Dobar ministar kulture je dobar poslovođa koji mora brinuti o tome da sve grane, sva idejna usmjerenja cvjetaju. On mora biti otvoren, inkluzivan, ne smije imati ekskluzivne radikalne stavove. Hasanbegović se dosad nije potvrdio na planu kulture pa će imati velike probleme u komunikaciji s kulturnjacima
Srpsku književnost u Hrvatskoj književnoj enciklopediji tretirao sam kao stranu, a kad je o tim kriterijima riječ, onda je to pisanje o hrvatskim temama, življenje u hrvatskoj sredini, objavljivanje i utjecaji na hrvatske pisce… Kako ćete govoriti o hrvatskoj književnosti bez Danila Kiša?
Kad je naziv knjige »Rat za Enciklopediju«, a autor je Velimir Visković, onda i prosječno informiran pratitelj kulturne scene ovih prostora može pretpostaviti da je materijal trilerski. Knjigu je objavila izdavačka kuća Vuković & Runjić, a Visković je prošli tjedan boravio u Rijeci, gdje je na Filozofskom fakultetu održao predavanje o enciklopedistici te u antikvarijatu Ex libris predstavio knjigu. S ovim književnim kritičarem, esejistom, kolumnistom, urednikom, enciklopedistom i eruditom razgovaramo nakon predavanja na fakultetu te ga odmah molimo da opravda taj jaki »rat« u naslovu.
– Rat je zato što je vođeno puno gnjevnih polemika; samo do pojave Enciklopedije napisano je barem 30 polemičkih tekstova, a polemos je rat, bitka na grčkom. A tu se stvarno radilo o ljutim sukobima, ljudske egzistencije su bile u pitanju. Malo se jesam premišljao, ne zvuči li to marcijalno, ali na kraju sam shvatio da je to ipak najprimjereniji termin.
Sada upravo spremam drugu knjigu, u kojoj su polemike nakon objavljivanja Enciklopedije, kad se zapravo cijela ex Jugoslavija uključila. S jedne strane su ljudi oko Miljenka Jergovića, umreženi i organizirani, a s druge ljudi na mojoj strani. No ja sam svima onima koji su htjeli pisati u moju korist rekao da je strateški bolje da u tome budem sam. Ipak, ne možete sve kontrolirati, pa sam tako rekao Slobodanu Šnajderu i Nenadu Popoviću da ne pišu ništa, ali Edo Popović, koji je bio u svađi sa mnom, napiše tekst meni u prilog.
Dokazivanje autoriteta
Ali bilo mi je jako važno što su moju poziciju kasnije opravdavali i neki ljudi iz EPH-a, kao Jurica Pavičić koji je govorio tako da ga je Jergović zasigurno stavio na svoju crnu listu. Jer je upravo o tome govorio, o toj Jergovićevoj navadi da one koji mu nisu odani stavlja na crnu listu. Obzirom na utjecaj koji je u to vrijeme imao u edicijama EPH-a, to nije bilo ugodno.Moram reći da u vremenu do 2010. godine – a 2007. je bila kad sam ušao u polemike prvo s Vlahom Bogišićem, pa onda s Jergovićem – praktično sam godišnje davao veliki intervju za Jutarnji list. Nakon toga ne da više nikad nisam dao intervju, nego me nisu zvali ni za izjavu, a bio sam i predsjednik HDP-a u to vrijeme. Kad djelujete u javnom prostoru, onda je to jako neugodna situacija.
Ali moram reći da je Nino Pavić kao vlasnik EPH-a ipak pokušavao to moderirati, pa sam recimo u Globusu imao neki prolaz jer je i njemu očito bilo jasno da ta Jergovićeva netrpeljivost nije opravdana. Tako sam dobio nekoliko vrlo lijepih tekstova o Enciklopediji. Dapače, jedan takav tekst doveo je do toga da se Enciklopedija pojavila u četiri umjesto u planirana tri sveska. Gotovo komično!
S Biškupićem je bilo fantastično Aktualni kulturni trenutak svakako je izbor novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kako ga komentirate?
– Bilo je ministara koji mi nisu bili politički bliski, poput Bože Biškupića i Jasena Mesića, s kojima sam odlično surađivao. Mogu čak reći da sam s Biškupićem bolje surađivao nego s mojim političkim istomišljenicima Andreom Zlatar i Tončijem Vujićem. Andrea Zlatar je prepolovila dotaciju časopisu koji uređujem, dok je s Biškupićem bilo fantastično. Za vrijeme Zlatar nisam bio ni u jednom vijeću, a za Biškupića zvalo me se svugdje gdje se odlučivalo.
