja postepeno, mada vrlo sporo, vjerujem da dolaze i do nas. Da biste se mogli baviti znanstvenim radom, morate objavljivati u međunarodnim časopisima koji su uglavnom na engleskom, i stoga morate svladati akademsko pisanje na engleskom. Hrvatska nema tradiciju takvog načina pisanja i zato je ljudima ponekad dosta teško shvatiti što strani urednici uopće traže od njih. A razlika je u tome što se u engleskom smatra da je odgovornost na autoru koji mora tekst učiniti jasnim potencijalnom čitatelju, dok se na primjer, u njemačkom, i nekim drugim jezicima, pa tako i hrvatskom, očekuje da se čitatelj muči sa slojevitim tekstom i takoreći »kopa« po njemu da bi prodro do nekog značenja.
No, zaboravlja se da se i vrlo komplicirane ideje mogu izraziti na relativno jednostavan način ako se tekst dobro strukturira. Zbog toga, a i zbog potrebe suvremenog načina komunikacije, mislim da je jako važno studente što ranije osposobljavati u akademskom pisanju. Upravo zbog trenutačno velike potrebe za tim znanjima i vještinama, moja je radionica akademskog pisanja za nastavnike u Zadru lani bila vrlo dobro primljena, a sada povremeno radim takve radionice i za studente.
