Američki pijanist

Vijay Iyer: Ne možete stvarati glazbu bez pažljivog slušanja

Davor Hrvoj



Američki pijanist Vijay Iyer je snimio dvadeset i tri albuma, od toga posljednjih šest za diskografsku kuću ECM. Jedan od njih, »Break Stuff«, snimio je 2014. u triju s kontrabasistom Stephanom Crumpom i bubnjarem Marcusom Gilmoreom. Nepunih godinu dana prije s istim je glazbenicima nastupio na festivalu Jazz.hr jesen u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. U tom trenutku Iyer je bio u potpunosti prepoznat od glazbene javnosti kao respektabilna sila na jazz sceni. Do tada je, naime, već dobio mnogobrojna priznanja i nagrade kao izvođač i skladatelj, a njegovi albumi su zauzimali prva mjesta na popisima raznih časopisa i portala. Međunarodna udruga jazz novinara 2010. proglasila ga je jazz umjetnikom godine, a 2012. i 2013. najboljim jazz pijanistom.


Godinu dana prije zagrebačkog koncerta kritičari uglednog časopisa DownBeat proglasili su ga najboljim pijanistom i umjetnikom godine, njegov trio najboljim sastavom, a njegov CD »Accelerando« najboljim albumom.U trenutku snimanja albuma »Break Stuff« Iyer je s Crumpom i Gilmoreom djelovao već jedanaest godina tijekom kojih su održali nebrojene koncerte i snimili četiri albuma, dva kao trio, a dva uz alt saksofonista Rudresha Mahanthappu. Skladbe za ovo snimanje pripremali su tijekom tri prethodne godine. Iyer je autor devet skladbi, a izvode i tri standarda što su ih napisali autori koje iznimno cijeni kao one koji su utirali nove puteve u glazbi: »Blood Count« Billyja Strayhorna, »Countdown« Johna Coltranea i »Work« Theloniousa Monka. Između ostalog, ta odluka ukazuje na tradiciju jazza koja je utjecala i koja još uvijek utječe na njegovo stvaralaštvo. »Moramo biti upoznati s tradicijom, a potom kreativni«, smatra Iyer, i nastavlja: »Za mene nikad nije bilo dvojbe bavim li se ili ne tradicijom glazbe. Oduvijek sviram posvete predšasnicima: Theloniousu Monku, Dukeu Ellingtonu, Johnu Coltraneu,glazbenicima koji su stvarali glazbu koju sviram.«

Duhovna znanost


Monk je uvijek zauzimao važno mjesto u jazz baštini na kojoj se Iyer napajao: »Bio je genij i ekscentričan umjetnik, ali i osoba koja je hodala ovim planetom. Jedan je od divova jazza koje držimo nedodirljivima jer su djelovali na izuzetno visokoj razini. On je moj junak, najveće glazbeno nadahnuće. Nadahnjuje me na mnogo načina: kao pijanist, skladatelj, glazbenik koji je uspostavio jedinstvo improvizatorskog i skladateljskog izričaja, koji je postigao jasnoću, usredotočenost i, služeći se radikalnim metodama u kreiranju glazbe, dao nevjerojatan doprinos umjetnosti. U tome je bio ustrajan, od samoga početka. Kreirao je glazbu koju ljudi nisu razumjeli – držali su da svira krive note i čudne akorde. No u tim akordima nema ničega čudnog – potpuno su logični. Bio je dubok. Svaki dan razmišljam o njemu. Sve što radim na neki je način odraz onoga što je on činio. Teško mi je opisati zašto ga toliko volim i cijenim, ali Monk je utjelovljen u mojoj glazbi.«Poput Monka i Iyjer teško pronalazi suradnike, one koji su sposobni duboko prodrijeti u njegovu nutrinu i odgovoriti na sve izazove koje svojim djelovanjem postavlja pred njih. U Crumpu i Gilmoreu pronašao je srodne duše i zato je s njimaostvario dugogodišnju suradnju. Osim što su sposobni reagirati u djeliću sekunde, oni s razumijevanjem pristupaju Iyerovim skladbama i svojim ih intervencijama mijenjaju, obogaćuju. Pritom Iyerove su skladbe, koje su zapravo smjernice zanjihove kolektivne improvizacije, maštovite i nadahnjujuće, poticajne, ponekad iznimno duhovnog karaktera.

»Namjera mi je postaviti situaciju u kojoj se nešto može dogoditi, posebice zato što skladam za improvizacije«, rekao je. »To je sve što skladanje jest – posložiti temelj tako da, kao glazbenik koji improvizira, mogu reagirati, otkrivati, graditi, stvarati. Skladanje je neka vrsta početnog koraka koji treba pokrenuti cijeli proces. Mnogo toga me nadahnjivalo. Odvojeno od bilo kakva religioznog osjećaja, zanimalo me pomicanje granica svijesti, što je dovelo do kreiranja glazbe, posebice improvizirane glazbe koja nekad nastaje kao rezultat vlastitih odluka, a ponekad može biti vođena drugim silama. Svijest je neizmjerna, može se doživljavati višestruko i među različitim čimbenicima ne mora biti sinergije. Kad dostignete tu razinu svijesti da možete biti dijelom izvanjskoga svijeta, postižete višu razinu svijesti o glazbi. Tada glazba postaje disciplina poput duhovne znanosti i vodi u tu vrstu svjesnosti. Tijekom sviranja dolazi do sjedinjenja uma i tijela. Moje je iskustvo sviranja glazbe meditativno, ali i tjelesno.«


