U sondiranju Kine danas trenutno dominiraju dvije autorske struje. Jednu čine slučajni turisti u Kini, koji prečesto svode njene realitete na reportažu tabloidne TV. Prisjetimo se izraelskog tandema Hilla Medalia & Shosh Shlam i njihova doksa »Web Junkie« o rehabilitaciji internetskih ovisnika u centrima nalik vojnom drilu, te »Usidjelica« u kojima oni nanovo uranjaju u bespuća kineske zbiljnosti, s ovisnicama o plodnosti koje zamjenjuju ovisnike o internetu, prisiljenim pod pritiskom kineskih vlasti na udaju prije 27. godine, jer se u protivnom tretiraju kao manje vrijedna bića (»Ako se ne udaš, tvoja sreća neće biti prava sreća«). Naravno, ima među tim turistima i intrigantnijih autora poput Nikolausa Geyrhaltera i njegova iznimnog doksa »Zemlja«.

Iako se njegovim kineskim segmentom već pozabavio Zhao Liang (šifra: »Behemoth«), kojem više vjerujemo. Samo što potonji nije fokusiran na strojeve koji siluju kinesko tlo, već na rudnike i znoj radnika u čeličani. Zato su gradovi duhova koje promatra Zhao Liang bliski onima koje promatra Chloe Zhao u »Zemlji nomada«, pri čemu je posve nebitno je li riječ o Kini ili Nevadi. Zato ima neke proklete simbolike u povratku Shengze Zhu u Wuhan, grad u kojem je ta iznimna autorica provela djetinjstvo.

Njen najnoviji komad bizarnog naslova »Rijeka teče, skreće, uništava, mijenja«, prikazan u off programu »Forum« u sklopu ovogodišnjeg virtualnog izdanja Berlinalea, koji dobar dio novinara možda nije ni zamijetio jer je u njegovu polutajnom pandemijskom instant izdanju bio previše fokusiran na festivalsku konkurenciju, pristupa Wuhanu danas na posve drukčiji način no što bi to učinili tabloidni »turisti«.

Naša festivalska publika prisjeća se Zhu po iznimnom komadu »Present. Perfect«, koji je u sklopu 48. izdanja etabliranog Rotterdam Film Festivala 2019. osvojo Tiger Award. U njemu sondira kinesku live streaming maniju, s individuama kojima nedostaje društvena interakcija u stvarnom životu, poput bauštelca koji tijekom marende izvodi pozu žabe prostitutke, i radnice u tvornici intimnog rublja koja koristi šefovu odsutnost da bi tijekom monotonih radnih zadataka podijelila s nama vlastitu intimu.

Rijeka nezaborava

Kad je Zhu započela snimati »Rijeku«, nije ni znala da će je pandemija COVID-19 natjerati da u fazi postprodukcije izmijeni njenu strukturu. Zato uvodni kadrovi »Rijeke« pokazuju sablasno ispražnjeni Wuhan na početku 2020., da bi autorica okončala film prizorima poplave koja je taj isti Wuhan pogodila 2016., kad će voda prekriti paviljon koji krasi šetnicu uz Jangce, fokusirana na dvije tragedije koje su se njenu gradu dogodile u relativno kratkom periodu, s rijekom koja poput života nastavlja teći bez obzira na sve nedaće. Zhu nije bila u Wuhanu tijekom pandemije. Zato je zamolila rijeku da joj pomogne shvatiti (»Rijeka ne zaboravlja«).

U nekoj vrsti utjehe. U gradu koji teče. Jer, prije COVID-19 pandemije Wuhan je bio poznat kao »riječni grad«, s obzirom na njegovu lokaciju na ušću rijeke Hanshui u Jangce.

»Wuhan, svakog dana drukčiji!«, glasi njegov moto koji promoviraju gradske vlasti, transformirajući ga u veliko gradilište. Zato je u njegovoj urbanoj geografiji teško razaznati ruševinu od bauštele. Upravo tu dijalektiku autorica smatra puno potentnijom od pandemijskog Wuhana. U vremenima tranzicije u kojoj Zhu istražuje odnos njegovih žitelja i prostora koji oni obitavaju, transformiranog u svojevrsnu pozornicu.

Zato njena vizualna gramatika preferira statične kadrove, da bi njima ostavila publici dovoljno prostora da upozna wuhanske krajolike u smirenim ritmovima rijeke koja teče. Zato se prije pandemije autorici dogodila rijeka na čijim obalama ljudi šeću pse, plešu uz kinesku verziju škotske himne »Aud Lang Syne« i promatraju vatromet.

Bez šišmiša

Njihov kontrapunkt su bageri koji bi se jako svidjeli Geyrhalteru, mijenjajući krajolik u orgiji urbanizacije, s inženjerima koji se doimaju poput sićušnih ptica na svojim skelama, dok ih Zhu snima smartphoneom, iscrtavajući mapu novog Wuhana. U dihotomiji starog i novog, prirode i grada. Nastaviti život nakon krize (urbane, pandemijske) i prisjetiti se njenih kolateralnih žrtava. Jer, kad je počala snimati »Rijeku«, Shengze Zhu nije bila svjesna da će COVID-19 posve izmijeniti strukturu njena doksa. Iako se taj prijelaz podastire smireno i nenametljivo, miljama udaljen od tabloidne histerije, oslobođen od notornih šišmiša. Jer, u Shengze Zhu postoje slike od prije i slike koje su se dogodile kasnije, snimljene nadzornom videokamerom. Sa sirenom pandemijske prijetnje koja odjekuje ulicom na kojoj ljudi stoje u tišini.

Doduše, autoricu puno više zanima ono što se dogodilo prije. U nekoj vrsti simfonije o jednom gradu bez glazbe. S neonskim mostovima i gradilištima obavijenim maglom. S melankoličnim vizijama prošlosti. Potopljenim paviljonom i prvim putovanjem podzemnom željeznicom koja prolazi ispod Jangcea. Životom koji igra na retoriku »riječnog« filma koji promatra anatomiju teritorija. Iako je Zhu napustila Wuhan 2010. preseliviši se u SAD. Ostaju tek slova njegovih žitelja, koja se referiraju na teška vremena, s umrlim očevima koji spominju novi most na rijeci. U njenoj poeziji koja teče.