Ugledni umjetnik

Slavni Robert Wilson u Hrvatskoj: “Politika i religija će uvijek razdvajati, ali umjetnost može spajati ljude”

Ante Peričić

Robert Wilcon i Srđan Sandić / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Robert Wilcon i Srđan Sandić / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Pitanje je što će ostati na svijetu od sadašnjeg trenutka za pet tisuća godina. Ako će išta ostati, ostat će ono što rade umjetnici, rekao je Wilson



Dvorana Miško Polanec Zagrebačkog kazališta mladih bila je premala za sve one koji su htjeli čuti što je za reći imao legendarni američki kazališni redatelj i vizualni umjetnik Robert Wilson koji već desetljećima pažnju svijeta privlači svojim grandioznim kazališnim produkcijama, koreografijama, dizajnom, zvukovnošću kao i slikarstvom.


Svime navedenim, Wilson je značajno uzdrmao ustaljene koncepte suvremenih izvedbenih umjetnosti a poznoj životnoj dobi unatoč ne miruje, već i danas aktivno radi diljem svijeta.


S tim je velikim umjetnikom, u svojoj zavidnoj karijeri, priliku imala surađivati i Dunja Vejzović – naša proslavljena operna diva i jedan od najznačajnijih opernih vokala u povijesti te umjetnosti naših prostora.
Povod Wilsonovog dolaska u Zagreb i Rijeku zapravo je ‘Pikova dama’ Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u kojoj Staru Groficu igra upravo Vejzović što Wilson, zbog prijateljstva ali i divljenja koje osjeća naspram Vejzović, nije mogao propustiti stoga ga je put i naveo u Hrvatsku.




,,Prvi sam put Dunju sreo prije kakvih tridesetak godina. Prva stvar koja me je kod nje impresionirala bila je njena moć koju je posjedovala prilikom pukog stajanja na pozornici. Najteža je stvar stajati na pozornici i malo se vremena provodi na akademijama kako bi umjetnici to naučili.


Dunja posjeduje fascinantnu moć dok samo stoji na pozornici i kada na sceni biva bez pokušaja da se izrazi ikako drugačije“ rekao je Wilson tijekom dijaloga kojeg je, u organizaciji ZeKaeM-a i Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, vodio Srđan Sandić.


U razgovoru su se dotakli brojnih značajnih persona s kojima je Wilson u svojoj višedesetljetnoj karijeri imao prilike surađivati ili ih upoznati – od Marlene Dietrich, Toma Waitsa, Lady Gage pa do Marine Abramović, Josipa Broza Tita i Mire Trailović.


Dotakao se svoga odrastanja u Teksasu, govorio o svome posjetu Jugoslaviji ranih sedamdesetih, kao i o svojim recentnima  projektima kao što je Puccinijev ‘Turandot’ u Madridu za kojeg je kostime radio Puccinijev potomak Jasques Reynaud te o komadu ‘Tri visoke žene’ Edwarda Albeeja kojeg postavlja u Grčkoj. O potonjem je načeo govoriti kada ga je glumac Dado Ćosić upitao što ga pokreće.


“Ponekad se čovjek pita: što bih trebao raditi sljedeće? Onda se pita – što ne bih trebao raditi sljedeće? Eh, ja radim upravo to.


U Ateni trenutno postavljam ‘Tri visoke žene’. Riječ je o naturalističkoj drami u kojoj ima puno, puno, puno govora. To je nešto što se sasvim razlikuje od onog što uobičajeno radim.


Ne znam kako će sve to skupa ispasti“.



Kada je riječ o razlikama između Europe i SAD-a, Wilson je novinarima odgovorio kako u Europi različite nacije žive vrlo blizu i kako je najveća razlika to što Sjedinjene Države nikada nisu bile pod invazijom, dok Hrvatska, kao i Europa općenito, jest i to je iskustvo vrlo važno.


S druge strane, razlika između suvremenih umjetničkih pokreta u SAD-u i Europi, kazao je umjetnik, ne postoji te nikada ne znamo gdje se suvremena umjetnost može roditi; odnosno doći do iste može kako u bogatim, tako i u siromašnim zemljama, u demokratskim društvima, ali i onima pod opresijom.


