Novi roman maestra Renata Baretića, znanog splitskog književnika kojeg je najviše proslavio roman »Osmi povjerenik« (2003.) koji je doživio i filmsko uprizorenje, uspješna je literarna igra pisca koji suvereno vlada brojnim elementima književnog izražavanja pa se zahvaljujući tome njima može i poigravati, slagati ih i kombinirati tako da i sebi i čitatelju omogući estetsku ugodu. Protagonist novog Baretićevog romana je Zvonko Fild (45), uspješan hrvatski pisac kojeg upoznajemo u trenutku kad je baš u velikoj bračnoj krizi. Točnije, u procesu je rastave što mu ne pada nimalo lako jer i dalje jako voli kćer Jelenu, čak i suprugu Sandru s kojom ipak više jednostavno ne može dijeliti zajednički život.

No, još bi sve to nekako i išlo da mu se ne počinju događati stvari koje djeluju kao da stižu iz nekog jeftinog horora. Naime, u svakodnevnom se životu počinje susretati i pričati s likovima koje je stvorio tijekom svog književnog rada! Pojavljuju se na najrazličitijim mjestima (kafić, ulica, trgovina, njegov stan..), vidi ih i čuje samo on, a svaki kojeg susretne (njih čak 273!) traži od njega jednu jedinu stvar – da opet piše o njima, da ih iznova literarno oživi. Naravno, Zvonko se pita nije li poludio, a stanje postaje još kompliciranije kad se ti likovi počinju javljati i u snovima svakog od onih kojima je povjerio što mu se događa – supruge, kćeri, najboljeg prijatelja Dina, drugih poznanika i prijatelja… Njima se ti književni likovi javljaju samo u snovima i uvijek s istim zahtjevom – traže od onog koji ih sanja da nagovori Zvonka da počne pisati o njima. I ta nagovaranja nisu uvijek ugodna…

Stvarnost obične svakodnevice

Praćen tim košmarom Zvonko nastoji živjeti što normalnije pa uz njegovu borbu s nestvarnim, a za njega itekako realnim likovima koje nastoji otjerati, pratimo njegove pokušaje da nađe bilo kakav bolji posao koji bi mu omogućio da živi znatno bolje od načina na koji živi u posljednje vrijeme, svjedočimo kratkoj ljubavnoj avanturi koju on i Dino imaju s dvjema Čehinjama, upoznajemo se s pokušajem njegove veze sa zgodnom sredovječnom Lidijom koja je također pred rastavom, iščekujemo rasplet njegovog nehotičnog sudjelovanja u aktivnostima koje su dovele do ubojstva novopečenog tajkuna, smijemo se njegovim svađama sa starom susjedom, pokušavamo otkriti hoće li prihvatiti jako dobro plaćen, ali upitno vrlo moralan posao koji mu nudi jedan poprilično beskrupulozan poslovni čovjek…

Ukratko, svjedočimo stvarnosti obične svakodnevice kakvu poznaje velik broj ljudi, stvarnosti koja je u Filipovom slučju upotpunjena i »obogaćena« dosadnim književnim likovima koji uporno traže od svog autora da ih »probudi«.

Neiscrpno vrelo hrvatskih narječja

Sva su nam ta zbivanja u 284 stranice opsežnom romanu prenesena vrhunskim načinom pripovijedanja i korištenja jezika, pri čemu Baretić koristi neiscrpno vrelo hrvatskih narječja te ne piše samo na svojoj rodnoj dalmatinskoj ikavici, već itekako koristi i kajkavski, ali ne samo zagrebački, već i onaj iz drugih dijelova Hrvatske, kao i istarsku i primorsku čakavicu, bosansku ikavicu, ponekad i ekavicu, kao i na hrvatski »prevedene« riječi iz engleskog jezika. Taj atraktivni pristup jeziku upotrebljavaju i neki njegovi likovi, ali primarno ga koristi sam u dopisivanju mailovima s izmišljenom sugovornicom Matovilkom. Fidl taj svoj »naddijalekt« naziva »transdijalektalnim dosjetkama i kalamburima«.

Naravno, taj način izražavanja za ljubitelje jezika prava je poslastica, tim više što Baretićevi »transdijalektalni kalamburi« znaju biti istodobno i kreativni i duhoviti, poput istarsko-primorskog »zar ne« koji glasi »ča ne da da«. Uz ovu dijalektalnu osvježavajuću CRO oluju Baretić rabi i niz drugih stilskih pristupa pa uz klasično pripovijedanje i opisivanje, imamo i komunikaciju SMS-porukama i mailovima, novinarska priopćenja za javnost, psihodelične ulaske u svijet snova, analize psihe i osjećaja, tekstove s uočljivim društveno-kritičnim oštricama te, naravno, podosta ironičnih, ciničnih i duhovitih trenutaka poput rečenica kao što su »ostalo mi je za iskoristiti par dana bolovanja« ili »pala mi je svinjetina u krvi«, odnosno sjajnih »obrata« u odnosima prema likovima pri čemu je vrhunac onaj vezan za lijepu mladu konobaricu koja mu je po svemu super do trenutka kad puno veću pažnju no njemu posveti muškarcu s kojim se našao u kafiću. Od tog trenutka ona više nije sjajna, bajna i divna, već je »pokvarena balava prsata namiguša«.

Montipajtonovski humor

Uz jezik, Baretić raznolikost iskazuje i u nizu drugih literarnih područja pa ovaj roman istodobno nudi odrednice društvenog i satiričnog romana, a u završnici i laganog trilera pri čemu je, zbog temeljnih okvira priče o nestvarnim likovima, nemoguće ne sjetiti se i borgesovaca, ili je možda bolje spominjati montipajtonovski pristup humoru jer sve skupa često djeluje tako kao da će se svakog trenutka u priči pojaviti John Cleese i iscerenog lica mrtav-ozbiljan ispaliti »Cheese« ili štogod slično. Naravno, sve to ne znači da likovi i zbivanja ne nude i sasvim dovoljnu dozu kritičnosti prema suvremenoj stvarnosti.

Tako je, primjerice, u činjenici da se u snovima svakog tko sazna za Fildove likove počinju javljati ti likovi, lako iščitati ironično poigravanje svima znanima nam okvirima pandemijske zaraze, a na lokalno područje Hrvatske Baretić skreće nizom epizoda kroz koje, primjerice, svjedočimo propasti novinarstva kao profesije s jasno određenim normama morala, mutnim načinima bogaćenja onih kojima je prva reakcija na riječ moral ironičan osmijeh, prostituciji koja za mlade djevojke postaje gotovo pa normalan posao, portalima koji namjerno šire laži jer tako lakše dolaze do cilja, ili pak dvojbama intelektualaca oko preuzimanja nemoralnih poslova, čime roman, ustvari, i završava postavljajući čak i temelje za pitanje nije li, između profesionalnog i moralnog samoubojstva odabirom takvog posla, poštenije izabrati – pravo samoubojstvo!