Ne govorim to zbog odnosa prema meni, nego govorim o načelnom stavu nekog čovjeka. Dobar ministar kulture je dobar poslovođa koji mora brinuti o tome da sve grane, sva idejna usmjerenja cvjetaju, on mora biti otvoren, inkluzivan, ne smije imati ekskluzivne radikalne stavove. Prvo, Hasanbegović se dosad nije potvrdio na planu kulture pa će imati velike probleme s komunikacijom s nekim kulturnjacima, jer im neće biti dovoljan autoritet. No imate zapravo čovjeka radikalnih političkih stavova, pa on može dolaziti u konflikt bude li ih tako ekskluzivno zagovarao u budućnosti.
Kad kaže da sprema veliku revoluciju, reformu, gdje će istaknuti prave vrijednosti, a drugima pokazati da su nevrijedni, bojim se da s tim radikalizmom neće daleko dogurati, jer će mu se kulturnjaci pobuniti. A oni su često vrlo jasni i glasni u zastupanju svojih stavova, imaju pristup medijima i neće se predati bez borbe. Zato bi mu bilo pametnije da uči na primjeru uspješnih HDZ-ovih ministara kulture, pri čemu primarno mislim na Božu Biškupića, koji je bio dobar poslovođa hrvatske kulture. A to nam sada treba, ne kulturnjački revolucionarci.
Nakon jednog tog članka, u kojem sam rekao da su planirana tri sveska Enciklopedije, održana je velika rasprava na ravnateljstvu kuće, na kojoj je tadašnji glavni ravnatelj, Jergovićev šogor Vlaho Bogišić, rekao da nikako ne mogu biti tri sveska. Mogu ili dva ili četiri.
Kasnije mi je Bruno Kragić objasnio da Vlaho želi pokazati da je njegova posljednja. Ja sam onda, naravno, rekao neka budu četiri (smijeh). Malo je smiješno da se nečim na čemu 300 ljudi radi 10 godina, zbog dokazivanja vlastitog autoriteta, trguje kao krumpirima na placi.
Koja vas vrsta kritike vašeg rada na Enciklopediji najviše pogađa?
– Ne znam, stvarno bi me zaboljela kritika nekog upućenog u enciklopedistiku koji bi mi iznio neke preevidentne greške. Postoje dvije razine prigovora: konkretna pogreška…
Riječki krug
Kao slučaj s pogrešnim datumom smrti riječkog pisca Janka Polića Kamova?
– Da, stjecajem okolnosti je dobar datum izmijenjen, ali to se naprosto događa jer je u više izdanja bio netočan datum. Provjera s autorom članka (Darkom Gašparovićem, op. a.) nije učinjena i desila se pogreška.
Postoje međutim stvari koje su vezane uz koncepciju edicije. Bilo je puno prigovora na broj srpskih pisaca, i to posebno u Vijencu, pri čemu su se istaknuli Igor Žic i Davor Velnić iz riječkog kruga, koji su pokušavali dokazivati da je to jugoslavenska, jugokomunistička edicija. No to jednostavno ne drži vodu, zato što postoje kriteriji.
Srpsku književnost u Enciklopediji tretirao sam kao stranu, iako se nikad neću složiti sa Stankom Lasićem da je nama srpska književnost isto što i bugarska ili islandska književnost. Ja mislim da su to književnosti vrlo bliske jezično te da je mogućnost čitanja bez korištenja rječnika faktor koji itekako povezuje. Da i ne govorimo o zajedničkoj povijesti.
Kad je riječ o kriterijima za strane, dakle i srpske književnike, onda je to pisanje o hrvatskim temama, življenje u hrvatskoj sredini, objavljivanje i utjecaji na hrvatske pisce… Kako ćete govoriti o hrvatskoj književnosti bez Danila Kiša?
Ali taj komparatistički, kontekstualizirajući pristup relativno je originalan. U kontekstu europske enciklopedistike to je svakako novum?
– Čitav taj kompleks članaka o književnim vezama; američko-hrvatske, englesko-hrvatske, rusko-hrvatske… imamo 30-ak tih velikih članaka u kojima govorimo o uzajamnom prevođenju, proučavanjima, o studiju jezika i književnosti… dakle imamo svijest o tome da hrvatska književnost ne postoji u zrakopraznom prostoru, da oko nje nisu bedemi koje nitko ne prelazi. Ako hoćete, dobar dio onoga što je relevantno u književnosti je transnacionalno.
