Kupujući ulaznicu za bilo koju operetnu izvedbu, svatko može biti siguran da će večer provesti zabavljajući se i uživajući u kazalištu. Naravno, samo ako se radi o kvalitetnoj izvedbi, a produkcija operete »Vesela udovica« Franza Lehára u beogradskom kazalištu Madlenianum to svakako jest.

Ulazeći u Madlenianum gledatelj odmah biva zapanjen izgledom i uređenjem tog, relativno novog kazališta. Ne možda zato što je zgrada po nečemu neobična ili posebna, već zato što druga kazališta, barem u našim krajevima, uvijek nekako imaju prostora za napredak kad je riječ o tehničkom uređenju i održavanju.

Vidljivo je, odmah na početku, da je Madlenianum naglasak stavio na suvremeno i atraktivno, što uostalom u pisanoj najavi »Vesele udovice« ističe njihov generalni i umjetnički direktor Andreja Rackov.

Dinamična i razigrana režija

Ne štedi se u Madlenianumu ni na autorskom timu ili podjeli pa su slova na tiskanom programu za publiku prilično mala i teško čitljiva kako bi sva imena koja su radila na ovoj predstavi dobila svoje zasluženo mjesto.

Ako se još doda i činjenica da Madlenianum trenutno na programu ima gotovo sve kazališne žanrove (operu, operetu, mjuzikl, balet i dramu), a da se ne radi o nekoj nacionalnoj kazališnoj kući, onda je to doista rijetko viđeno i sigurno pohvalno.

»Vesela udovica« može se ubrojiti u nekoliko operetnih naslova koji se najčešće izvode, a melodije koje su tijekom izvedbe ispunjavale solidno popunjenu veliku dvoranu kazališta vjerojatno su poznate i širem krugu publike.

Redateljsku palicu ove produkcije u rukama je imao hrvatski redatelj Robert Bošković koji u posljednje vrijeme doista potpisuje mnogo produkcija u različitim zemljama. Dinamična i razigrana Boškovićeva režija dobro se nosi s prilično dugotrajnom predstavom (više od tri sata s jednom pauzom), a najveći »prazan hod« možda je vidljiv u prvom činu.

No, prema kraju izvedbe stvar dodatno dobiva na tempu pa je publika velikim aplauzom ispratila sve izvođače.

Dramaturška koncepcija izlazi iz okvira originala i stavlja radnju u kontekst međudržavnog odnosa velike Francuske i male države Montenegro, što je publici koja se brojnim lokalizmima glasno smijala tijekom cijele izvedbe očito bilo po volji.

Dobar poznavatelj praktičnog rada u kazalištu odmah bi uočio da je predstava, iako joj je premijera bila prije više od godinu dana, izuzetno brza u govornim i glumačkim dijelovima, a da je scenski pokret minuciozno izrađen i vrlo bogat za što je, osim redatelja, zasigurno zaslužna i koreografija Milice Cerović.

Rasprava o mikrofonima

Upravo takvi detalji s vremenom nestanu, a predstava izgubi na brzini. Međutim, očito je da su izvođači na sceni Madlenianuma u tom smislu prilično profesionalni i da, unatoč zamjenama i uskakanjima u različite uloge, imaju sposobnost zadržati visoku izvedbenu razinu.

Scenografkinja Vesna Režić i kostimografkinja Duška Nešić napravile su također dobar posao pridonoseći atraktivnosti predstave, a u tome im je pomagao i dizajn rasvjete Srđana Jovanovića.

Dirigentica Vesna Šouc Tričković decentno je ravnala ne baš laganom izvedbom, međutim odnos tona orkestra i pjevača bio je ponešto narušen zbog činjenice da tijekom cijele predstave svaki pjevač ili glumac koristi naglavni mikrofon.

Rasprava o mikrofonima u kazalištu postaje velik problem jer je činjenica da publika, koja je danas okružena različitim tehničkim pomagalima u svakodnevnom životu, sve više traži zvučno bogatiji doživljaj, ali je isto tako i činjenica da je opereta zamišljena kao akustički žanr.

To zapravo znači da je ideja skladatelja bila napraviti djelo koje treba funkcionirati u prirodnom okruženju kazališta iz čega proizlaze i golemi zahtjevi koji se stavljaju pred pjevače koji odjednom i za razliku od opere, moraju imati dobru dikciju, odličnu vokalnu pjevačku tehniku, ali i izvrsnu glumu i plesno-scenski pokret.

Korištenjem mikrofona gubi se ponešto od te zahtjevnosti, ali i cijela priča postaje ponešto umjetna. Međutim, nakon nekog vremena gledatelj se navikne na takvu situaciju i može uživati u izvedbi.

Opravdanje za mikrofone možda bi se moglo naći kada bi se radilo o lošim solistima, ali ansambl Madlenianuma to zasigurno nije. Naslovnu ulogu Hanne igrala je Branislava Podrumac koja je umilno i korektno odradila sve postavljene zadatke, a u stopu ju je pratio novosadski bariton Vasa Stajkić kao grof Danilo.

Zanimljivi mlado-stari Barun Zeta bio je Milan Trubić, a tenor Marko Živković Camille de Rosillon. Komični su bili Milena Moravčević kao stara Praskowia, koja je u sceni s Danilom izazvala ovacije u gledalištu, a s njom i Đorđe Stojković kao popularni Njegoš koji je pokazao najširu lepezu glumačkog i plesnog talenta, ostavljajući na trenutke sve prisutne u potpunom oduševljenju.

Razigrana i vrckava Nevena Đoković kao Valencienne koketno je šarmom ispunjavala pozornicu, dok su se u ostalim ulogama našli Ljubomir Popović kao Kromow, Anja Orelj kao njegova supruga Olga, Predrag Miletić kao konzul Bogdanovitsch, Mina Gligorić kao Sylviane, Vladimir Bulatović kao drugi konzul Pritschitsch te Arsenije Tubić i Dimitrije Cincar Kostić kao diplomati Raoul de St Brioche i Vicomte Cascada.

Snalazeći se podjednako u pjevačkim i plesnim zadacima cijeli je ansambl, uključujući i zbor, korektno izveo zahtjevnu partituru.

Ukoliko se slučajno nađete u Beogradu, vjerojatno je da ćete moći pogledati neku od izvrsnih kazališnih izvedbi koje se trenutno nalaze na repertoaru nekoliko kazališta, a još je vjerojatnije da ćete onu vama najzanimljiviju moći pogledati u kazalištu Madlenianum. Svakako za preporuku.