Zbog iznimne epidemiološke situacije, ovogodišnje izdanje festivala DA2, iza kojeg stoje zagrebačka udruga Pari Pikule i njegova agilna kuratorica Tina Hajon, posvećeno dizajnu, umjetnosti i arhitekturi, održano je u on-demand verziji. Glavnu festivalsku nagradu ISKRA osvojila je Finkinja Virpi Suutari (šifra: »Aalto«). Tako su odlučili članovi žirija – povjesničar umjetnosti Feđa Vukić, dizajner i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i osnivač dizajnerskog studija TRIO Bojan Hadžihalilović te njegov lanjski laureat Matther Taylor (šifra: »Marcel Duchamp: Umjetnost mogućeg«).

Posebno priznanje žirija osvojila je sugestivna site-specific simfonija »Kako izgraditi planinu« danskog autorskog tandema Rikke Selin Fokdal & Kasapar Astrup Schroder, s pjenušcem, slomljenim snovima, dimnim kolutima i vizijama, ali i umjetnim snijegom na padini krova spalionice koja pretvara otpad u energiju, transformiranog u skijašku stazu.

Ovogodišnje online izdanje DA2 festivala popratila je i serija zanimljivih razgovora pod zajedničkim »riječkim« nazivnikom »Šta DA« u kojima su između ostalih sudjelovali fotografkinja Sandra Vitaljić, dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić, kritičar arhitekture i dizajna Maroje Mrduljaš te modni kritičar Nenad Korkut koji je podario nemali vogueovski obol doksu Beniamina Barresea »Nestanak moje majke« o autorovoj majci Benedetti Barzini, koja se nakon slavne manekenske karijere povukla u totalnu izolaciju. Bilo je tu i nekih drugih atraktivnih komada poput doksa o neizostavnoj Marini Abramović (šifra: »Povratak kući«) te »Ratnog fotografa« u režiji Borisa Benjamina Bertrama, koji se pozabavio Dancem Janom Grarupom koji je objektivom svoje kamere promatrao brojne konfliktne zone, od Mosula pa nadalje.

Aaltova stolica

Ipak, ovogodišnje online izdanje DA2 festivala pamtit ćemo po nagrađenoj Virpi Suutari, koja se pozabavila slavnim finskim dizajnerom Alvarom Aaltom. Autor teksta koji držite u ruci susreo se s Aaltom u londonskim osamdesetima, pakirajući za šaku funti njegove stolice u dizajnerskom shopu londonskog Hampsteada, u pauzi između točenja piva u islingtonskom gay pubu i slaganja tiskovine posvećene talijanskoj komuni u Londonu u zadimljenoj sobi Pentonvillea u kojoj sam mogao nožem rezati dim njegova napušenog urednika. Da bih sav taj zarađeni sitniš potrošio na odlazak u obližniji Everyman Cinema na projekciju ranog Kaurismakija. Doduše, vremena se mijenjaju. »The Show Must Go Home!«. Tako glasi trenutačno ponešto modificirani refren Queenovaca. Zato smo upitali Suutari bi li projekcija »Aalta« u tom pandemijskom kućnom kinu bila najidealnija iz Aaltove stolice.
– Sve ovisi o njenom modelu. Možda je ljepše promatrati Aaltovu stolicu nego sjediti u njoj sat i četrdeset minuta, koliko traje moj film. Ali ja imam u svom domu nekoliko tih stolica i ih obožavam.

Priča veća od života

Vaš dominantni interes je dirljiva ljubavna priča Alvara Aalta i njegove žene Aino.

– Otpočetka nisam željela snimiti još jedan kulerski akademski arhitektonski komad. Htjela sam spojiti intimno i osobno u njihovoj profesionalnoj priči, koja je bila veća od života. Za Alvara i Aino arhitektura je bila život. Ono što su oni radili i što su bili. Njihova priča je ljubavna priča u širem smislu. Ona ima puno toga zajedničkog s njihovom strašću u istraživanju arhitektonskih principa i njihovu nastojanju da stvore vlastiti arhitektonski jezik i gramatiku. Kad mi je Alvarova obitelj dopustila da koristim njegova ljubavna pisma i obiteljski 8mm video i fotoalbume, bio je to moj odlučujući trenutak, ali i početak vjerovanja u taj film. Pisma su mi dala šansu da istražim dinamiku njihova braka i suradnje. Iako je dostupni materijal bio relativno oskudan, koliko god on bio esencijalan. U tim pismima otkrila sam mnoštvo toplog humora, ljubavi, međusobnog uvažavanja, ali i razočaranja i žaljenja između redaka. Ta pisma nikad ranije nisu bila dostupna široj publici, iako su puno pomogla onima koji su o Alvaru i Aino znali puno više. Ta ista pisma vezuju se za povijesne periode. Tako su njihove dvadesete na nekin način bile preludij šezdesetima, kad su htjeli biti moderni par i počeli eksperimentirati sa seksualnošću.

Vaš komad ne igra na »talking head« klišeje, koji se često koriste u sličnim doksima koji se bave životima slavnih umjetnika.

– Odbacujem slični pristup jer mi je više stalo da se publika fokusira na Aaltove, a ne na one koji govore o njima. Osim ako nije riječ o ljudima koji su bili svjedoci njihova vremena i družili se s njima, od članova njihovih obitelji pa nadalje.

