Na posljednjoj sjednici osječkog Gradskog vijeća što je održana krajem prošle godine vijećnik Josip Vrbošić predložio je pokretanje inicijative za promjenu nejednakog odnosa države prema hrvatskim narodnim kazalištima. Naime, za rad Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu država izdvaja oko 5 milijuna eura, a za osječki, riječki i splitski HNK po 317 tisuća eura. Sve su to nacionalne kuće pa se država mora prema svima jednako odnositi – poručio je Vrbošić. 

    Intendant HNK-a u Osijeku Božidar Šnajder tom je prilikom otkrio kako su do gotovo identičnog zaključka došli i ostali intendanti na sastancima u Rijeci i Osijeku.    

   Jedno kazalište, dva osnivača

– Svrha je bila pripremiti materijal za razgovor s ministricom kulture. Smatramo da četiri nacionalne kuće trebaju imati jednakopravni status glede položaja umjetnika i financiranja. Naravno, HNK u Zagrebu je matično kazalište i to uvažavamo. Ne želimo da se mijenja struktura vlasništva, no smatramo da se programski troškovi trebaju financirati iz državnog proračuna, dok bi na osnivačima ostalo financiranje hladnog pogona – pojasnio je Šnajder.

    Sukladno ideji o budućem regionalnom ustroju države, zamisao je da se u to uključi i varaždinsko kazalište. 

    U razgovoru za naš list osječki intendant Božidar Šnajder pojašnjava spomenutu inicijativu: 

    – Osječko kazalište, i ne samo osječko, zalaže se da, ako već ima status nacionalne kazališne kuće, onda nije dovoljno samo zvati se nacionalnim kazalištem, već to treba imati svoju konkretnost u samom sadržaju statusa. Kada govorimo o sadržaju statusa nacionalne kazališne kuće, onda govorimo i o programu, i o kadrovima, i o ustroju i o vlasničkim pravima i financiranju. Osječko, riječko i splitsko kazalište ne odriču zagrebačkom HNK-u status državne i matične kazališne nacionalne kuće; dapače podržava i uvažava taj status, ali isto tako kada govorimo o približno jednakom statusu tih četiriju kazališta, onda mislim na položaj i status umjetnika u tim kazalištima, programskim odrednicama i načinu financiranja. 

    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku jedino je u Republici Hrvatskoj koje ima dva osnivača, a samim time i vlasnika – i to Grad Osijek i Županiju osječko-baranjsku koji su vlasnici i osnivači u jednakim dijelovima. Kada govorimo u jednakim dijelovima, to znači da su obje jedinice lokalne samouprave u obvezi financirati kazalište u istim iznosima, a isto tako imaju ista, odnosno jednaka osnivačka prava koja ostvaruju putem kazališnog vijeća, a sukladno Statutu HNK jednaka su im prava kod prijedloga i imenovanja intendanta HNK.

    S obzirom na trenutnu financijsku situaciju, osnivači financiraju kazalište u ukupnom iznosu od 23.500.000 kuna, s time da kazalište ostvaruje vlastiti prihod od oko 2.500.000 kuna, a Ministarstvo kulture sudjeluje u financiranju osječkog HNK s iznosom od oko 8 do 10 posto ukupnog prihoda. Osnivači svojim sredstvima financiraju plaće zaposlenika i to 90 posto, a 10 posto je dužno osigurati kazalište. Osnivači još financiraju takozvani hladni pogon iz vlastitog prihoda, odnosno materijalne troškove.   

Izjednačiti umjetnike

Omjer financiranja osnivača, Ministarstva i vlastito učešće kazališta ne treba izražavati u postotku, već treba dogovoriti što će tko financirati. Idealno bi bilo kada bi se plaće zaposlenika umjetnika kazališta financirale iz državnog proračuna, jer bi to garantiralo jednak status zaposlenicima koji imaju status umjetnika u sva četiri nacionalna kazališta. Kada mislim na financiranje plaća zaposlenika, onda mislim na plaće umjetnika, a plaće administrativnog osoblja i dijela tehničkog osoblja trebali bi financirati osnivači. Također, programi nacionalnih kazališnih kuća trebali bi biti financirani od strane Ministarstva kulture, odnosno državnog proračuna. Napomenuo bih da, kada govorimo o financiranju plaća umjetnika, riječ je o svega petstotinjak osoba, što je gotovo zanemariv broj. 

    Osnivači kazališta, dakle u osječkim okvirima Grad Osijek i Županija osječko-baranjska, trebali bi financirati materijalne troškove, održavati zgradu i osigurati plaće za neumjetničko osoblje, a program samo u onom dijelu u kojem eventualno imaju interes. Na ovaj način bi financijske obveze Grada Osijeka i Županije bile manje za oko 60 do 70 posto sadašnjih financijskih obveza. 

