ZAGREB – U Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno je izvedena predstava »Nikaragva« dramatičara, dramaturga i skladatelja Vida Adama Hribara i redatelja Patrika Sečena. Prije no što se drame »Nikaragva« autora Vida Adama Hribara u ZeKaeM-u latio poslovično gorki i emocionalno pothlađeni redatelj Patrik Sečen, često vezivan za tzv. drame ideja, Hribarovu dramu doživljavala sam kao najoriginalniji komediografski tekst mnogih generacija mladih hrvatskih dramatičara. Opisala bih ga kao topli, slojeviti humor na račun »ustajalosti«, zastoja, nemoći, entropije i mrtvila međuljudskih odnosa. Pisac razumije i voli svoje likove, iako ih mahom razotkriva kao principe »slijepe« izgubljenosti. No, čvrknuti i zvrknuti protagonisti činili su mi se bliskima suvremenom Čehovu: svatko neurotičan na svoj način, ali u odmaku od rutine »normalnosti« ujedno i slobodan od opresivne socijalne konvencionalnosti i konzervativnosti.

Na ZeKaeM-ovoj pozornici, međutim, komedija je postala vrlo ozbiljna psihološka drama. Režijski okvir obiteljskog stana okruženog pomičnim ružičastim zastorom (scenografija: Matej Kniewald) linčevsko je prizorište »mračnih strasti« nekog neodređenog zagrebačkog predgrađa (od svih institucija orijentiranog samo na apoteku), u kojemu nitko više nije zaposlen, nitko ne kuha i ne sprema, nitko ni s kim nije u stanju iskreno i otvoreno razgovarati, a glavna atrakcija dana je praćenje kvizova znanja u brojnim repriznim TV-epizodama. Psihodeliju doma kao umobolnice pojačavaju zvukovi prijeteće brodske sirene (kompozitor i dramaturg predstave je sam autor, Vid Adam Hribar). Nismo više u toplom okrilju komedije »slijepe ulice«: dogodio se pomak prema mračnom apsurdu i brutalnoj groteski bolničkog odjela za neizlječive bolesti.

Majčinsko otrovno prijestolje

I u ovoj strogoj, nesmiljenoj režijskoj varijanti, koja nimalo ne štedi (a kamoli voli) junake Hribarove drame, »Nikaragva« je i dalje odlična predstava. Upoznajemo majku Kasandru u ozbiljnoj prikovanosti za kauč, kao i u neprekidnom otrovnom vrijeđanju svojih ukućana. Ona na sceni diktira osnovni ton izvedbe turobnošću dugogodišnje depresije. Igra je briljantno fokusirana i tmurna Katarina Bistrović Darvaš, nikad ne gubeći iz vida činjenicu da njezina zlovolja sjedi na visokom, akoprem i neugodnom, ali ipak dominantnom kućnom prijestolju. Zatim je tu burleskno lijeni otac obitelji Joško, kao tatica odrasle djece koji dopušta svoje stalno ponižavanje samo da zbilja ne bi morao skinuti kućni ogrtač i primiti se nekog posla. S pravom mjerom frivolnosti i isforsirane vedrine igra ga odlični Filip Nola. Njihov sin Stefano u ovom čitanju komada raspada se od anksioznosti i tješi jedino »kontrolom svih zemalja svijeta« ili kompulzivnim nabrajanjem geografskih pojmova (odatle naziv drame). U uvjerljivoj interpretaciji Adriana Pezdirca, Stefano je drhtava karikatura nesigurnosti. Isti se lik mogao i drukčije shvatiti, recimo kao pobunjenik ili kritičar čitave obiteljske dinamike, a ne kao njezina žrtva, ali glumačka odluka Pezdirca nedvojbeno je odvela Stefana prema sablasnoj zastrašenosti i slabosti.

Bezlična kći Lara odlikuje se jedino činjenicom da ima dečka (u tonalitetu kooperativnog i trpnog nezadovoljstva veoma je vješto igra Petra Svrtan), a njezin dečko Davor postavljen je i u originalnom tekstu drame kao toliko općenita persona da više nalikuje sjajnoj automobilskoj karoseriji nego slojevitom ljudskom biću (u humoru muzički vižljast i precizan Ivan Jurković). Lara i Davor ni u drami ni u predstavi nisu klasični zaljubljeni par, više lude figure mladenaca na nekoj pomahnitaloj torti, ali u predstavi su obilježeni grčevitom potrebom da pobjegnu iz obiteljskog okruženja. Lik djeda (Sreten Mokrović) nije očekivana os izvedbe, nego samo jedan od klaunskih likova čiji se svijet kovitla snomoricom straha od vlastite i bakine smrti.

Forsiranje bezizlaznosti

ZeKaeM-ovi glumci igraju svoje uloge duhovito i točno, a prema samom kraju drame Katarina Bistrović Darvaš okreće emocionalno kormilo izvedbe prema iznimno potresnom sjećanju na kratke trenutke kad se njezina junakinja osjećala sretno, kao da je bila na pravom mjestu i s pravim ljudima, čime jedino Bistrović Darvaš unutar predstave otvara mogućnost nekarikirane žalosti i potresnog plača. Ali nakon te provale suza predstava se ponovo vraća u »ukočenost« i uhodanu rutinu.

Možda najbolji dio predstave donosi kratki prizor predstave u kojem »zet« Davor (Ivan Jurković) u snu majke Kasandre blago miluje i tetoši drvenog konja, polako ga provodeći pozornicom i time signalizirajući postojanje svijeta prirode potpuno nezavisnog od hermetične zatvorenosti obiteljskog ognjišta. Šteta što tih upada snova u predstavu nije bilo više. Hribarov rukopis poziva na zaigranost, vizionarstvo, eksperimente sa slikom i zvukom, užitak u humoru apsurda te široki dijapazon luckastih ponašanja. Redateljska odluka da se čitavo vrijeme forsira isti ton neke općenite bezizlaznosti, pretvorila je »Nikaragvu« u (još) jednu dramu o depresiji i apatiji, iako tekst sadrži i posve drukčije signale za izvedbu. Pritom sve skupa funkcionira i kao tragedija, jedino stalno osjećamo da rečenice poput »Ne možemo živjeti samo od mirovine tvojih roditelja« sadrže puno veći potencijal društvene prozivke od »unutarnje psihodelije« koju potpisuje Sečen.

Za ovog mladog redatelja bilo bi dosta važno da prestane sve što čita reducirati na istu mjeru »sive pustinje«. Naravno da ima pravo na svoj senzibilitet, ali ima i obavezu istraživanja onih dimenzija teksta koji nadilaze klasični crnjak. S obzirom na to da je u predstavama koje radi i hrabar, i temeljit i posvećen, Sečen bi upravo ovo iskustvo suradnje u Zagrebačkom kazalištu mladih mogao pretvoriti u formativno iskustvo »otvaranja vrata« i ne samo svojim omiljenim atmosferama jednoobrazne apokalipse.