Sveto Popović / Foto Roni BRMALJ
Klapu »Vinčace« osnovali su u rujnu 1999. pjevači iz Novog Vinodoloskog, s težnjom očuvanja i njegovanja višeglasnog pjevanja. Riječ »vinčace« predstavlja vijenac od bilja koji je davnih godina na glavi nosila djevojka uoči svog vjenčanja.
Osim festivalskih nastupa (Festival dalmatinskih klapa u Omišu, Festival sjevernojadranskih klapa u Senju, Melodije Kvarnera), klapa »Vinčace« nastupila je na mnogim koncertima, smotrama i humanitarnim akcijama diljem Hrvatske i u inozemstvu. Valja spomenuti Bašćinske glase (Rijeka), Blagdan sv. Duje – Sudamja (Split), smotre klapa u Crikvenici, Driveniku, Krku, Buzetu, Grobniku, Jadranovu, Puli, Umagu, Slimenu, nastupe u TV emisijama (Lijepom našom i Svirci moji), nastup u Austriji za Gradišćanske Hrvate te u Sloveniji kao gosti na Susretima pjevačkih zborova Slovenije.
Klapa »Vinčace« osvojila je brojna priznanja i nagrade, od Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, Međunarodnog festivala zborova u Veroni, Festivala klapa u Senju, festivala Melodije Kvarnera do Festivala istarskih klapa u Buzetu. U Omišu je Zlatni štit ove godine osvojila u sastavu: Radovan Baričević (prvi tenor); Vladimir Mitić, Damir Stošić i Stefan Krošnjak (drugi tenori); Mateo Dorčić i Mario Butorac (baritoni) ) te Darko Cerniar i Siniša Gradišer-Aldo (basi), pod glazbenim vodstvom Svete Popovića.
– Klapa »Fortunal« osvojila je dva Zlatna štita u Omišu, Ženska klapa »Luka« – pet, Crikvenica je bila najbolja u Omišu dva puta, a ove im se godine priključila i klapa »Vinčace«. Nisam ja vodio te klape u svim trenucima njihovih osvajanja Zlatnih štitova, ali moram reći da sam imao sreću što sam bio (ili još uvijek jesam) voditelj klapa koje imaju predispoziciju za uspjeh. Ti su pjevači i mene odgojili u muzičkom smislu riječi…, kaže Sveto Popović, s koji razgovaramo u godini njegova osobnog jubileja, ali pod snažnim utiskom najnovije pobjede u Omišu.
Otkud zanimanje za klapsko pjevanje?– Iz ljubavi prema pjevanju, općenito. Sve je počelo u srednjoj školi, s »Putokazima« i Mirandom Đaković koja nam je – to zaista treba uvijek ponavljati – usadila disciplinu pjevanja i posvećenost, što je sve bilo jako važno za kasnije uspjehe riječkih solista i grupa, različitih generacija.
Na koncertu u Krakowu, 1985. godine, »Putokazi« su trebali otpjevati neku hrvatsku narodnu pjesmu, pa je Miranda odlučila da to bude »O, more duboko«. Ali na probi smo shvatili da to nije pjesma za zbor, da ju treba otpjevati klapa. Tako se nas nekoliko na tom koncertu pojavilo kao klapa »Feral«.
Kad sam se vratio iz vojske, formirali smo klapu »Levant« i tu su već bili moji voditeljski počeci. Pjevao sam baritonsku dionicu, ali me oduvijek zanimao kompletan klapski zvuk, način kako se postižu nijanse – o tome sam često razgovarao s prof. Aleksandrom Matić koja me ohrabrila da ono što mislim – kažem glasno. Kad su nekolicina članova »Levanta« osnovali klapu »Fortunal« – uz pjevanje sam pripremao repertoar, a kad je voditeljica Nataša Ožura otišla, preuzeo sam vodstvo klape. Godine 1995. osvojili smo u Omišu prvu nagradu publike i drugu nagradu stručnog žirija. Od 2002. godine vodim žensku klapu »Luka«, a krajem 2004. preuzeo sam vodstvo klape »Crikvenica«, s kojom sam 2005. godine osvojio prvu nagradu stručnog žirija u Omišu.
Strast se razvija radom
Svo vrijeme Vi ste imali uzore među klapama i voditeljima, ljude koji su obilježili Vaš put.
– Svima nam je nekada bila uzor Klapa »Trogir«, a Ljubo Stipišić, do kraja života, najveći učitelj i podrška. Imao sam sreću čast izravno raditi s Vinkom Cocom, tenorom kakav se rijetko rađa i čiju muzikalnost neće nitko dosegnuti…
Ali strast koja se razvija radom, kad se pjevači i voditelj razumiju – uvijek je posebna i pripada samo tim trenucima rada i uspjeha, ako se dogodi. Trenutno mi se čini da mi je najdraži Omiš – baš ovaj koji sam osvojio s klapom »Vinčace«, jer su me zarobili spojem mladosti i iskustva, rijetkom ustrajnošću i žarom. Iza nas su nebrojene probe ali i sati, i sati razgovora o »jednom taktu«! To promišljanje pjevanja vratilo me u prvu mladost, dvadeset godina unatrag, kad sam upravo tako radio – na svakom taktu… Vratili su mi strast prema klapskoj pjesmi i preciznom radu na svakom detalju.