    Vezano uz ovu temu, razgovor s ministricom kulture očekujem vrlo brzo, ali mogu reći da sam imao nedavno priliku razgovarati s ministricom u neobaveznom razgovoru i bio sam vrlo pozitivno iznenađen njezinim poznavanjem problematike rada kazališta, tako da istinski očekujem vrlo dobru suradnju. Teme o kojima ćemo razgovarati bit će u svakom slučaju financiranje, izmjena Zakona o kazalištima ili donošenje novog zakona, status i položaj umjetnika, radni odnos kao lex specialis u odnosu na Zakon o radu te beneficirani staž umjetnika – pojašnjava Božidar Šnajder.   

Kompleksno pitanje

 – Kao što smo obavijestili medije, na sastanku intendanata hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća u Rijeci 6. listopada 2011. pokrenuta je inicijativa zajedničke pripreme nacrta strategije hrvatskih nacionalnih kazališta, što uključuje današnji položaj hrvatskih nacionalnih kazališta i njihov ustroj te način funkcioniranja. Ta strategija bi prije svega uključivala revidiranje postojećeg statusa nacionalnih kazališta, posebice riječkog, splitskog i osječkog kazališta u odnosu na zagrebačko. 

    Pri tome valja imati na umu bitnu razliku između te četiri kuće, a to je činjenica da svaka ima različitog osnivača te da je jedino zagrebačkom HNK-u osnivač Republika Hrvatska dok je, primjerice, riječkom HNK Ivana pl. Zajca osnivač Grad Rijeka. Stoga je izjednačavanje statusa hrvatskih nacionalnih kuća vrlo kompleksno pitanje koje treba razmatrati i rješavati dugoročno i na više razina. 

    Međutim, ono što u ovom trenutku zasigurno imamo pravo očekivati jest daleko veća potpora Ministarstva kulture u ostvarivanju programa koji je i propisan Pravilnikom o kriterijima i standardima za osiguravanje sredstava za nacionalna kazališta Ministarstva kulture, a čije kriterije i standarde HNK Ivana pl. Zajca u potpunosti zadovoljava, kao i za investicije i investicijsko održavanje te za održavanje i obnovu kazališne zgade kao kulturnog dobra. U tom smislu očekujem i nadam se snažnom zaokretu u načinu financiranja riječkog HNK Ivana pl. Zajca od strane Ministarstva kulture – ističe riječka intendantica.   

    Ministrica kulture  Andrea Zlatar Violić kaže da još formalno nije upoznata s prijedlozima intendanata nacionalnih kuća, ali da svaki njihov prijedlog namjeravaju pomno razmotriti i u cjelini partnerski raditi. Na naša pitanja kakav je općenito stav Ministarstva kulture o ulozi, statusu i financiranju nacionalnih kazališta te hoće li u tom segmentu doći do kakvih promjena, jer se već godinama govori o potrebi reformiranja tih, kako ih neki nazivaju, kulturnih mastodonata, ministrica kulture odgovara:   

Nešto treba mijenjati

– Ne postoje kulturni mastodonti nego neprimjerena organizacija rada u stanovitim institucijama, pa se takve onda proglašavaju mastodontima. Uloga i status nacionalnih kazališta određena je kazališnim zakonom koji je na snazi. Da nešto nije u redu pokazuje praksa. Morat ćemo nešto mijenjati, ali svakako dogovorno s ljudima koji rade u tim kućama. Mislim na HNK Rijeka, Split i Osijek. 

    Za sada ove kuće imaju potporu Ministarstva kroz programe, kao i dodatno kroz financijsku potporu manifestacija koje im organizacijski ovako ili onako pripadaju. U Osijeku su to Krležini dani, u Rijeci Ljetne noći, a u Splitu tradicionalno Splitsko ljeto. Možemo samo razmišljati o tome da nastavimo s tim financijskim potporama programa i pokušavamo ga sukladno okolnostima povećati. 

    No, da bi se ozbiljnije reformiralo njihov status, mora se stvoriti strategija razvoja kazališne djelatnosti, vidjeti koja će biti uloga županija u novom financijskom sustavu, pa se onda može razmotriti i to u kom smislu ih izjednačavati s HNK Zagreb – osvrnula se ministrica kulture. 

    O tome kakvo je mjesto HNK-ova u budućoj kulturnoj strategiji kaže: 

    – Prije svega, valja reći da stvaranje kulturne politike u ovom času nije na samom početku kao prije desetak godina. Ponešto je već urađeno, imamo dokument iz 2001/2. koji se zove »Hrvatska u 21. stoljeću – strategija kulturnog razvitka – dokument«, zatim Izvještaj o kulturnoj politici iz 1998. godine, tiskane materijale u knjizi »Organizacijski razvoj i strateško planiranje u kulturi: Grad Zagreb«. Postoje i materijali ovog Ministarstva od mojih prethodnika, mislim konkretno na gospodina Vujića. 

    Temeljem tih činjenica vjerujem da ćemo jednu opću strategiju razvoja kulture RH relativno brzo zacrtati, prodiskutirati i odrediti sve načine njezine primjene, implementacije kako se to kaže. Očekujemo, dakle, da sami stvaraoci kazališne djelatnosti iskažu svoje ciljeve i kroz javne rasprave najbolje prijedloge uvrstimo u tu opću strategiju. To ne znači da ćemo voditi općenite javne debate bez prethodno skupljenih mišljenja i stavova struke, ali stav je da što više uključujemo javnost u odlučivanje onim metodama koje su svima korisne. 

