Selekcija iz snova

Revija suvremenog talijanskog filma u riječkom Art kinu "Croatia"

Dragan Rubeša

Drugi Ciklus suvremenog talijanskog filma započinje u ponedjeljeak svečanom projekcijom Lazottijeve epistolarne zatvorske romanse »Dalla vita in poi«

Ma perche e cosi brutto il cinema Italiano? Zašto je talijanski film tako ružan? To pitanje postavio je ovih dana etablirani talijanski kritičar Goffredo Fofi u tekstu pod nazivom »Talijanski film: što se tu može spasiti?« u kojem sve vrvi od upitnika. Ali odgovora ima jako malo. Fofi ne nudi nikakva rješenja, iako su njegove reakcije predimenzionirane. Povod za tekst bila je odluka da predstavnik talijanske kinematografije u selekcijskom procesu oscarovske Akademije u kategoriji najboljeg stranog filma bude »Terraferma« Emanuelea Crialesea, koji secira tragične sudbine ilegalnih imigranata na Lampedusi. Fofi je autora optužio da pod krinkom »humanizma« profitira na tuđoj nesreći. Ali scene poput one u kojoj Crialeseov mladi ribar veslom pokušava rastjerati crne imigrante koji su se uhvatili za njegovu barku ili one u kojoj je brod na kojem zbijeni turisti plešu uzdignutih ruku u ritmu ravea stavljen u jukstapoziciju s brodom na kojem zbijeni imigranti uzdignutih ruku traže pomoć u ritmu očaja, vrhunci su talijanskog neo-neorealizma.    

Novi svijet


Crialeseove opsesije imigracijama vječne su i postojane (sjetimo se prekrasnog filma »Nuovomondo« u kojem afričke imigrante iz »Terraferme« zamjenjuju siromašni talijanski imigranti zbijeni u dubini prekooceanskog broda). No, ako talijanskom filmu danas doista trebaju spasitelji, onda se oni kriju u svetom trojstvu festivalskih miljenika u sferi doksa i dokudrame (Marcello, Frammartino & Rohrwacher). Svi oni tretiraju filmsku umjetnost kao diktaturu prezenta. Pritom ih ne zanima gdje ide svijet već pokušavaju otkriti kako je tamo došao, a ne evocirati njegovu transformaciju.    No, čak i kad Fofi potkazuje talijanski film kao žrtvu megalomanskih apetita berluskoniziranog TV imaginarija, njegove katastrofične prognoze donekle opovrgava povremeno lucidna TV satira “Boris” koja doduše ima korporacijski pečat (Fox), iako se pravi tsunami gegova dogodio tek njenim transferom na veliki ekran. Zato su programski vrhunci ovogodišnjeg drugog po redu Ciklusa suvremenog talijanskog filma koji započinje večeras u riječkom Art-kinu svečanom projekcijom Lazottijeve epistolarne zatvorske romanse »Dalla vita in poi«, rezervirani za dva antipoda talijanske komedije.   

Izvan sezone


S jedne strane imamo »Borisa« koji balansira između kreativnosti i industrije, koketirajući s »cinepanettone« estetikom božićnih filmova, iako jedan od njenih junaka kaže da je napustiti televiziju isto kao i kod mafije – izlaziš samo mrtav. S druge strane imamo »Sinove sudbine« Lucia Pellegrinija čiji gorkoslatki mehanizmi slijede tradiciju »staromodnih« komedija all’italiana kojima smo se smijali, kroz priču o grupi luzera koji odluče oteti ministra da bi novac od odštete dali udovici čovjeka koji je umro na radnom mjestu. No, kad ti obično nepoznati otmičari zamijene Rim cinično provincijskim mikrokozmosom talijanskih Alpa, komedija ustupa mjesto osjećaju gorčine i usamljenosti, a aluzije na popularni hit Paola Sorrentija iz originalnog naziva filma (»Figli delle stelle«) zamjenjuju nesigurnosti koje prizivaju poetski duh Luigija Tenca.    I dok nas nadrealno ekstravagantna Roberta Torre (»I baci mai dati«) vraća u zlatna vremena napuljskog Novog vala (Corsicato & Co), minimalist Alessandro D’Alatri (»Na moru«) igra na slične geografske i egzistencijalne antipode kao i Pellegrini, ali u ozbiljnijem tonu (njegov mladi junak ljeti radi na moru kao »barkajol«, a zimi odlazi na kopno kao bauštelac), premda je film puno bolji dok je koncentriran na dinamiku junakove ljubavne veze, nego kad prerasta u sociološki traktat. Zato ono najbolje u ciklusu otpada na komedije. Da je umjesto bezbolne satire Giovannija Albanesea (»Senza arte ne parte«) uvršten najnoviji komad suludog Pippa Mezzapese (»Il paese delle spose infelici«) koji je također ambijentiran u Pugliji, samo što proleterske slastičare i snobovske kolekcionare zamjenjuje grupa pubertetlija okupljenih oko juniorskog Cosmica Football Cluba, bila bi to selekcija iz snova.