RIJEKA – Otvorenje izložbe “Tko je dozvao tišinu” u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci pokazalo je barem jednu stvar koja s izložbom nema direktne iskomunicirane veze. Pokazalo je, naime, koliko za izložbe toga formata i ambicije nedostaje prostor Malog salona na Korzu, koji je šaptom pao u bespućima igara većih riba, za koje su se ememesuovci i građani Rijeke zainteresirani za svoju kulturnu dobrobit pokazali lakim plijenom. I da bi tko o Malom salonu više govorio, pogotovo sada, kada od velebne EPK godine očito neće biti ništa, ili barem ni približno najavama, zbog čega je HRT, vlasnik prostora, odlučio deložirati 70 godina izložbene tradicije s riječkog Korza i tamo instalirati studio iz kojeg sada mogu snimati golubove koji su zavladali Korzom otkako se ljudstvo prorijedilo.

No nije o tome bilo riječi na izložbi, iako ona u prvi plan stavlja tišinu pa nismo mogli ne povući paralelu. A u skladu s tim osnovnim postulatom nije bilo ni službenog otvaranja izložbe, već su se posjetitelji prošetali između radova iz fundusa Muzeja, probranih i postavljenih prema konceptu Slavena Tolja. A taj koncept okuplja u suštini disparatne umjetnike i tehnike, radove nastale u vremenskom rasponu od stotinjak godina, no takve koje povezuje zajednički tematski ključ – poimanje tišine, kako to kaže kataloški tekst.

– Široki vremenski okvir podrazumijeva različiti likovni, značenjski i idejni pristup. Iako je svaki od radova iniciran specifičnom pobudom, inspiriran drugačijim vizualnim ili semantičkim sadržajem, nosi u sebi određenu likovnu, simboličku ili konceptualnu informaciju, za izlaganje je biran po istom tematskom ključu: poimanje tišine.

Bilo da je tišina doslovna, što je najčešće materijalizirano praznim zatvorenim ili otvorenim prostorom, bez ljudskog lika, bilo da proizlazi iz atmosfere ili se svodi na njeno simboličko poimanje, u svakom se izloženom radu može iščitati neki od njenih pojavnih oblika. Pratimo je u krajoliku, isječcima animalističkih ili nadrealističkih prikaza, žanr-scenama, mrtvim prirodama, figurativnim, apstraktnim ili religioznim prizorima – kaže se u kataloškom tekstu, uz dodatak da se tišina na osobit način pojavljuje u konceptualnim radovima koji kritički pristupaju društvenim temama.

– Jasno je da svaki rad na sebi svojstven način problematizira jedan vizualni sadržaj, bilo da je on tradicionalnijeg ili suvremenijeg karaktera, a istovremeno govori u prilog univerzalnosti likovnog govora i pokazuje kako se transmisijom u novo okruženje može promijeniti smisao i značenje ili njegova interpretacija. Smjestimo li izložene radove u vrijeme u kojem živimo, u svijet koji je okrenut naglavačke pojavom pandemije COVID-19, čitamo ih i tumačimo na izmijenjen način, uočavamo slike, detalje i poruke koje su promijenile smisao. Uobičajene i trivijalne navike poprimile su novu vrijednost.

U svijetu kakofonije, tišina je postala vidljivija – zaključuje kataloški tekst, a posjetitelju ostaje otključavati te slojeve značenja i povezivati radove Krste Hegedušića, Lovra Artukovića, Josipa Vanište, Frana Šimunovića, Vladimira Udatnyja, Stjepana Stolnika, Margarete Renberg, Ignjata Joba, Željka Jermana, Vlaste Delimar, Ivana Kožarića, Ivana Šeremeta, Ane Kadoić, Mirjane Vodopije, Zlatka Kopljara, Borisa Cvjetanovića, Vlaha Bukovca, Stanka Abadžića, Mare Milin, Tanje Dabo, Ivana Faktora, Ivana Posavca, Vladimira Gudca i Marcusa Doylea.

Izložba ostaje otvorena do 17. srpnja, a kuriozitet je da je njen naslov reinterpretacija naziva samostalne izložbe Damira Babića iz 2013. godine “Tko je protjerao tišinu? Srca venu”. Što je tu kuriozitet? Pa to da je ta izložba održana u Malom salonu.