– Važno je naići na ljude koji vas prepoznaju, meni se je to srećom dogodilo nekoliko puta. Prvi je bio Jože Komljenović, zatim Tomaž Pandur, a onda su tu Dinko Bogdanić, Patrice Bart i Vladimir Malakhov, ravnatelji Berlinskog baleta. Naravno, važno je bilo i što sam i ja prepoznao njih, njihove svjetove, snove, savjete, želje – razumjeli smo se. Rekao bih da se ravnateljstvom u Rijeci zatvorio jedan krug. Balet »Orašar«, kojim sam od djetinjstva bio opčinjen, dogodio se upravo ovdje. To nije slučajno, on je omaž svim mojim učiteljima, posebno Joži.

Neiskorišteni potencijal

Razdoblje provedeno u Rijeci opisuje s puno obzira. Kaže, naučio je mnogo ne samo o produkciji i obavezama ravnatelja, već i o ljudima i običajima koji vladaju ovdje.

– Nemjerljiva je količina ljudskog potencijala koja u Rijeci nikad ne uzleti. Mentalni sklop društva naprosto ne dopušta krila. Fokusi su postavljeni na pogrešnim mjestima. Prisiljeni ste baviti se koječime, a najviše nevažnim sitnicama, i to vam oduzima većinu vremena. Na kraju kreativnost bude pojedena. To dovodi do ekstremno osiromašenog stanja duha i sve dublje otupljenosti. Mislim da nitko ne zaslužuje tako živjeti. Zbog toga sam se često osjećao usamljenijim nego ikad prije. Čekao bih večer da stavim svoje CD-e, da barem u mašti i na trenutak uzletim. Izolacija je ovdje bila nužna, to je bio jedini način, odvojiti se, imati »escape« od svih pogrešnih fokusa i problema koji s njima dolaze. Nikada nisam razumio zbog čega se ovdje stvari ne nazivaju pravim imenom. Mislim da se međuljudski odnosi suvišno kompliciraju čineći lošu atmosferu. Nisam vidio potrebe za tim. Život je jednostavan, naravno, ako ga takvim želite vidjeti, kaže.

Ipak, unatoč svim objektivnim i inim poteškoćama, riječka baletna scena u posljednje tri godine, koliko je trajalo Savkovićevo ravnateljstvo, zaživjela je nešto drugačijim životom. Produkcijski problemi, niski budžet, financijske poteškoće ipak nisu stale na put nekim scenskim ostvarenjima koja će Riječani pamtiti poput »Orašara«, »Shut up and dance«, »Barokbalet – Dozvoli mi da plačem«, »Šeherezada«, »Carmen«…

– Problem riječkog baletnog ansambla je što nema ansambla, a bez potpunog ansambla nemoguće je napraviti dobar posao! To je otprilike kao da imate savršenu sliku, a nemate i savršen okvir. Ansambl je vrlo bitan, on čini scenu potpunom. Balet je timski rad, svi su podjednako važni. To sam pokušavao svima objasniti, ali isto tako razumio sam i objektivne produkcijske i financijske probleme s kojima smo svi bili suočeni. Najviše žalim što nisam uspio vratiti na scenu Stašu Zurovca, mog dragog kolegu, prijatelja i nadasve velikog umjetnika. Nadam se da će tu činjenicu buduće vrijeme popraviti umjesto mene.

Životne odluke

Ipak, Ronald iz Rijeke odlazi zadovoljan. Ne žali ni za čim, a razloge odlasku nalazi u još jednom zatvorenom životnom ciklusu. Glavni zadatak koji je prihvatio prije tri godine kad je postao ravnateljem, ispunio je i sad je, kaže, vrijeme da to prepusti nekom drugom i krene dalje. Ispred njega su izazovi kojima ne može odoljeti.

– Poslovne ponude slijevaju se odasvuda. Kao ravnatelj baleta ne bih na njih mogao odgovoriti, jer ne bih mogao ispoštovati ugovor koji imam s HNK-om, a to ne bi bilo pošteno od mene. Ipak, veseli me što mislim da ću biti ovdje u prosincu, kad će »Orašar« ponovno biti na sceni, a razmišljam i da ga osobno otplešem.

Ovo nije prvi put da nekadašnja zvijezda Berlinskog kazališta donosi odluku kojom mijenja životni tijek. U trideset petoj godini odlučio je napustiti stalni angažman u Berlinu i krenuti nekim drugim, manje sigurnim i zavojitim putevima.

– Da, prvi put sam tu vrstu zrelosti osjetio kad sam otišao iz Berlina. Umjetniku je potreban san, a imati stalni angažman je nešto što oduzima slobodu maštanja, letenja i sanjanja. Iako nije jednostavno živjeti bez sigurnosti, ali sigurnost nije dobar osjećaj za umjetnika, svakome je potrebna sumnja i traganje za sobom.

Novi izazovi

I već u sljedećoj rečenici s puno gestikulacije koja naviješta uzbuđenje, nekadašnji baletni prvak berlinskog Staatsoper govori o planovima, o onim već dogovorenim i onim kojima se nada. Za početak veseli ga pomisao povratka na scenu kao plesača u Bordeauxu, a već ima potpisan ugovor s kazalištem u Tel Avivu gdje će raditi koreografiju za »Pepeljugu« na glazbu Sergeja Prokofjeva.