OPATIJA – Japanski trubač i skladatelj Takuya Kuroda zvijezda je ovogodišnjeg Liburnia Jazz Festivala koji će biti održan od 7. do 9. srpnja u Opatiji. Na nastupu koji će održati prve večeri na Ljetnoj pozornici će uz njega svirati saksofonist Craig Hill, klavijaturist Lawrence Fields, basist Parker McCalister i bubnjar David Frazier. Tom prigodom izvodit će Kurodine skladbe s njegovih novijih, ali i ranih albuma.

Glazbenik koji je objavio šest albuma i dosegao zavidan ugled na svjetskoj jazz sceni, Kuroda se sviranju trube posvetio slučajno. »Moj stariji brat je svirao trombon, a ja bih išao s njim u prostoriju u kojoj je vježbao školski bend«, rekao je u razgovoru za Novi list uoči nastupa na Liburnia Jazzu. »Tamo sam jednom u ruke uzeo trubu i više nije bilo povratka. Bio sam samouk dok u dobi od dvadeset godina nisam upoznao svog prvog učitelja. Tada sam intenzivnije počeo proučavati jazz, a moji su idoli postali legendarni trubači. Primjerice, Clifford Brown je najviše utjecao na mene, a kad sam se preselio u New York, Roy Hargrove je bio taj.«

U zoni

Kuroda, koji je studirao jazz i suvremenu glazbu na The New School u New Yorku, svoj pristup glazbi zasniva na spajanju soul jazza, funka, post-bopa, fusiona i hip hopa, stilovima koje je upijao u tom gradu. Taj eksperiment omogućio mu je stvaranje skladbi osebujnog stila. Osim toga, za stvaralaštvo ga potiču priroda prema kojoj ima posebnu strast, ali i ljudi te vlastiti život. Posebice je fasciniran iskustvom koje je doživio tijekom putovanja u Dolinu smrti radi snimanja fotografija, pogledom na ogroman zlatni mjesec i zvijezde na pustinjskom nebu. Kako kaže, bio je to najveličanstveniji prizor koji je vidio u životu i zbog kojeg se osjećao lijepo i omamljeno ispod sve te prirodne ljepote. »Tijekom dvadeset godina koliko živim u New Yorku svakodnevno sam svirao i to glazbu raznih žanrova«, rekao je. »Posve prirodno ta su iskustva postala dio mojih skladbi. Okupira me sve što se događa oko mene, sve što opažam, sve što se nataložilo u mom umu. Ponekad me smetaju male stvari poput sitnih zvukova, ali kad sam u zoni, sve me inspirira i potiče da stvaram glazbu. Uvijek sam spreman na nešto neočekivano i iz toga nastojim napraviti nešto novo. Sve to koristim u uobličavanju skladbi, osmišljavajući ritmove na Tabletonu, svirajući trubu, svirajući klavir, pjevajući ideje i snimajući ih na svoj iPhone. Mnogo je načina na koje stvaram. Pritom uvijek nastojim ostaviti dio za maštarije slušatelja, održavajući melodiju jednostavnom.«

Glazba je golema

No kad je riječ o nastupima pred publikom, za njegove su izvedbe najvažniji improvizacija i način spontanog tumačenja skladbi. »To je najbolji dio glazbe«, tvrdi. »Uvijek o tome razmišljam kao o slikanju. Pokreće me sviranje trube, pisanje glazbe, aranžiranje i prirodno slušanje. Svatko ima svoj način govora i vokabular i po tome je jedinstven. Također, improvizacija se temelji na postojećem jeziku koji su stvorile legende. Moj je pristup zasnovan na svoj glazbi koju sam slušao, kao i stvaralaštvu svih legendi iz prošlosti, i naravno, današnjih glazbenika. Nikada nemojte prestati učiti i nastavite stvarati, jer glazba je tako golema.«

Neke od legendi koje je proučavao i koje su ga nadahnjivale su Donald Byrd i Herbie Hancock. Njihove je skladbe uvrstio i u svoj repertoar. Poput njih fascinirao se i stvaralaštvom drugih glazbenika koji su objavljivali za kultnu diskografsku kuću Blue Note za koju je, konačno, i sam snimio album »Rising Son«. Zapravo, to se dogodilo zahvaljujući njegovoj suradnji s pjevačem Joseom Jamesom uz kojeg je snimio dva albuma za tog izdavača. »Odrastao sam slušajući Blue Note izdanja«, rekao je. »Primjerice, ploče Donalda Byrda slušao sam još kao mladić. Jose James je producirao moj album, a on je u to vrijeme bio uz Blue Note i tako se dogodilo da oni objave i taj album.«