Kontrapunkt i forma


Spoj takvog, meditativnog i tjelesnog pristupa improvizacijama, još je više izražen na albumu »The Transitory Poems« što ga je Vijay Iyer snimio 2018. s pijanistom Craigom Tabornom. Dva glasovira u spontanim, free improvizacijama. Naoko opasna situacija, ali ne i za njih. Osim toga, za ovu je suradnju važno njihovo skladateljsko umijeće. Obojica su autori, a skladbe potpisuju zasebno i zajedno. Iako nije česta, to ipak nije nepoznata pojava. Puno je glazbe koja je već napisana za dva glasovira. Primjerice, Stravinski je izvornu partituru za »Posvećenje proljeća« pisao za dva glasovira. Stockhausen je pisao za dva glasovira. Velika tradicija duo glasovira postoji u afroameričkoj, improviziranoj glazbi. Zajedno su svirali Billy Strayhorn i Duke Ellington, Count Basie i Oscar Peterson, Tommy Flanagan i Hank Jones, John Lewis i Billy Taylor, Chick Corea i Herbie Hancock, Cecil Taylor i Mary Lou Williams…




»Neke od njih gledao sam na nastupima, primjerice Muhala Richarda Abramsa i Aminu Claudine Myers«, kaže Iyer. »Dakle, čini mi se da je živa ta tradicija i mnogo je referentnih točaka. U tom smislu nemamo se čega bojati jer to je uobičajeno već »stoljećima«, no trebamo paziti da ne dođemo u koliziju. No mi ne počinjemo svirati s time u mislima.«


Iyer i Taborn sad već imaju bogato iskustvo zajedničkog sviranja. Zajedno su počeli svirati u ansamblu The Note Factory saksofonista Roscoea Mitchella, najpoznatijeg kao člana kultnog sastava Art Ensembe of Chicago. Naime, Iyer je biostalni Mitchellov suradnik. Osim što je svirao s njegovim malim sastavom, svirao je i s većom formacijom, najčešće nonetom, u kojem je svako glazbalo bilo duplicirano: dva bubnjara, dva basista, dva pijanista te Roscoe i jedan ili dvojica svirača puhačkih glazbala. »U toj smo situaciji morali naučiti kako stvarati glazbu zajedno, kako svirati transparentno, biti usklađeni u kontrapunktu i formi«, ističe Iyer.

Inventivno putovanje


Da bi mogli uspješno djelovati kao duo, važno je da pažljivo osluškuju jedan drugoga. »Ne možete stvarati glazbu bez pažljivog slušanja«, smatra Iyer. »To je osnova, polazišna točka. Počinjemo od određene vrste metode ili tehnike discipline slušanja.


Ne radi se tu o tome da smo svirači ili solisti, nego o uzajamnom konstruiranju glazbe. Ako smo usklađeni na taj način, tako možemo svirati s bilo kime, bilo koju glazbu. To nam je dalo određene spoznaje o tome kako možemo djelovati zajedno,što je rijetko za pijaniste. No bila je to divna inicijacija i pružilo nam je mogućnost da istražimo što možemo učiniti zajedno.

Još dok su djelovali s Mitchellom, Iyer i Taborn su dobili poziv da održe duo koncert kao dva pijanista. Od tada su često svirali zajedno. »Nastavili smo tamo gdje smo stali u Roscoeovim sastavima«, rekao je Iyer. »Taj duo smo pokrenuli na zamislima o tome što možemo graditi zajedno, kako se možemo usklađivati s onime što jedan i drugi radimo u pogledu ritma, forme, kontrapunkta, tekstura… Bilo je to kreativno putovanje zasnovano na suradnji. Održali smo puno zajedničkih koncerata, možda šest do osam svake godine, ne previše, ne premalo, tek toliko da svoje zamisli oblikujemo u smislene cjeline i da ih uvježbavamo. Jednom smo odlučili održati četiri koncerta u jednom danu u njujorškom Metropolitan Museumu, zato što smo imali na raspolaganju dva glasovira. Tako smo stvarali temelje za našu glazbu. Kroz taj proces puno smo naučili.«


Iyer je s producentom ECM-a Manfredom Eicherom planirao snimanje pet godina prije, no to je postala realnost kad su u ožujku 2018. održali niz koncerata, a Eicherom je snimio neke od njih. Od tih snimaka odabrali su koncert koji su održali12. ožujka u dvorani glazbene akademije »Franz Liszt« u Budimpešti. »Nakon što smo preslušali snimku tog koncerta, odmah smo znali da je to taj«, rekao je. »Svaki je koncert posve drukčiji jer ne započinjemo s bilo kakvim pisanim materijalom.Počinjemo samo s osjećajem i nekom vrstom povjerenja koje se zasniva na poznavanju glazbene povijesti, disciplini slušanja i zajedničkom stvaranju. Zato je svaki koncert zasebno putovanje, osoban, organski, životan.« U tom razdoblju unutar godine dana preminula su trojica jazz pijanista, njihovih glazbenih junaka, savjetnika, mentora, prijatelja: Geri Allen, Cecil Taylor i Muhal Richard Abrams. Kad su preslušavali snimku tog koncerta, shvatili su da svotroje obitavaju u toj glazbi i zato su im posvetili album »The Transitory Poems«.