Desetak ste godina umjetnički voditelj Bašćinskih glasa.
– Tu je manifestaciju pokrenula klapa »Levant« na čelu sa Zoranom Petrovićem. Davne 1991. godine održali smo prve Bašćinske glase, da bi se evo približili 25-tima! Klape iz čitave Hrvatske vole doći u Rijeku, a imamo i podršku Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, Hrvatske glazbene unije s Jadrankom Čubrić na čelu i Grada Rijeke. Raduje me odaziv mladih klapa koje ne pjevaju za gažu, već ih zanima tradicija, a nove se klape stalno formiraju i u Rijeci. Mislim da za to imaju zasluge i Bašćinski glasi.
Prošle godine u Omišu smo bili osmi, ali smo bili izuzetno zadovoljni svojim nastupom. Najljepša mi je bila upravo ta spoznaja! Vjerujem da je dobar utisak, bez obzira na tadašnji poredak, zaslužan i za pobjedu ove godine.
Proba i nakon pobjede
Dakle, ove ste godine putovali u Omiš s očekivanjima. Jeste li imali tremu?
– Imao sam takvu tremu da nisam putovao s klapom u Omiš. Gledao sam TV prijenos, ne kao publika već poznavajući sve dobre strane ovog izvrsnog sastava, ali i znajući koja su »opasna« mjesta. Od prvih taktova bilo mi je jasno da su najbolji. A ti razgovori nakon nastupa pogotovo nakon proglašenja pobjednika, te poruke koje su stizale danima, ta sreća zbog nagrade, pa doček u Novom… – to je nešto nemjerljivo, neopisivo, vrijedno svih onih sati, dana i godina rada. Morate znati da članovi klape »Vinčace« dolaze sa svih strana – četvorica nas putuje na probe iz Rijeke, jedan iz Istre…
I još nešto: Nakon osvajanja Omiša, umjesto da uživaju u slasti pobjede, članovi klape »Vinčace« već ovog su tjedna imali probu. Usred kolovoza! Oni su htjeli probu, a ja sam zbog toga sretan! Znači da žele i više, i bolje. Ili, u najmanju ruku, zadržati ono što su dosegli!
Nakon trideset godina iskustva u radu s klapama, jeste li razvili svoj stil?
– Svaki voditelj ima osobni pristup radu, ali to ne može biti nešto zadato. Treba se prilagoditi ljudima s kojima radite, voditelj i klapa se moraju prepoznati i osjetiti, jer ako pjevačima namećete nešto što oni nisu u stanju osjetiti – tu nema muziciranja. Osim toga, s mladima je jedna, a s formiranim pjevačima sasvim druga priča! Voditelj mora osjećati unutarnji puls klape. Zato i kažem da sam najviše naučio od svojih klapa. A »Fortunal« je bio moje izvorište.
Ozbiljno i posvećeno
Razlikuje li se rad s muškim i ženskim klapama?
– Nemam velikog iskustva s ženskim klapama, radio sam samo s »Lukom«, ali moram reći da je – unatoč činjenici što je ženama teže izdvojiti slobodno vrijeme za pjevanje, probe i putovanja – lakše raditi s njima nego s muškarcima. Žene su discipliniranije, a klapa »Luka« je u svakom pogledu – istinski fenomen! Nakon trideset godina – manje-više u istom sastavu – te žene pokazuju zadivljujuću želju za radom i što je još važnije – i dalje pjevaju iz gušta.
Nakon osvajanja pet Zlatnih štitova, Klapa »Luka« je napravila zaokret u repertoaru.
– Do toga je dovela odluka o prestanku natjecanja. Naprosto, »Luka« je dokazala svoju vrijednost u izvornom pjevanju i to je konstanta, a izazov je postalo nešto drugo. Pratili smo trendove, sad više vremena posvećujemo obradama, ali rad je uvijek jednako ozbiljan i posvećen. Za »Luku« sam i ja napisao neke obrade, iako sam poznat kao isključivi poklonik tradicionalne, dalmatinske klapske pjesme. Ali, sve »moje« klape (uz spomenute, tu je još trenutno i »Trabakul« iz Kostrene) pjevaju i izvorne napjeve, i obrade. Naprosto, nije vrijeme za zatvaranje jer sve se to nakraju radi zbog publike. Čak i klapa »Trogir« je pjevala obrade i to ih nije učinilo slabijima.
Omiš je nešto drugo – tamo se zna da klape dolaze s izvornim napjevima ili pjesmama skladanim za klapu. I dok je Omiša – to će biti tako. A da izvorna klapska pjesma nije u opasnosti, govori i pojava kvalitetnih mladih klapa koje njeguju tradicionalne napjeve. Oni su bastion koji čuva nacionalno blago.