    Jasno je da će kratkoročne ciljeve najviše uvjetovati ekonomska kriza, ali bez prave strategije više se ne može očekivati razvoj kulture, pa ni rješavanje statusnih pozicija nacionalnih kazališnih kuća – zaključuje Andrea Zlatar Violić.   

Dvije strane jedne priče

Svoje mišljenje o inicijativi vezanoj uz HNK-ove iznosi i Ivan Šarar, pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke: 

    – Ovo je velika tema nacionalne kulture – četiri HNK-a najveći su potrošači javnog novca. Nacionalna, ali i gradske kulturne politike, dale su im najveću važnost što se naročito osjeti u proračunima kulture triju regionalnih centara. U Rijeci, primjerice, HNK Ivana pl. Zajca troši 62 posto proračuna za kulturu (ne računamo li namjenska sredstva spomeničke rente), stoga bi mi kao pročelniku koji brine za okvir u kojem djeluje cijela gradska kultura, izuzetno odgovaralo da udio financiranja Ministarstva kulture bude veći. To bi sigurno oslobodilo dio riječkog proračuna kulture za druge stvari. 

    Međutim, priča ima i drugu stranu. Ukoliko sredstva Ministarstva kulture treba nekom odlukom u većem iznosu alocirati na regionalna nacionalna kazališta, postavlja se pitanje po kojem kriteriju? To otvara i druga pitanja. Da li je utvrđeno da ta kazališta svojom kvalitetom zaslužuju toliku potporu? Jesmo li dovoljno bogato društvo da možemo imati četiri tako velika, suštinski slična kazališta? Ne bi li kazališta trebala konkurirati svojim programima u borbi za sredstva, a kriterij je za svih jednak: kvaliteta i izvrsnost koji su jasno mjerljivi prema pravilniku o nacionalnim kazalištima? 

    Logika po kojoj će svak dobiti ujednačen, ali veći iznos je pogrešna i staromodna. Takva politika može samo još više zacementirati status nacionalnih kazališta kao neupitne dominante kulturnog života. Osobno nisam zagovornik toga, mislim da mapu nacionalnog kulturnog proizvoda i identiteta ne treba iscrtavati na ovaj način. Ozbiljna politika treba preispitati koje resurse pojedini gradovi imaju i koji segment kulturne produkcije i baštine u tim gradovima pokazuje potencijalno najveću kvalitetu na nacionalnoj, ali i internacionalnoj razini.   

Zakon ne priječi jače financiranje

Zašto bi dekretom Rijeka, Osijek i Split dobili poticaj s najviše razine u istoj djelatnosti, bez da se propitaju drugi kulturni potencijali i resursi tih gradova, koji bi možda bili bolji i za kulturne djelatnike i za publiku u tim gradovima, a u krajnjoj liniji i za sliku Hrvatske i uspješnost hrvatske kulturne politike? Ukoliko struka procijeni da su npr. valorizacija fascinantne riječke industrijske baštine ili riječka multikulturalnost ili nešto treće bitnija i konkurentnija tema gradske i nacionalne kulture, ne bili sredstva Ministarstva trebalo alocirati na njih?   

    Podsjetio bih da je i nova ministrica kulture Andrea Zlatar Violić kao bitne točke za neophodne promjene izdvojila decentralizaciju odlučivanja i financiranja te transformaciju postojećih institucionalnih modela. Nacionalna kulturna strategija treba stavove usuglasiti sa regionalnim i lokalnim strategijama te sinergijski podupirati one fenomene koji su ocijenjeni kao najvredniji, sa svih razina javnih proračuna u kulturi. Premala smo zemlja da bi naše tri razine javne administracije donosile kulturne strategije odvojeno jedne od drugih. Tijekom ove godine trebala bi biti dovršena kulturna strategija Rijeke koja će, vjerujem, u tom pogledu dati jasniju sliku. Pri izradi namjeravamo kontaktirati i županijsku i nacionalnu razinu, te usuglasiti stavove.    

    Što se nacionalnih kazališta tiče, sam Zakon o kazalištu definira način financiranja HNK Zagreb, ali ne ograničava Ministarstvo kulture u iznosima kojima može sufinancirati ostala nacionalna kazališta, čiji su osnivači gradovi sa svojim specifičnostima. Zakon, dakle, ne sprječava pojačano financiranje ukoliko kazališta kvalitetom programa to zavrjeđuju. U zahtjevu za decentralizaciju sredstava ne smije biti a priori ugrađen sustav izjednačavanja u razini financiranja. 

    Jedno je svakako sigurno – nešto se mora promijeniti, jer su smanjeni gradski proračuni alarmantno opterećeni udjelom fiksnih troškova ustanova i takav sustav ustanova kulture dolazi na rub apsurdnosti, postaje sam sebi svrha. 

    Ukratko za kraj: decentralizacija svakako da, ali strateški promišljenija i s jasnom valorizacijom kvalitete onoga što treba podržati sredstvima proračuna Ministarstva kulture – smatra Šarar.