“,Misterija je gdje će se, i kada, pojaviti” koncizno je zaključio misao dodavši kako modernu umjetnost postojano nanovo otkrivamo.


“Pitanje je što će ostati na svijetu od sadašnjeg trenutka za pet tisuća godina. Ako će išta ostati, ostat će ono što rade umjetnici. Ako ne podržavamo umjetnost, onda je nemamo” dok je, osvrćući se na svoj rad, Wilson istaknuo:


“Moj je rad blizak istočnoj filozofiji. Puno radim u Njemačkoj i Nijemci su, recimo to tako, intelektualni i okrenuti k umu, što je povezano s grčkom filozofijom, te se uvijek traži razlog za neki čin. Ja ne trebam razlog da bih nešto napravio. Ako se nešto čini dobro – učini to.


Američka plesačica i koreografkinja Martha Graham jednom je izjavila kako tijelo ne laže. Ono što osjećamo je najvažnije. Ako gledate u zalazak sunca i sve te prekrasne boje – treba li to imati neko značenje ili vam nešto reći? Ne. Važno je osjetiti“.


Na pitanje što čini lošu umjetnost, postoji li takva umjetnost uopće ili su umjetnici samo pogrešno shvaćeni, Wilson je odgovorio kako je riječ o osobnom poimanju, odnosno ono što je dobro jednom čovjeku, ne znači da će biti i drugome.


“Moja me majka znala pitati, uz opasku da je njoj to vrlo depresivno, zašto stalno nosim crno. Njoj se to nije sviđalo, a meni jest. Također, eto, ja ne volim miris jetrice. Ne volim je jesti niti volim biti za stolom dok netko jede jetricu. Ne znam zašto – ali jednostavno ne volim. Tako da, odgovor na vaše pitanje je stvar pojedinca”.


Wilson je otkrio i da je pokušaj da se glumi prirodno za njega čista laž, a mladim je glumcima preporučio da tragaju za istinom, izrekavši i kako su mijene naša jedina konstanta.


“Politika će uvijek razdvajati ljude. Religija će uvijek razdvajati ljude. Ali umjetnost ima mogućnost spajanja ljudi. Kazalište može spajati ljude“ naglasio je, između ostalog, Wilson čije će misli, izrečene tog subotnjeg, zagrebačkog popodneva, zasigurno dugo odzvanjati u glavama onih koji su ih imali čast slušati.



Tko je Robert Wilson


Wilsonovi fantastični scenski radovi, estetski upečatljivi i emocionalno nabijeni, na nekonvencionalan način integriraju najrazličitije umjetničke medije uključujući ples, pokret, rasvjetu, skulpturu, glazbu i tekst te dovode jezik i sliku u potpuno novi odnos. Mnogi od tih radova koji fasciniraju publiku diljem svijeta rezultat su bliskih veza i profesionalnih suradnji ostvarenih s iznimnim umjetnicima poput Heinera Müllera, Toma Waitsa, Susan Sontag, Laurie Anderson, Williama Burroughsa, Loua Reeda, Jessye Norman ili Anne Calvi. Raznoliko područje njegova umjetničkog interesa čine i crteži, slike i skulpture predstavljeni u stotinama samostalnih i skupnih izlaganja. Mnoga njegova umjetnička djela dijelom su raznih privatnih zbirki i muzeja diljem svijeta.


Robert Wilson dobitnik je značajnih priznanja i nagrada među kojima se ističu: Nominacija za Pulitzerovu nagradu, dvije nagrade Premio Ubu, Zlatni lav Venecijanskog bijenala te nagrada Olivier.


Član je Američke akademije umjetnosti i književnosti, kao i  Njemačke akademije umjetnosti, a dobitnik je i osam počasnih doktorata.


Francuska ga 2003. proglašava zapovjednikom Reda umjetnosti (Commandeur des Ordre des Arts et des Lettres), a 2014. godine časnikom Legije časti.


Iste godine Njemačka mu dodjeljuje Časnički križ Reda za zasluge.


Wilson je osnivač i umjetnički direktor The Watermill Centra, u Water Millu, na Long Islandu (New York), jedinstvenog laboratorija s mnogim rezidencijalnim programima za mlade umjetnike i umjetnike u usponu.