Nekome možda smeta, pa i ne bi volio utjecaj Davida Albaharija ili Danila Kiša na suvremene hrvatske prozaike, no kad bismo to izostavili, po najobjektivnijim kriterijima Encikolopedija bi bila nedostatna.
A što se tiče drugih nacionalnih književnosti, doista nisam vidio takav pristup, i to je samo jedna od dimenzija koje mi imamo a drugi nemaju. Međutim, ne sumnjam da će za godinu-dvije netko, najprije od obližnjih naroda, preuzeti takav ili sličan model.
Digitalno i papirnato
Velika tema danas u knjižnom svijetu odnos je interneta i knjige, odnosno digitalnog i papirnatog. Stavimo li stvari u širi kontekst, Opća enciklopedija iz razdoblja Jugoslavije prodana je u 200.000 kompleta, a HKE je dosad domašila 2.000. Prvo, koliko si studenata može priuštiti komplet?
– Četvrto, hrvatsko izdanje Opće enciklopedije prodano je u 4.500 kompleta, pa je to možda uputnije uspoređivati, jer je razlika u vrsti. No ja sam u dogovoru s Brunom Kragićem članovima umjetničkih strukovnih organizacija omogućio kupnju kompleta s 50 posto popusta, pa se tako četiri sveska mogu dobiti za 400 kuna. I studenti, također.
Hoće li HKE i unatoč tome što cijena jest povoljna ipak jednom završiti na internetu, što bi bilo dobro za diseminaciju verificiranih podataka nasuprot onome što se obično može naći na dostupnim »besplatnim« platformama?
– Mi sada radimo Biografski leksikon hrvatskih pisaca, za koji nam kao baza služe biografije 3.000 pisaca iz HKE. U međuvremenu se pojavio velik broj novih pisaca, pa smo ubacili još 500 novih imena. Za dvije godine namjeravali smo objaviti tiskano izdanje tog leksikona, no prijedlog je našeg glavnog ravnatelja Antuna Vujića da te podatke koje imamo ubacimo u sadašnju HKE i da se s tim ažuriranim izdanjem za koju godinu pojavimo na internetu te da ga onda imamo i dopunjujemo. Istodobno možemo i nastaviti s prodajom knjige, jer ona je i neka vrst dizajnerskog proizvoda pa lijepo izgleda na polici. Kao što ima i onih koji se ne vole služiti internetom.
Mislim da ova edicija nije dovoljno komercijalno eksploatirana i žao mi je da je tako, ali naprosto, ako već država podupire našu djelatnost, nužno je da ona bude dostupna što širem broju ljudi.
Sindrom autobiografske proze
Jedan vaš talent možda ponekad ostane nezamijećen: nos za određenu vrstu teksta koja je u posljednje vrijeme postala i komercijalno uspješan trend – (pseudo)autobiografski roman. Od knjiga Igora Mandića i Mani Gotovac nadalje…
– Rade Šerbedžija, Nikola Batušić. Pa je, autobiografska proza je u svjetskim razmjerima neka vrsta trenda i rado se pišu autobiografije. Sve te knjige radio sam tako da nikome nisam napisao ni rečenicu, ali sam autore upućivao, pričao s njima svakodnevno i navodio ih…
Tražeći njihov literarni talent?
– Pa da, a Mani Gotovac će i sama reći da bez mene te knjige ne bi bile napisane. No bio sam doista zapanjen kad sam vidio te njene prve stranice. »To je dobro, Mani, ti si pisac! Žao mi je što te tek sada ja otkrivam…« – rekao sam joj. Nikolu Batušića godinama sam naganjao da završi tu svoju knjigu »Na rubu potkove«. Kad se konačno pojavila, pa kad je on vidio reakcije… njemu je ta knjiga bila važnija od svega što je pisao godinama. To ga veseli, rekao je. To su prekrasne, fascinantne knjige, pa kad s takvom knjigom idete među publiku…
– Ma za fikcionalno nisam siguran, ali isto kao što je u kasnim godinama Nikola Batušić otkrio svoj literarni talent i to ga je silno radovalo, pa i mene raduje kad se malo upuštam u literaturu… ali imam osjećaj, ako bih i počeo pisati fikcionalnu prozu, da bih na neki način izgubio kredibilitet kao kritičar. A ja se ipak primarno osjećam kritičarom, i bio sam jako ponosan na to da nisam konkurencija onima o kojima pišem. Da se ja sad uvaljujem, netko bi mogao reći da sam ga popljuvao zato što bih htio biti pisac pa mu prigovaram da bih ga umanjio kao moguću konkurenciju (smijeh).