Alvar Aalto bio je arhitekt senzualnosti i emocije. Njegovi radovi se ne promatraju, već i dodiruju. Njihova skala ima nevjerojatne humane dimenzije.

– Jedna od ključnih karakteristika Alvarove osobnosti je njegova enormna vitalnost i seksualnost, u širem smislu. Posebnost njegove arhitekture uvijek leži u njenom opsegu i načinu na kojem je u stanju jedan monumentalni prostor učiniti toplim i ugodnim, poput knjižnice u Rovaniemiju u kojoj sam provela djetinjstvo. Kao što je manje prostore učinio monumentalnijim i svečanijim. Iako njegovi radovi imaju senzualni i krajnje nježni efekt. Njegovi prostori vas pozivaju na dodir. Ali njihovi prirodni materijali puno duguju Aino, njenom razmišljanju i senzibilitetu. Još uvijek se sjećam dodira zakrivljene brave na ulasku u knjižnicu Rovaniemija, njena toplog prostora i Aaltovih kožnatih fotelja, ali i brončanih svjetiljki koje su mi tada bile jako luksuzne.

Glazba i fotografija

Glazba igra važnu ulogu u vašem filmu.

– Koristila sam avangardni jazz Sanne Salmenkallio s kojom sam već surađivala u ranijim projektima, ali i velike majstore improvizacije poput Jonnasa Riipe i Seppa Kantonena. Postoji i snažni element igre povezan s Aaltovim duhom, ali i njegovom vazom. Ne znam zašto je to tako, ali kad započnem novi filmski projekt uvijek osluškujem u glavi određene instrumente, bilo da je riječ o bubnjevima ili glasoviru. Na skladatelju je da im pridoda veličanstvene rogove i trubu.

Poput sineasta Heinza Emigholza, čiji je opus poznat pod zajedničkim nazivom »Photography and Beyond« također povezan s arhitekturom, čini mi se da u vašem radu također dominiraju fotografija, istraživanje, footage i dijagrami.

– Mislim da se ‘Aalto’ razlikuje od mojih prethodnih filmova. Iako fotografija ostaje moja najveća inspiracija. Fotografija je za mene neka vrsta zbijene stvarnosti. Zato me nikad nije zanimao naturalizam toliko prisutan u doksima. Više ne zanima njihova slikarska strana. Za mene je umjetnost apstrahiranje stvarnosti kako bismo se odmaknuli od njene neurednosti.

Slažete li se s Emigholzom koji kaže da je film »imaginarna arhitektura u vremenu«, kao najpopularniji način izražavanja ljudskog života.

– To je predivna misao. Neki nam filmovi dopuštaju unutrašnje putovanje iz jednog prostora u drugi. U smislu istraživanja, povezivanja i sjećanja. Za mene film mora evocirati sjećanja, empatiju i maštu. Zato su mi prostor i širokokutni kadrovi bili važniji od krupnih planova. Zato su me filmovi Roya Anderssona oduvijek inspirirali u dijalogu između čovjeka i njegova prostora. To se možda može jasnije uočiti u mojim ranijim filmovima.

Ravnopravna partnerica

Kako ste se povezali sa scenaristom i montažerom Jussijem Rautaniemijem, koji je surađivao s Juhom Kuosmanenom u njegovu filmu »Najsretniji dan u životu Ollija Makija«? Iako Makijev boksački ring i Alvarove stolice naizgled pripadaju različitim svjetovima.

– S Jussijem već surađujem gotovo deset godina i »Aalto« je naš peti zajednički projekt. Jussi je doduše 20 godina mlađi od mene i mislim da je inspirativno povezati dvije različite generacije u jedan projekt. Naš rad je simultano organski i slobodan, ali i discipliniran. Montaža ‘Aalta’ trajala je četiri i pol mjeseca i u početku se Jussi osjećao pomalo očajan, zbog količine materijala, imena i vizualnih kanala. Bila je to za njega neka vrsta edukativnog procesa, kao i za mene.

Vaš film pokazuje da Alvar i Aino nisu samo bili veliki umjetnici, već i kozmopolitski, ali i ikonični par.

– Mi Finci vjerujemo da znamo sve o Aaltu, iako nismo svjesni koliki je bio njihov kozmopolitizam od tridesetih pa nadalje. U tim vremenima arhitektonski parovi nisu bili tako uobičajeni kao što su to danas. Kad su se uključili u Međunarodni kongres moderne arhitekture (CIAM), družili su se s Le Corbusierom, Gropiusom i Moholy-Nagyjem, a kasnije i Rockefellerima. Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine upravo je njihov finski paviljon privukao pažnju ljudskim pristupom modernizmu, da bi im se godinu dana kasnije dogodila izložba u njujorškoj MoMA-i. Iako me je oduvijek najviše privlačila ključna uloga koju je na Alvara ostavila Aino. Tada nije bilo uobičajeno da žena studira arhitekturu i surađuje s mužem kao ravnopravna partnerica. Aino je kao suvremena žena bila spoj različitih identiteta – majka, dizajnerica, žena slavnog arhitekta, a kasnije i direktorica njihove legendarne dizajnerske kuće ARTEK. Sve se to dogodilo prije pedesetih godina prošlog stoljeća.